sport.ba @sport.ba
Sportska priča Aleksandra Đurića doista je fascinantna. Bio je prvak Jugoslavije u kanuu, kandidat za nastup na Olimpijskim igrama, da bi s 22 godine postao profesionalni nogometaš, reprezentativac Singapura. Đurić će na predstojećem Sunset Sports Festivalu koji se od 5. do 7. lipnja održava u Zadru biti jedan od panelista.
Je li itko ikada bio prvak države (Jugoslavije) u kanuu, a onda profesionalni nogometaš?
- Ne znam za sličan slučaj, ali sigurno nema puno takvih priča. Bio sam i član kanu reprezentacije, čak sam veslao na Svjetskom prvenstvu i sanjao odlazak na Olimpijske igre u Barcelonu, da bih karijeru nastavio kao profesionalni nogometaš i reprezentativac Singapura. Neobična kombinacija? Definitivno. Ali to je moj put, u svemu što radim, dajem se 100 posto.
Svaka čast na vaših 100 posto, ali iz današnje perspektive to zvuči kao nemoguća kombinacija. Jeste li cijelo vrijeme paralelno trenirali nogomet i kanu?
- Ne. Kanu je bio moj prvi sport, prva ljubav. Od 12. godine bio sam potpuno posvećen veslanju. Nogomet mi je bio rekreacija u to vrijeme, lopta na ulici s prijateljima, ništa ozbiljno. Tek kasnije, nakon rata i svega što sam prošao (bio je mobiliziran u Srbiji, poslan u Vukovar, nap. a.), nogomet je postao moj novi životni put. Tako se dogodilo. Sportska disciplina i mentalitet iz kanua pripremili su me za sve što je kasnije došlo s nogometom. Talent sam imao, ali trebalo je krvavo raditi kako bih dostigao igrače koji su nogomet trenirali od djetinjstva.
Kako ste uopće završili u kanuu, što vas je dovelo na vodu?
- Ušao sam u kajakaški klub kad sam imao 12. godina. Tada su mi oba roditelja bila teško bolesna – otac s rakom grla, majka s tuberkulozom – i poslali su mene i brata kod tetke. Bio je to jako težak period. Klub je bio moj bijeg. Na vodi sam našao mir i svrhu. Ta rijeka Bosna, iako mala, postala je moj svijet. I dao sam sve od sebe da budem najbolji, čak i kada smo se natjecali protiv klubova iz velikih gradova. Uvijek sam davao sve od sebe.
Kako je došlo do prvog nogometnog angažmana, koliko ste imali godina?
- Nogometni put je krenuo tek nakon što sam pobjegao iz rata. Prvi ozbiljan angažman imao sam u Mađarskoj, gdje sam iz vojne uniforme praktički prešao u kopačke. Imao sam 22 godine. Kasnije sam igrao u Australiji, Kini, a potom me put doveo u Singapur. Tamo sam doživio pravu sportsku renesansu i to u zrelim godinama.
U Singapuru ste osvojili osam naslova prvaka države, postali reprezentativac, igrali za reprezentaciju 53 puta uz 24 gola. Kakav je u Singapuru bio nogomet tada, a kakav je danas?
- Kad sam došao, singapurski nogomet je bio u potrazi za identitetom. Donio sam iskustvo, strast i disciplinu. I ljudi su to prepoznali. Danas je liga strukturiranija, klubovi imaju više resursa, ali duh igre mora se stalno njegovati. Bitna je ljubav prema igri, a ne samo infrastruktura.
Kakva im je liga, mogu li igrači, posebno stranci, dobro zaraditi?
- S-League, danas Singapore Premier League, nije na razini europskih liga po novcu, ali ako ste vrhunski igrač, možete pristojno živjeti. Meni novac nikad nije bio motiv, želio sam dati doprinos, a kasnije sam postao i državljanin. Kad igraš za zemlju koju zavoliš, to nadilazi financije.
Kako je došlo do toga da ste postali savjetnik ministra?
- To se dogodilo prirodno. Nakon igračke karijere, nastavio sam raditi s mladima, trenirati i mentorirati. Moja uloga u Sport Singapore i ActiveSG Football Academy evoluirala je. Danas, kao savjetnik, pomažem u razvoju sportskih politika i programa. To je čast, ali i odgovornost: oblikovati sljedeće generacije sportaša.
Na Sunset Sports Festivalu okupljaju se vrhunski sportaši, znanstvenici, treneri i vizionari. Koja je vaša poruka mladima koji žele uspjeti, unatoč izazovima?
- Najvažnije je: nikad ne prestajte vjerovati u sebe, bez obzira na okolnosti. Bio sam dijete iz Doboja, iz skromne obitelji. Veslao sam u rijeci pored mosta, sanjajući velike snove. Prošao sam kroz rat, siromaštvo i izbjeglištvo. Ali upornost i poštenje vode vas daleko. I da: nikad ne odustajte!
Što za vas znači sudjelovanje na ovom festivalu u Hrvatskoj i što vas je najviše privuklo da prihvatite poziv?
- Znači mi jako puno. Vraćam se kući, barem duhom. Hrvatska je blizu mog srca, a ovakvi festivali povezuju sport, znanost i inspiraciju. Volim raditi s mladima, dijeliti znanje i motivaciju. Kad sam čuo tko sve sudjeluje, odmah sam znao da moram biti dio toga. Hrvatska je danas globalni sinonim za uspjeh u sportu – od nogometa, preko tenisa, do vaterpola – i taj brend dopire čak i do jugoistočne Azije, gdje živim i radim. Sport danas nije samo igra, on je i veliki biznis, platforma za inovacije i međunarodnu suradnju. Upravo zato mislim da je ovaj festival sjajna prilika da se Hrvatska još jače pozicionira kao mjesto gdje se sportaši, treneri, poduzetnici i vizionari iz cijelog svijeta mogu sresti, razmijeniti ideje i započeti nešto novo. To me najviše privuklo: energija povezivanja i potencijal za stvaranje.
