sport.ba @sport.ba
Prvi Novakovi susreti sa tenisom desili su se u okviru teniskog kampa “Kopaonik”, gdje je srpski teniser počinjao svoju karijeru još kao jako mali. A kako je sve to izgledalo iz ugla njegovih drugara koji su tada sa njim dijelili teren, ali i provodili vrijeme u druženju, priča za “Blic puls“ trener Aleksa Mašić.
“Često se sjetim tog divnog perioda u životu i druženja sa Novakom Đokovićem, koji je tada, kao i svi mi, bio samo dijete. Ono što, međutim, pamtim, jeste da je i tada imao jednu posebnu crtu ličnosti koju ne mogu da zaboravim, a koju dan-danas u mom poslu trenera pokušavam da probudim kod drugih. Ova crta bila je sačinjena iz vjerovatno najbitnijih naučenih sposobnosti koje bi trebalo da posjeduje svako ko želi da bude uspješan u bilo kojoj sferi života. To su fokus i ogromna želja za napretkom i pobjedama”, priča Aleksa i dodaje:
“Ne samo na turnirima nakon završenog kampa već i u igranju običnih trening poena, Novak je bio odlučan i fokusiran na pobjede, a poraze je koristio samo kao sredstvo pronalaženja mana koje bi kasnije ispravljao. Porazi su mu služili kao stepenice ka uspjehu, pa ih je i bilo sve manje i manje”, priča Mašić i osvrće se na jedan događaj koji nikada neće zaboraviti, a vezan je za srpskog tenisera.
“Mi smo za razliku od njega, lutali na sve strane. Iako je u samom teniskom kampu bilo vrlo malo slobodnog vremena, uspijevali smo da ga ispunimo najrazličitijim igrama podvala, ratovanjem sa pištoljima na kapisle, jurenjem, hrvanjem, izlaženjem na krovove i tako dalje. Iako smo bili zajedno na treningu i u svim ostalim aktivnostima vezanim za kamp, Novak je vrlo rijetko učestvovao u našim klinačkim igrarijama. Vjerujem da je i slobodno vrijeme koristio za odmor i fokus na svoju tenisku igru. Još tada, kao dijete, pokazivao je ozbiljnu posvećenost koju ostala djeca, a naročito moj drugar Miloš i ja, nismo imali. Nikada neću zaboraviti kada smo jednog dana u kampu za vrijeme odmora smislili da se igramo rata. Napravili smo barikade od stolica i stolova, dušeka, vrata od ormara… Ukratko, promijenili smo lični opis sobe. Pucali smo jedan na drugog pištoljima na kapisle. Naročito nam se svidjelo to što je svaki pucanj pravio dim koji je nakon desetak minuta ove sumanute igre potpuno ispunio sobu. Naravno, u žaru ratovanja nismo prekinuli ovu igru dok se cijeli hotel nije uzbunio. Prvi koji je vidio ovu ratnu scenu u našoj sobi bio je Novak Đoković koga smo pozvali da se igra sa nama. Otvorio je vrata, zabezeknuto pogledao i pošto je shvatio da je usred „ratnog“ stanja, odbio je da učestvuje i bude jedan od ratnika”, priča on zanimljivu anegdotu i objašnjava šta se na kraju desilo.
“To nam je bila treća i posljednja godina dolaska u Teniski kamp Kopaonik, s obzirom na to da nas je uprava fino zamolila da se više ne pojavljujemo, rekavši da nismo dovoljno fokusirani na tenis i da smo previše ekstremni po pitanju igara. Ovo je nešto što će zauvijek da mi ostane u sjećanju, ali ne kao klinačka greška već kao lekcija gdje žrtva zarad postavljenog visokog cilja mora da postoji. A to je Novak znao još tada. I zbog toga je još kao klinac bio veliki. I siguran sam da ga je takav pogled na život i doveo ovdje gdje je danas.”
“Novak je znao još tad da zarad visokog cilja mora da postoji žrtva. I zbog toga je i kao klinac bio veliki. Siguran sam da ga je takav pogled na život i doveo tu gdje je danas”, priča za “Blic puls” jedan od Đokovićevih drugara iz teniskog kampa Kopaonik.
