sport.ba @sport.ba
Sedmi juni 1993. godine. Rat je bjesnio u glavnom bh. gradu, a osjećala se neka neopisiva tuga. Za nekim dalekim... Otišao je jedan od najboljih. Na današnji dan navrašava se 26 godina od tragične smrti košarkaške legende. Ovaj datum ostat će crnim slovima upisan u historiju basketa, ali i sporta uopšte. Dražen je otišao na vrhuncu, kad je bio najbolji, a Onaj gore, poznato je to odranije, najbolje uvijek uzima sebi...
Dražen Petrović bio je proslavljeni jugoslovenski i hrvatski košarkaš, miljenik publike i rivala. Kroz karijeru je postigao sve što se može postići, te u svojoj veoma kratkoj karijeri osvojio mnogo trofeja, i u historiji ostao upisan kao "Amadeus, košarkaški Mozart". Također, Petrović je bio i predvodnik generacija koje su kanije masovno odlazile u NBA ligu. Zvali su ga i "bijeli Jordan", što dovoljno govori o kakvom košarkašu je zapravo bila riječ.
Rođen je 22. oktobra 1964. u Šibeniku, gdje je i počeo karijeru. Ipak, niko tada nije ni slutio da će taj igrač nakon jednog desetljeća ostati upisan u historiju evropske i svjetske košarke. Ovaj sport zavolio je uz svog starijeg brata Aleksandra, kojem je sakupljao lopte, da bi kasnije i sam ostajao u dvorani vježbajući šutiranje. Upravo ta ljubav prema košarci ga je povukla da se priključi kadetima Šibenika, međutim njemu košarka nije bila hobi nego život, jer je Dražen prije škole dolazio sam u dvoranu i obavljao individualne treninge, što je radio i poslije iste. Poznato je da je bio uzoran sportista jer je na treninge dolazio prvi, a odlazio posljednji.
Već u kadetima su mu predviđali blistavu karijeru, jer je i tada pokazivao da se radi o velikom talentu, koji je u odsutnim momentima iako veoma mlad znao preuzeti svu odgovornost na sebe, pa i ako treba sam rješavati utakmicu. S mnogo uspjeha četiri godine nastupao je za matičnu Šibenku. Iako su za njega u počecima interesovanje pokazali velikani evropske košarke, Dražen je odlučio ostati u domovini, te s 19 godina odlazi u zagrebačku Cibonu, klub u kojem je već nastupao njegov stariji brat Aco. On je sa Cibonom odradio odličan posao, dva puta se penjao na sam tron Evrope, a dvije sezone je bio i najbolji igrač Starog kontinenta. 1988. godine prelazi u veliki Real Madrid, za koji je odigrao samo jednu sezonu, ali je i s tom ekipom ostvario uspjeh i ostao upisan kao legenda, jer je za tu kratku epizodu osvojio sve moguće trofeje.
"Za njega je Evropa bila mala", napisala je svojevremeno izuzetno cijenjena španska „Marca“. Fenomenalne igra u Evropi nisu ostale nezapažene, te ga kao 25-godišnjaka u NBA dovode Portland Blazersi. Iako je Real žestoko bio protiv njegovog odlaska, te su se pozivali na ugovor španskih klubova i NBA lige, preko koje se regulišu odlasci u „obećanu zemlju“. Sami početak bio je težak, nije mogao nastupati za Portland jer je bio pokrenuo tužbu protiv Reala, koju je na kraju dobio i konačno dobio mogućnost da ostvari nastup u najjačoj košarkaškoj ligi.
U Portlandu su tada imali mnogo zvijezda u ekipi, te nisu željeli davati šansu ovom mladom hrvatskom košarkašu, međutim prelazak u New Jersey Netse samo godinu kasnije, je i apsolutna prekratnica njegove karijere. Već u prvoj sezoni je briljirao, te pokupio nekoliko individualnih nagrada. Bio je najbolji šuter svoje ekipe, dok su mu trice bile specijalnost. Nakon pet godina uveo je svoju ekipu u doigravanje, postao najbolji igrač i izabran je u treću petorku lige.
Tada je i s reprezentacijom Hrvatske odradio odličnu stvar, jer je na Olimpijadi u Barceloni stigao do srebrene medalje, u finalu su izgubili od možda i najbolje ekipe USA u historiji, koju su tada predvodili asevi poput Jordana, Birda, Johnsona, Pippena, Barkleyja i drugih.
Najveći kolektivni uspjesi ovog proslavljenog košarkaša su s bili s Jugoslavijom, s kojom ima srebro i bronzu s olimpijskih igara, bronzu i zlato na evropskim prvenstvima, te isti uspjeh na svjetskim. S 'vukovima' je osvojio dva naslova evropskog prvaka, Kup pobjednika kupova, jedan naslov jugoslavenskog prvaka, te tri Kupa bivše države. S Realom je osvojio španlski Kup i Kup pobjednika kupova.
Godina 1989. itekako je obilježila karijeru tragično preminulog velikana hrvatske košarke, Dražena Petrovića. Spomenute godine Petrović je u finalu Kupa pobjednika kupova uništio Snaidero Caserte s magičnih 62 poena, a zatim je u dresu Jugoslavije postao prvak Europe i što je najbitnije najbolji igrač Europe. Nakon što je pokorio "Stari kontinent", Petrović je bio spreman za nove izazove. U tom periodu američki "stručnjaci" govorili su kako niti jedan igrač iz Europe ne može uspjeti u NBA-u. Nedugo nakon Petrovićeve smrti, Danny Ainge, njegov suigrač iz Portlanda, najbolje je opisao kakav je Dražen bio igrač.
"Nikada u svom životu nisam vidio osobu koja je više od Dražena htjela uspjeti u NBA ligi. Kao da se uvijek htio dokazati nekome. Uvijek je pričao o tome kako mu je cilj biti najbolji u NBA ligi, zaigrati u All-Star ekipi i vratiti se u Europu, gdje je htio završiti karijeru. Htio je dokazati da je jedan od najboljih na svijetu. Košarka je bila njegov život", rekao je Ainge u intervjuu za „Chicago Tribune“ 1993. godine. "Petrović je osjećao da nije upao u All-Star tim zbog svoje nacionalnosti i moram se složiti s time", rekao je za kraj.
Petrović je ubrzo spakirao stvari i potpisao za Portland Trail Blazerse. "Šta sam još mogao osvojiti u Evropi? Ona mi ništa nije mogla ponuditi. Svaka večer je bila ista, bio sam prvak i osvojio sam toliko trofeja. Jednostavno, izazov koji mi se nudi u Portlandu nisam smio propustiti. Ne znam šta me čeka tamo, ali nadam se da ću dobiti dovoljno minuta", izjavio je Petrović, kojeg tadašnji trener Portlanda, Rick Adelman, nije previše doživljavao. Dražen je u svojoj premijernoj sezoni na američkom tlu odigrao sveukupno 77 minuta s učinkom od 7.6 koševa po utakmici.
"Osjećam se sjajno. Sjedim na klupi i niko me ništa ne pita. Tu i tamo odigram nešto i ubacim koji poen, ali sve u svemu mogu reći da sam najskuplji navijač u NBA ligi. Sjedim svake večeri i zaradim milion, a ako je Adelman dobre volje i ako je rezultat dobar, onda dobijem i više dolara u tih pet minuta koliko odigram", ironičan je tada bio Petrović, kojem je ubrzo prekipjelo.
"Adelman je bio svjestan mojih sposobnosti, ali nikada mi nije znao objasniti zašto ne igram. Nikad u karijeri nisam sjedio na klupi, neću ni u Portlandu", poručio je Petrović čelnicima kluba, koji su ga na kraju pustili da potpiše za New Jersey Netse.
"Niko me neće zaustaviti", izjavio je Petrović nakon što se oslobodio okova Portlanda. I, zaista, početkom 1991. godine svojoj u prvoj sezoni u dresu Netsa, Petrović je Amerikancima pokazao o kakvom je igraču riječ. Sezonu u Netsima završio je s učinkom od 12.6 poena po utakmici. U prvoj pravoj sezoni i s pravom minutažom, Dražen je polako dostizao svoj evropski učinak. Naime, sezonu 1991./1992. završio je s učinkom od 20.6 poena po utakmici, a američki mediji prozvali su ga - Petro. Osim toga, Petrović je zaradio i prva priznanja - nominacija za najnaprednijeg igrača u NBA ligi, a s postotkom šuta od 51 posto, dodijeljena mu je titula najboljeg šutera u NBA ligi. Godine 1993. Petrović je postao apsolutni vladar Netsa. Dugo će ga pamtiti navijači Houstona, protiv čije je ekipe ubacio 44 koša, a svoju zadnju sezonu u Netsima završio je sa učinkom od 22.3 koša po utakmici i postotkom šuta od 51.8 posto s kojim je pregazio i slavnog Jordana.
U najboljoj sezoni karijere, Petrović je izabran u treću postavu NBA lige, ali zauvijek će ostati sramotna činjenica da te 1993. godine nije bio pozvan na All-star utakmicu, iako je sezonu završio kao jedan od najboljih.
"U ovom poslu ništa nije slučajno. Ako me sada nisu izabrali, kad će? Pozvali su me da dođem šutirati trice, rekao sam im 'ne, hvala'. Meni je mjesto na terenu", poručio im je Dražen.
„Amadeus, košarkaški Mozart“ nas je napustio u 29. godini svog života, kada je tog kobnog 7. juna na autoputu pored Ingolstata doživio saobraćajnu nesreću, te zauvijek napustio ovaj surovi svijet. S njim je u automobilu bila njegova djevojka, njemačka manekenka mađarskog porijekla Klara Szalantzy, koja je i upravljala vozilom, a u automobilu se nalazila i turska košarkašica Hilal Edebal. Draženova porodica mnogo je ljuta na Klaru, jer nikada nije progovorila o ovom događanju, te nikada nije uputila izvinjenje zbog istog, a nekoliko godina nakon njegove smrti se udala za poznatog fudbalera Olivera Birhoffa.
Oko 17.30 sati toga dana, golf se punom brzinom zabio u kamion-tegljač, a Dražen, koji je sjedio kao suvozač, na mjestu je poginuo. Zašto je to moralo biti tako i zašto nije sjeo s ostalim igračima na avion, nikada nećemo sa sigurnošću znati... Koliko je ostavio traga u košarci najbolje pokazuju riječi sportskih i NBA legendi.
Michael Jordan, najbolji košarkaš svih vremena:
"Uživao sam igrajući protiv Dražena. Velik igrač. Nije se bojao, do kraja koncentriran. Borben i samouvjeren. Kad god bismo se suprotstavili jedan drugom, išao je snažno protiv mene, kao i ja protiv njega. Drugačije protiv Dražena nisi mogao. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Imali smo nekoliko sjajnih dvoboja, nažalost, bili su to kratki dvoboji. Bez straha se upustio u NBA izazov i pokazao ostalim Evropljanima kako mogu uspjeti".
Oscar Schmidt, legenda svjetske košarke:
"Bog je mogao pričekati da se Dražen oprosti od košarke".
Vlade Divac, slavni srbijanski centar i nekada saigrač Dražena Petrovića:
"Dražen mi je bio idol i boli me što nismo obnovili naše prijateljstvo".
Reggie Miller, penzionisani NBA košarkaš, jedan od najboljih šutera svih vremena:
"Dražen Petrović potpuno me izluđivao".
Diego Maradona, ponajbolji fudbaler svih vremena:
"Genije će živjeti zauvijek".
Larry Bird, legenda Boston Celticsa:
"Dražen je tip igrača kakvog volim! Igrao sam protiv njega mnogo puta, bio je fantastičan šuter i odlično je koristio blokove saigrača. Znate, upoznao sam mnogo ljudi, koji su mu bili bliski i svi do jednog su mi govorili da je on najbolji momak na svijetu. Kad pričam o Draženu, sjetim se Barcelone 1992. gdje je Hrvatska imala zaista dobru ekipu, ali činjenica je da smo mi imali najjaču moguću momčad. Nisam tada mogao dati puni doprinos jer su me leđa strašno boljela".
Gary Payton, NBA legenda Seattle SuperSonicsa:
"Uh, Dražen Petrović! Koji je to igrač bio. Najbolji Evropljanin u NBA, definitivno. Znam koliko je taj momak naporno radio i trenirao, on je prokrčio put svim Evropljanima i strancima koji su u NBA stigli nakon njega“.
Kobe Bryant, NBA zvijezda LA Lakersa
"Dražen? Uh, o njemu sam mnogo slušao od oca, nevjerovatan šuter, čuo sam da je bio veliki radnik. Šteta što je otišao u naponu snage."
Shaquille O'Neal, legenda NBA lige i vlasnik četiri prstena prvaka:
"Da, Dražena se jako dobro sjećam. Iskreno, on je jedan od najboljih šutera u povijesti košarke. Sjećam se kad sam igrao za Orlando, a on za New Jersey da je bio nezaustavljiv, nismo ga mogli spriječiti da zabije svoju normu. Bio je šuter kakav se rijetko viđa. Šteta što više nije među nama“.
Clyde Drexler, saigrač Dražena u Portlandu i član Dream Teama iz 1992:
"Krasan čovjek, jedan od najdražih mladića koje sam ikad upoznao. Živio je za košarku, nevjerovatan radnik. Nije bilo boljeg košarkaša izvan Amerike. Bar ga ja nisam vidio. Stvarno sam ga volio".
Charles Barkley, NBA legenda, član Dream Teama s Olimpijade u Barceloni 1992. :
"Petro je bio velik igrač. Kada sam čuo vijest da je stradao, igrao sam za Phoenix finale protiv Bullsa i svi u NBA smo osjećali kao da nam je umro neko najbliži".
Dikembe Mutombo, legendarni NBA centar:
"Petrović je bio jedan od najboljih bekova protiv kojih sam igrao. Došao je kao evropska zvijezda i uspio. Strašan šuter, često ga nismo mogli zaustaviti i moram priznati da mi jako, jako nedostaje. Otvorio je vrata svim evropskim igračima koji su danas ovdje, pogotovo s prostora bivše Jugoslavije."
Chuck Daly, posljednji Draženov trener u New Jersey Netsima, izabran u Kuću slavnih 1994.:
"Dražen je bio rođeni pobjednik po svemu. Siguran sam da bi nakon te sezone, kada je neopravdano zaobiđen, sljedećih nekoliko godina bio All-Star. Pa za njega se zanimalo pet, šest velikih klubova. Dražen je bio velik igrač, ali i velik čovjek. Stradao je na vrhuncu karijere, taman je trebao odigrati svoje najbolje utakmice. Kakav je to samo šuter-killer bio, hladnokrvni košarkaški ubojica, a uz to je volio uzeti loptu odluke i odlučiti utakmicu. To mogu samo najveći i zato mu i jest mjesto u Kući slavnih, u društvu odabranih".
Specijalizovani košarkaški sajt HoopsHype.com napravio je listu 15 najboljih evropskih košarkaša svih vremena na čijem je čelu upravo Dražen Petrović. Na listi se nalaze po tri srbijanska, hrvatska i španska košarkaša, te po jedan Rus, Francuz, Grk, Ukrajinac, Nijemac i Litvanac. Iza Dražena Petrovića na drugom i trećem mjestu su Tony Parker i Arvidas Sabonis, koje slijedi Dejan Bodiroga.
Veliko priznanje stiglo je i kada je Vlade Divac u razgovoru za „Huffington post“ odabrao najbolju petorku Evropljana u historiji. Legendarni srbijanski košarkaš izabrao je upravo Dražena, svog sunarodnjaka Predraga Stojakovića, Nijemca Dirka Nowitzkog, Litvanca Arvydasa Sabonisa i Španca Paua Gasola. Novinar ga je upitao i ko mu je najbolji evropski košarkaš u povijesti. "Za mene su to Petrović i Sabonis", jasan je bio Divac. Podsjetimo, Petrović i Divac su zajedno osvojili svjetsko zlato 1990. godine, a zatim i postali zvijezde u NBA ligi. Međutim, zbog rata su prestali komunicirati, a nedugo zatim je Dražen poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Na početku NBA sezone 1993/94., u mirovinu je otišao dres New Jersey Netsa, koji je na leđima imao Draženov broj, te se isti podigao na krov dvorane gdje i danas ima svoje mjesto.
Olimpijski odbor Hrvatske je 1995. godine poklonio Olimpijskom muzeju u Lausanni spomenik Draženu Petroviću. Rad kipara Vaska Lipovca postavljen je u parku ispred Olimpijskog muzeja.
Godine 2006. u njegovu čast u Zagrebu otvoren je muzej i memorijalan centar "Dražen Petrović", uz košarkašku dvoranu koja također nosi njegovo ime. Nagradu koja nosi njegovo ime Hrvatski olimpijski odbor ustanovio je 2006. godine, a namijenjena isključivo mladim sportistima, te muškim i ženskim ekipama za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj.
Kao igrač dobio je Državnu nagradu za sport "Franjo Bučar" 1992., a posthumno je, ovaj put za životno djelo, dobio istu nagradu 2002. godine. Te godine uvršten je i u košarkašku Kuću slavnih.
U Šibeniku je 22. oktobra 2011. na Baldekinu otkriven bronzani Draženov kip akademskog kipara Kažimira Hraste, koji prikazuje košarkaša u njegovoj prvoj fazi karijere kako sjedi na klupi s loptom među nogama. Istoga dana je otvoren i Spomen muzej koji je na inicijativu njegove majke Biserke uređen u Draženovom stanu.
Ono što je malo poznato je to da je Dražen bio veoma blizu prelaska u sarajevsku Bosnu. Bilo je to još dok je nosio dres Šibenke, ali sudbina eto nije dozvolila da obuće bordo dres, već je otišao u Cibonu. Bosna je u to doba bila itekako cijenjen klub, evropski prvak, te pravi gigant u bivšoj državi.
Iza velikana ostaje njihovo golemo nasljeđe zbog čega su postali besmrtni. Iza Dražena ostala je nestvarna ljubav prema košarci. Ko je god živio u Draženovo vrijeme i imao čast gledati ga kako igra, nemoguće je da i danas s jednakom strašću ne voli tu divnu igru. Draženov osmjeh i sreća dok je radio ono zbog čega je bio rođen bili su zaista zarazni, potvrdit će mnogi. Od Dražena je bilo i većih talenata, ali kovrčavi Šibenčanin ostao je najveći. Dražena nisam baš zapamtio, bio sam dijete, ali njegov spomen i Harisa Brkića uvijek izazove suze na mom licu. Prelijep opis njegovog lika i djela dao je zapravo moj otac, kada sam mu rekao da pripremam tekst o Draženu.
"Bio je to igrač koji je nemoguće bio u stanju pretvoriti u moguće, prosječne timove u prave pobjednike i prvake, a snove u realnost“, kazao je. I zaista je bilo tako, te će Dražen ostati zauvijek da živi među nama. Kao i njegove legendarne partije, kada je recimo 5. oktobra 1985. ubacio nevjerovatni 112 poena SMELT Olimpiji u dresu Cibosa, srušivši rekord legendarnog Radivoja Koraća ili kada je u finalu Kupa pobjednika kupova u dresu Kraljeva ubacio 62 poena protiv Snaidero Caserte.
Njegov brat Aco, naš bivši selektor, najbolje je opisao Draženov sportski život: „Dražen je u tom mentalnom pristupu bio neponovljiv. Znate, nakon velikih pobjeda, proslava, teško je bilo naći igrača koji bi razmišljao o sutra. I to odmah. Obično bi rekli: pusti da prođe 20, mjesec dana, ima vremena. Nikako. Bio je u stanju nakon najveće pobjede leći u 23 sata, jer je tako zacrtao. I nitko ga nije mogao spriječiti, nitko...“
Piše: Mirza Hadžijusufović
