sport.ba @sport.ba
Xavi Hernandez, čovjek kojeg Maradona zove najvećim majstorom nogometa, u intervjuu za So Foot otkrio je najveće tajne nogometne igre, komentirao smjer u kojem se razvija moderni nogomet i razotkrio trenere za koje vjeruje da ga upropaštavaju. Kazao je da nogomet može napredovati samo na umnom polju te da je to igra koja se igra glavom. Priznao je kako su njemu i Iniesti govorili da nikada neće uspjeti. Xavi otkriva kako je uspio i promijenio povijest igre. Otkriva da je organizacijski frik koji pogledom preslaguje stolce kada uđe u prostoriju i naziva se običnim, malim sljedbenikom Johana Cruijffa, što misli o statistici u nogometu i kakve veze s tim ima Luka Modrić
Prenosimo intervju koji je Xavi dao u Kataru, gdje od 2015. nastupa za Al Saad iz Dohe.
Nogomet se posljednjih godina uglavnom fokusira na fizički aspekt pa se čini da ga je vrlo teško usavršavati. Čini se da je jedina stvar koju se može usavršiti nogometni IQ?
Potpuno se slažem. Moramo usavršiti inteligenciju igre i usredotočiti se na talent. No sve ovisi o
trenerima. Trening se danas sastoji 60 posto od fizičkog treninga i 40 posto tehničkog dijela. Drugim riječima, nula posto vremena posvećuje se promišljanju o igri, njezinoj interpretaciji. U budućnosti ćemo prije svega morati poraditi na umu.
Kako unaprijediti rad na mentalnom aspektu igre?
Nogomet je igra u kojoj morate promatrati što se oko vas događa kako biste pronašli najbolje moguće rješenje. Morate se povezati s ostalim igračima i razumjeti prostor i vrijeme. U današnjem nogometu najvažniji je talent. To je sposobnost kontroliranja onoga što radiš i onoga što drugi rade, jer se nogomet igra glavom, a ne samo nogama. Obožavam Usaina Bolta, on je odličan sportaš. Fizički, nitko mu nije ni do koljena. No uz sve dužno poštovanje, on nikad ne bi polučio rezultate na nogometnom igralištu.
Zašto?
Jer se mentalna brzina i inteligencija igre ne mogu zamijeniti fizičkim sposobnostima. To je nemoguće. Kada promatrate, vi procjenjujete situaciju kako biste donijeli bolju odluku. Kada podignete glavu, razmišljate, aktivirate svoje neurone. No ako vam netko kaže što da radite, vi više ne razmišljate. Postupate mehanički.
Neki treneri vjeruju da je ponavljanje istih stvari put do savršenstva…
To mi slama srce. Na taj način možda je moguće usavršiti tehniku, no aktiviramo li tada mozak?
Ostajemo na osnovnim mehaničkim i fizičkim principima. Tijekom treninga, od nekih igrača se traži da trče deset metara bez ikakvog korisnog razloga. Ali zašto? Trčanje je dobro, no još je bolje činiti to pametno.
Pokušavaju li igrači barem dokučiti zašto ih neki treneri tjeraju da to rade?
Ja sam osobno uvijek imao volju i znatiželju da razumijem što se događa na terenu. Pitao bih se zašto, kako, gdje, a tako ću i nastaviti kada postanem trener. Ne razmišljamo svi na isti način. Neki profesionalni igrači ne razumiju što se događa na terenu, jednostavno zato što ih nisu trenirali da razviju svoj talent i razmišljaju o onome što im se događa.
No Piaget kaže da je inteligencija ono što radimo kada ne znamo u kakvoj smo situaciji…
Slažem se u potpunosti. Inteligencija je sposobnost reagiranja i prilagodbe problemu s kojim se još nikada nismo sreli. Dani Alves bio je spektakularan na Bernabéuu na desnoj strani, između suparničkih linija. Uvijek imate dojam da se nalazi posvuda. On je nevjerojatan igrač. No, iskreno, on ne igra nogama. Igra mozgom. Ista je stvar s Verrattijem. On je malen i nije brz, no pametan je. On igra poput mene. Da ne igra glavom, ne bi mogao igrati nogomet.
Imaš mnogo samopouzdanja. Kako si od igrača u kojeg nitko ne vjeruje postao svjetski nogometni uzor?
Svaki nogometaš mora prestati sumnjati u sebe. Puno sam toga naučio. Ozljeda 2005. godine naučila me da se moram bolje brinuti za sebe. Prije toga nikad u životu nisam bio u teretani. Puyol, Valdés i ja patili smo u početku karijere. Ljudi su mi govorili da sam pošast Barce, da nisam sposoban igrati za taj klub. Smatrali su da Iniesta i ja ne možemo igrati zajedno. To se promijenilo tek dolaskom Rijkaarda i Luisa Aragonésa. Oni su vjerovali u nas. Na sreću, osvajali smo naslove. Bez toga bi nas zatrli. Smiješno je što svatko misli da razumije nogomet. No ti ljudi znaju samo kritizirati. Zato je bitno imati jasne ideje.
Zove li te zbog tih jasnih ideja Maradona majstorom nogometa?
Lijepo je to čuti od idola poput Maradone. No ja nisam nogometni genij. Ja sam samo Cruijffov sljedbenik, a on je to najbolje rekao: Nogomet se mora igrati umom. Ja nisam Mbappé, nemam njegove noge, no kompenziram umom. Ne možete igrati nogomet ako ne razumijete sve što se događa na terenu. Zašto od nas traže da jedan drugomu damo mjesta? To je logika. Jednako tako, što manje mjesta damo protivnicima, to oni manje šanse imaju doći do gola. Nogomet je prostor i vrijeme.
Voliš Tetris?
Šalite se? Bio sam prvak u Tetrisu. U toj igri sve oblike morate smjestiti u određenom smjeru i očekivati koji će sljedeći pasti. Ta igra budi vaše kognitivne sposobnosti. Radi se o prostoru i vremenu, kao i u nogometu. Morate razmišljati unaprijed. Priprema za Tetris ista je kao i za nogomet.
Emery je izjavio da želi da njegovi igrači budu pametniji od njega. Možeš li se nositi sa skupinom igrača koji ne razmišljaju o igri na isti način poput tebe?
Pokušat ću ih podučiti mojem viđenju nogometa. Neću zapostaviti fizički aspekt, no ne želim da moj obrambeni igrač samo igra u obrani, želim da igra. Mascherano je naučio igrati u Barceloni. Umtiti je najbolji središnji branič jer ne igra cijelo vrijeme u obrani. U Lyonu je jednostavno predavao loptu veznome, no u Barceloni je potrebno više sudjelovati.
Šta misliš o Dembéléu?
Treba mu još vremena. Barca je poput završnog ispita za nogometaše. Dembélé je sada na diplomskom, jer ne mogu svi zaigrati za taj klub. U njemu morate znati trostruko više nego drugdje. Dembélé ima velik talent i brz je, no u Barceloni neće imati onoliko prostora koliko je imao u Dortmundu ili Rennesu. Morat će naučiti brže razmišljati. Neki prosječni igrači igrali su za Barcu petnaest godina jer su imali karakter, a neki izvrsni igrači nisu postigli ništa jer nisu mogli podnijeti pritisak.
Je li to onaj poznati strah od nastupa o kojem govori Jorge Valdano?
To je to. Mentalna snaga stabilizira izvedbu. Marcelo, Modrić i Sergio Ramos ne skrivaju se od vatre, oni se pojavljuju baš u tom trenutku kad je teško.
Barcelona ima karakterističnu filozofiju igre, no igrao si i uz mnoge strane suigrače. Postoje li razni oblici nogometne inteligencije?
To se uopće ne tiče nacionalnosti, nego karaktera svakog igrača. Očito je da Brazilci nemaju isti pogled na život kao Nijemci. Oni su općenito zaigraniji, umanjuju svoje probleme. Kada gledate Marcela, Alvesa ili Neymara, čini vam se kao da igraju na ulici.
Urugvajski branič Godin kaže da se zbog odgovornosti nikad ne zabavlja ne terenu. Misliš li da Godin toliko puno napucava kako bi izbjegao pritisak ili mu je to zabavno?
Kada osjećate odgovornost, više patite. To mi se događalo ranije u karijeri. Želite sve učiniti ispravno, natjerati ljude da vas poštuju. Međutim, morate se početi zabavljati. Nemoguće je ne zabavljati se. Godin je izvanredan branič i ne napucava loptu jer u tome uživa. U redu je to učiniti u 93. minuti kako biste kontrolirali rezultat, no koja je svrha toga u 60. ili 70. minuti? Napucavanje lopte je intelektualni poraz. Treba pronaći prostor, vratiti loptu vrataru, driblati. Treba učiniti bilo što, samo ne izbaciti loptu. Mene u tome sprječava moj osjećaj odgovornosti.
Kako se osjećaš kada doneseš lošu odluku?
Osjećam kao da mi srce iskače iz prsiju.
