Ma kakav hvalisavac bio Silvio Berlusconi, prva polovina osamdesetih za Milan je bila takva da je samo neko koga zovu "Il Cavaliere", odnosno "Vitez" mogao da ih izbavi. Jednom zbog namještanja, drugi put jer nije mogao da postigne gol, Milan se dva puta za tri godine našao u Seriji B.
Silvio Berlusconi je "Kralj Sunce" našeg vremena, niko naravno ne može da vidi hoće li poslije njega uslediti potop, ali se često ponaša kao da je prije njega postojao samo haos iz koga je stvoren svijet, i između ostalih Milan.
Najtrofejniji predsjednik na svijetu (što i nije baš istina, jer on računa i trofeje bez smisla poput kupa kome je dao ime svog oca, i superkupova koji nisu postojali u vremena Santiaga Bernabeua) često prenabregava činjenicu da je Milan bio veliki i prije nego što je direktno sa neba, helikopterom sleteo na San Siro 1986. godine.
Ono što je ipak nesumnjivo je da njegov dolazak predstavlja kraj u velikoj meri tužne prve polovine osamdesetih. Da, Milan je uspio u tri godine dva puta da ispadne iz lige.
Prvijnac se dogodio nakon preteče Calciopolija, Totonero skandala u kome je učestvovalo sedam klubova. Fellice Colomba, tadašnji presidente Rossonera je uhapšen i protjeran iz fudbala, a policija je 23. marta 1980. upala na šest stadiona, zaplijenila crni novac, dokumenta i pohapsila umiješane. Većina je optužena za sportsku prevaru, legendardni Paolo Rossi je suspendovan na tri godine, a zatim mu je kazna smanjena, taman na vrijeme da golovima Italiju odvede na svjetski tron na Mundijalu 1982. Golman Milana Albertossi je prošao najteže, bio je desna ruka predsjednika u namještanju.
Milan i Lazio su izbačeni u Seriju B, čitava zavjera je bila usmjerena ka pelješenju državne lutrije, odnosno "Totta" kako Latini zovu sportsku prognozu. Čak sedam bivših reprezentativaca je takođe bilo umješano, a deo utamničenih je poslije noćenja u rimskom zatvoru Reggina Coeli ipak pušten uz kauciju. Spasao ih je zakon koji je nameštanje utakmica tretirao kao "prevaru u sportu", pa su uz kauciju napustili ćelije i niko nikada nije završio ponovo u zatvoru.
Naredne sezone, "Rosoneri" su nadmoćno osvojili Seriju B i vratili se u elitu. Ta naredna sezona, po povratku u Seriju A je bila gora nego ova u kojoj je Milan srušio sve crne rekorde Berlusconijeve ere. Tim je sa velikim ambicijama ušao u šampionat, navijači su ovacijama pozdravili Škota Joa Jordana (jeste, to je onaj surovi gospodin koji se zakačio kao Redknappov pomoćnik sa Gatussom u duelu između Milana i Tottenhama u Ligi prvaka). Članovi te ekipe bili su Baresi, mladi Mauro Tassotti, Fulvio Collovati koji je osvojio Mundijal sa "Azzurrima". U to vrijeme pravo igranja je imao samo jedan stranac, niko nije očekivao da će "Rossoneri" sa više nego solidnom ekipom imati problema.
Stvari su krenule loše, gol je bila tajna postanja za ekipu koja je u prvih sedam kola postigla jedan gol, i to ga je dao Napoli sam sebi. To je bila i jedina pobjeda Milanista poslije 12 mečeva. Doduše, odigrali su nekoliko puta bez golova, a kada je na okretnici sezone uslijedio poraz od Udinesea smijenjen je trener Giggi Radiceu . Ni Italu Galbiatiju nije išlo bolje, čak je u martu Milan očajnički pružio šansu Francescu Zagattiju, pa vratio Galbiatija, kola su išla nizbrdo.
U posljednje kolo Milan je ušao sa nadom da će uspjeti da izbjegne najgore. Gostovali su u Ceseni kojoj bodovi nisu bili potrebni, dobili sa 3:2, čak je i "Ajkula" Jordan koji je cijele sezone bio očajan kao i čitav tim dao gol. Ali, bilo im je potrebno da rivali u borbi za opstanak, Genova ili Cagliari izgube. Cagliari je uspio da osvoji zlatni bod, Genova je gubila u Napulju, par minuta je dijelilo "Đavole" od spasa. Ipak Ligurijci su postigli gol na San Paolu i osvojili takođe bod koji je Milan osudio na igranje po bespućima Serije B.
Ilario Castagner na klupi ih je sigurno vodio, iako su kasnili bod za Laziom na polusezoni, uspjeli su u velikom stilu sa osam bodova prednosti da se vrate u elitu.
Naredne sezone stigao je Belgijanac Gerets, kao i Englez Bliset, sada su mogla da igraju dva stranca, a trener Castagner je smijenjen kada je otkriveno da se dogovorio sa Interom za narednu sezonu. "Rossoneri" su završili kao šesti, da bi naredne godine pod vodstvom svoje legende Nilsa Lidholma koji je treći put preuzeo trenersku palicu bili peti i plasirali se u UEFA kup. Ta 1984.-1985. ostaće zapamćena po tome što su u kupu eliminisali i Inter i Juve, da bi pali u finalu u dva meča protiv Sampdorije. Kup tada nije beznačajan u Italiji kao što je sada slučaj.
Naredne sezone bili su sedmi, ali je te godine u februaru stigao Silvio Berlusconi, spasao klub od bankrota, odnosno izbavio ih iz dugova koje je ostavio predsjednik Giuseppe Farina. Tri mjeseca prije dolaska Berlusconija u Udinama jednog novembarskog popodneva debitovao je veliki Paolo Maldini.
Godinu i po dana poslije Milan je osvojio titulu, predvođen Arigom Saccijem na klupi, i počela je istorija kakvu mlađi poznaju.
Dopo la pioggia viene il sereno, što bi moglo da se prevede onim našim o kiši i suncu.
Dakle, može i gore, ali sigurno će za Milan biti bolje, mada, budućnost se ne može čekati skrštenih ruku.
sport.ba @sport.ba
