Pretukli su me zbog Hajduka, Mamić me vrijeđao, a jedna utakmica uništila mi karijeru!

Utakmicom zadnjeg kola SuperSport HNL-a između Dinama i Gorice od aktivnog suđenja oprostio se Ivan Bebek. Ovaj riječki sudac je od osamostaljenja bio najpriznatiji hrvatski sudac, član elitne UEFA-ine liste i arbitar koji je odsudio više od 120 međunarodnih utakmica. Debitirao je u ljeto 2000. u dvoboju Hrvatskog dragovoljca i Čakovca, a oprostio se s 318 utakmica u HNL-u u ulozi glavnog suca.

Za mnoge najbolji hrvatski sudac nosi i titulu najkontroverznijeg jer posebno su burni bili derbiji između Hajduka i Dinama koje je vodio. Oni su mu na neki način i obilježili karijeru. Nakon što ga je Zdravko Mamić 2009. napao da je pokrao Dinamo, Bebek više od dvije godine nije sudio derbije, a kad se vratio, ploča se promijenila i zbog nekoliko spornih odluka postao je persona non grata među navijačima Hajduka, prenosi Index.hr.

Posebno se pamti derbi iz 2013. kad nije dosudio čisto igranje rukom Šime Vrsaljka u kaznenom prostoru Dinama, a prije nešto manje od dvije godine suspendiran je zbog glasovne poruke u kojoj se na neprimjeren način obraćao hajdukovcima i novinarima.

Prije četiri godine Bebek je i fizički napadnut ispred jednog noćnog kluba u Sinju, a nije omiljen ni među navijačima Fenerbahčea zbog suđenja na utakmici između turskog velikana i portugalske Brage. U velikom intervjuu za Index najkontroverzniji hrvatski sudac ispričao je svoju stranu priče. 

Smatrate li se kontroverznim sucem?
Moj sudački put dug 23 godine neminovno je doveo do toga da me netko može smatrati kontroverznim. U moru utakmica koje sam odsudio mislim da je normalno da su neminovne pogreške i neke odluke s kojima se neće složiti svi, bile one ispravne ili pogrešne.

Ne postoji sudac, čak i kad pričamo o najvećima u povijesti, koji u karijeri nije imao loših procjena i krivih odluka. Ne bih nazvao to problemom, ali sama činjenica da sam odsudio 25 derbija, a svi znamo što te utakmice donose, sigurno je utjecala u najvećoj mjeri na to da me se može nazvati kontroverznim sucem.

Često znam reći da je onaj sudac koji nikad nije imao sreću suditi derbi zakinut, hendikepiran za jedan spektakl. Smatram blagoslovom to što dolazim iz Rijeke, neutralnog grada kad je u pitanju derbi, što nisam iz Zagreba ili Splita i što sam imao čast toliko puta suditi najveću utakmicu hrvatskog nogometa.

No, kako je to u jednu ruku blagoslov, u drugu je prokletstvo, a nema baš puno onih koji su na svojoj koži osjetili ono što sam osjetio ja. 

Što je veća čast, suditi derbi ili neku ozbiljnu međunarodnu utakmicu?
Teško je to usporediti. Kada sudiš vani, kada si na međunarodnoj sceni, onda se trudiš dati najbolje od sebe, cilj ti je napredovati. Kad sudiš elitna UEFA-ina natjecanja, to je potvrda da si uspio kao sudac. S druge strane, derbi je kruna sudačke karijere u Hrvatskoj i cilj je odsuditi ga da se nakon utakmice ne vuku repovi ni kontroverze.

Rekao bih da je to isprepleteno jer ne postoji sudac koji kod kuće ne sudi velike utakmice i nema dobre kritike, a vani sudi odlično. To je nemoguće. Da bi napredovao i da bi rekao da iza sebe imaš veliku karijeru, ona mora biti podjednako dobra i kod kuće i vani. 

Moram naglasiti da me činjenica da sam u karijeri sudio nogometnim gigantima Barceloni, Realu, Liverpoolu, Chelseaju, PSG-u i mnogim drugima ispunjava ponosom i smatram da sam uspio kao sudac.

Upravo su derbiji, koje stalno spominjete kao krunu karijere svakog suca, obilježili Vaš sudački put i zbog tih utakmica dobili ste reputaciju kontroverznog arbitra i nepoželjne osobe među navijačima Hajduka. Pomalo paradoksalno, zar ne?
Apsolutno, zato sam i rekao da je suđenje derbija blagoslov, ali i prokletstvo za suca. To je normalno. Naš najveći derbi uvijek za sobom povlači kritiku. S jedne strane, s druge, nerijetko i s obje. Čak i kad si u pravu, rijetko ćeš dobiti pohvale svih strana. Sudački poziv je takav, vrlo rijetko će ti svi skinuti kapu i reći kako si odlično odsudio.

Često moraš imati i sreće da se u utakmici ne dogode situacije koje će kasnije biti predmet dubinske analize, odnosno one koje će povlačiti različita mišljenja. Dobiti priliku suditi derbi je znak da vrijediš, da si prepoznat kao sudac koji je sposoban suditi najteže utakmice, ali jednako tako, kritika na tim dvobojima je nemjerljivo veća nego na nekim koji nemaju tako snažnu medijsku pažnju.

Koliko je štetna po Vas činjenica da ste, unatoč lijepoj karijeri, ostali upamćeni po nekoliko spornih i kontroverznih utakmica između Hajduka i Dinama u kojima su se Splićani našli oštećenima?
Svaka je kritika za suca štetna. I kada se stvara velika pompa oko suđenja, naravno da to nije dobro ni ugodno za karijeru suca. Smatram da je jako nepravedno da karijera od 23 godine u 1. HNL-u, nakon 25 derbija i 318 utakmica, bude determinirana s nekoliko pogrešaka, a da zaboravimo sve dobre predstave koje sam imao u karijeri.

Međutim, ne slažem se da su moja suđenja bila uglavnom na štetu Hajduka. Činio sam pogreške i na štetu drugih klubova, ali su kritike koje su dolazile od Hajduka ili njegovih navijača bile glasnije i izraženije, što na neki način i ne čudi s obzirom na to da je navijačka baza Hajduka vrlo velika i temperamentna.

Ponekad su te kritike bile opravdane, ne bježim od svojih pogrešaka, ali često su napadi na mene bili neopravdani. Iskreno, žao mi je zbog toga jer sudac koji nema priliku suditi Hajduku uistinu je profesionalno zakinut.

Smatrate li da je do uvođenja VAR-a Hajduk bio u podređenoj situaciji u odnosu na Dinamo jer danas su suci, kad imaju pomoć tehnike, evidentno blagonakloniji Splićanima nego u nedavnoj prošlosti? Na koncu, i brojke pokazuju da je za Hajduk od uvođenja VAR-a dosuđeno puno više penala nego prije. Je li Hajduk bio godinama sustavno potkradan u korist najvećeg rivala ili je stvar ipak predimenzionirana?
Da bi mogli na pravi način, a ne paušalno, pričati o ovoj temi, onda bi trebali analizirati sve utakmice i svaki detalj koji je bio sporan. Mišljenja sam da je u našem nogometu puno stvari prenapuhano i predimenzionirano i rekao bih da prava istina nije uvijek onakva kakvom su je neki prezentirali.

Naravno, to je subjektivno mišljenje. Možda sam previše zaštitnički nastrojen prema sudačkoj struci. Možda nisam objektivan, ali smatram da nam svima u Hrvatskoj fali malo više objektivnosti. Što se tiče tih penala dosuđenih uz pomoć VAR-a za Hajduk, uz zanemariv broj situacija koje su za mene bile više ne nego da, smatram da su svi oni bili ispravno dosuđeni.

Možda razlog većeg broja penala dosuđenih za Hajduk od uvođenja VAR-a djelomično leži i u činjenici da Hajduk u tom periodu igra puno bolje i puno ofenzivnije.

Međutim, ne slažem se s tezom da je VAR doveo do toga da se sad, napokon, Hajduku sudi pošteno. Teško mi je na taj način to komentirati jer gledam po sebi. Odgovorno tvrdim da nikad ni jedan klub namjerno nisam zakinuo, pa tako ni Hajduk. Sjećam se jedne situacije koja me već 10 godina prati, a to je ruka Vrsaljka.

Ta ruka je neosporna pogreška i neosporno je da tu ruku nisam vidio, no ako netko to želi ili hoće, može slobodno pogledati videoisječak te situacije i lijepo će se vidjeti da sam u trenutku kontakta lopte i ruke zaklonjen jednim igračem Hajduka koji mi upravo u ključnom trenutku ulazi u vidno polje. Vidi se kako sam se naginjao da pokušam naći bolji kut jer mi je pogled bio opstruiran.

Ono što je posebno zanimljivo, jer pričamo o susretu čiji teret nosim od 2013., nakon utakmice prema meni nije bio upućen ni jedan zvižduk s tribina, što je apsolutna rijetkost. Te večeri prilikom našeg izlaska s terena nije bilo nijednog zvižduka ni ružnog povika, sve dok ljudi nisu vidjeli klipove na kojima se vidi da je Vrsaljko stvarno obranio udarac rukom.

Znači, percepcija ljudi na tribinama i na samom terenu, osim Tina Svena Sušića koji je šutirao, bila je da je sve čisto i da nije bila riječ o igranju rukom. U svlačionicu sam ušao zadovoljan, sretan jer sam dobro odsudio derbi i jer neće biti repova, a onda sam pogledao mobitel i, kad sam vidio brojne poruke, shvatio sam da sam pogriješio.

Međutim, strašno mi smeta što se samo ta situacija apostrofirala na entu, a nitko nikada nije spomenuo da sam na toj istoj utakmici napravio dvije kardinalne greške na štetu Dinama. Brozovićev drugi, isključujući karton je bio čist kao suza, ali prvi je po meni bio velika pogreška.

Također, Franko Andrijašević je dvadesetak minuta prije te situacije s Vrsaljkom otvorenim džonom ušao u nogu igraču Dinama. Bio je to eklatantan primjer crvenog kartona, no tada sam krivo procijenio da je dovoljna kazna žuti i donio sam pogrešnu odluku. Te dvije situacije nitko nije apostrofirao, potencirala se samo ta situacija s Vrsaljkom.

Ponavljam, ne bježim od pogreške, ali želim naglasiti da jednostavno ne dopuštam da u toj situaciji netko meni kaže da sam namjerno oštetio Hajduk jer, ako namjerno želiš oštetiti nekoga, onda sigurno ne pogriješiš u dodjeli kartona na način na koji sam ja pogriješio.

Meni je to više stvar prezentacije. Zbog čega je to tako bilo, zbog čega se sve dogodilo kako se dogodilo, ne znam, imam neko svoje mišljenje o tome koje je možda ispravno, a možda i nije.

Ipak, više bih volio da pričamo o svim pogreškama sudaca, na štetu ili u korist bilo kojeg kluba. Siguran sam da bi se tada pokazalo da ništa nije jednosmjerno, da nije postojala namjera da se nekoga ošteti. U pitanju su bile ili pogreške ili loš dan.

Rekli ste da imate mišljenje o tome? Koje?
Ponekad je najlakše udariti po sucu. Jasno mi je da svi ne mogu biti objektivni, kao što ni sudac ne može biti objektivan kad se priča o njegovim greškama. Može, ali s nekim vremenskim odmakom. Jednako tako, ponekad mi se činilo da su napadi na suce i inzistiranje na nekim velikim pogreškama zapravo bili alibi klubovima zbog loše igre.

Ne pričam tu konkretno ni o Hajduku ni o Dinamu, govorim generalno o hrvatskom nogometu. Najlakše je za sve okriviti suce, mi smo ionako persone non grate kojima nitko neće stati u obranu.

Sudili ste u Ligi prvaka, Europa ligi, imate zavidnu karijeru iza sebe, no nekako Vas se najviše pamti po tom derbiju iz 2013. i ruci Vrsaljka. Jeste li iznenađeni zbog toga?
S obzirom na to kako je medijski prezentirana ta situacija, očekivao sam napade. Iako, moram biti iskren, nisam mogao ni zamisliti da će jedna takva situacija poprimiti tolike razmjere histerije. Nisam to očekivao jer nisam vjerovao da živimo u društvu u kojem je tako nešto moguće, posebice jer sam pogriješio na štetu obje momčadi. Možda sam bio naivan.

Prije četiri ili pet godina u Zagrebu sam sreo jednog navijača Hajduka. Čovjeka sam vidio prvi put u životu i odmah me počeo napadati i vrijeđati zbog te ruke. Situacija je u jednom trenutku skoro eskalirala u nešto puno ozbiljnije.

Srećom, bio sam u nekom društvu pa nije došlo do nečeg goreg, ali sam mu rekao: ''Ajde, dođi, majstore, pa ćemo sad zajedno pogledati i tu situaciju, ali i onu s Brozovićem i Andrijaševićem."

Nakon što smo pogledali video, ovaj mi je rekao: ''Jebote, godinama sanjam kako ću te sresti i izvrijeđati, a bio si u pravu. Tu ruku stvarno nisi mogao vidjeti.'' Siguran sam da bi sve bilo drugačije da je medijska prezentacija te situacije bila drugačija, da se pokušalo ići u smjeru detekcije zbog čega se dogodila ta pogreška umjesto ''Bebek je lopov i Bebek mrzi Hajduk''.

Koliko se sjećam, na toj je utakmici prvi put bilo šest sudaca. Kako je moguće da ni jedan od njih nije vidio ruku Vrsaljka?
Istina, ali jedini sudac koji je prema poziciji tog incidenta to mogao vidjeti bio je možda onaj iza gola. No, ako ponovno pogledamo tu situaciju, vidjet ćemo, ako želimo vidjeti, da njegov kut gledanja na tu situaciju nije bio idealan. Ako u nogometu nemaš dobar kut, ništa ti ne pomaže što si blizu mjesta događaja. Jednostavno nećeš dobro vidjeti što se dogodilo.

Ono što me posebno ljutilo nakon te utakmice bile su medijske laži da je meni sudac iza gola sugerirao da je bio penal, a da ga ja nisam želio svirati. To lako mogu dokazati jer sam svu komunikaciju između sebe i pomoćnih sudaca snimao uređajem koji sam dobio od UEFA-e i nema govora da je nešto tako bilo rečeno. 

Bez obzira na to što danas imamo VAR i što je suđenje daleko bolje nego što je bilo prije deset ili 20 godina, dojma sam da se i sad nakon svakog kola najviše priča o suđenju. Je li to nepovjerenje gledatelja i navijača prema suđenju zapravo posljedica svega onog nečasnog što su više od dva desetljeća u hrvatskom nogometu radili razni širići, sinovčići...?
Prije svega moram reći da je prema konvencijama UEFA-e i FIFA-e sucima zabranjeno komentirati sudačke odluke poslije utakmice. Ja bih bio najsretniji da sam tijekom karijere mogao nakon svake utakmice dati svoje viđenje, svoj komentar te iz svoje perspektive objasniti neku situaciju koja je izazvala kontroverzu.

Međutim, mi kao suci uvijek smo bili prepušteni na milost i nemilost medijima i njihovom tumačenju. Nekad su to potencirali sami mediji, a nekad klubovi, koji su smatrali da su oštećeni. Nas su uvijek napadali, a mi se nismo mogli braniti jer nam to nije dopuštao Kodeks o ponašanju nogometnih djelatnika. 

No, kod nas je uvriježeno mišljenje da je sudac uvijek kriv. I kad je i kad nije. Ali, naravno da je za to kriva i psihoza nepovjerenja u sudačku organizaciju koja se stvarala godinama. To je apsolutno točno i od toga ne treba bježati. Mislim da svi moramo raditi na tome da se to promijeni.

Ne mogu prihvatiti da je neki mladi vrlo dobar hrvatski sudac, koji je ove sezone odsudio puno teških i zahtjevnih utakmica, nekoga namjerno zakinuo. A vidim da određene strukture kroz medije provlače baš tu tezu. Dečko od 29 godina, koji živi za ovaj posao, da će nekoga namjerno zakinuti. Suluda mi je uopće i sama pomisao na tako nešto.

U redu, ali pitanje je išlo u smjeru koliko je za percepciju suđenja u Hrvatskoj danas kriva bivša sudačka organizacija, koja se godinama ponašala kao država u državi, nedodirljiva i bahata elita koja se držala kao da joj nitko ništa ne može. Da pojednostavim, možete li usporediti suđenje danas u HNL-u s onim kad su domaćim nogometom drmali ljudi koji su kasnije osuđeni na zatvorske kazne?
Gledajte, sve ide naprijed, pa tako i suđenje i sudačka organizacija. Prije 15 godina sama ideja suđenja nije bila na razini na kakvoj je danas. Danas su naši suci skoro pa profesionalci i razina komunikacije između sudaca i javnosti nemjerljivo je na višem stupnju nego nekad.

Normalno je da sve evoluira. Ne mogu govoriti o suđenju u devedesetima jer je to bilo prije mog vremena, jer sam počeo suditi tek 2000. godine.

No, reći ću, tada, kad sam bio mlad sudac, nitko mi nikad iz sudačke organizacije nije sugerirao da napravim ovo ili ono, da drukam za ovog ili za onog. Iz osobnog iskustva ne mogu reći da sam ikad imao bilo kakve pritiske osim medijskih. Ne prihvaćam da je sudačka organizacija institucionalno bila pokvarena.

Kasnije presude nekim visoko pozicioniranim članovima sudačke organizacije i nekim u to vrijeme uglednim sucima ipak pokazuju da je bila itekako pokvarena.
Ja to ne mogu komentirati. Mogu samo komentirati osobna iskustva. Evo, kad ste spomenuli Širića, moram reći da, čak i dok je bio optužen za ono što je bio optužen, nikad, ali baš nikad nije mi rekao drukaj protiv Hajduka ili za Hajduk ili drukaj za ovoga ili onoga. Nikad. Moram to reći i nije mi problem to reći ovako javno.

Kao simbol suđenja, odnosno načina suđenja u to vrijeme najviše mi pada na pamet utakmica između Croatije i Hajduka 1999. na Maksimiru koja je završila 1:1. Da Stipe Pletikosa nije odigrao utakmicu života, tko zna što bi bilo. Puno pravih navijača Dinama mi je kasnije pričalo da su nakon tog susreta, zbog načina na koji je varaždinski sudac Ivan Novak odsudio utakmicu, prestali navijati za zagrebački klub. Kako je moguće da je taj sudac nakon takve predstave uopće dobio šansu nastaviti suditi, a kamoli to da je prije tri godine postao povjerenik za suđenje HNL-a?
To nije pitanje za mene. Ta se utakmica odigrala prije 24 godine i, iskreno, ne sjećam se svih detalja s tog susreta.