sport.ba @sport.ba
Roko Leni Ukić u svojoj je karijeri usitinu prošao „sve i svašta“. U njegovim mlađim danima vjerovali su da će upravo on biti „spasitelj hrvatske košarke“, zatim je stigao do toga da je svojevremeno bio jednini Hrvat u NBA ligi, a nerijetko su ga razni „stručnjaci“ znali kuditi i omalovažavati njegov veliki, konstatan i neupitan doprinos hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji.
Je li Roko mogao više, jesu li njegove odluke bile uvijek ispravne i je li dosegao svoj igrački maksimum, teško je znati, ali ovaj 35-godišnjak iza sebe ima malo je reći bogatu i uspješnu karijeru.
Dugogodišnja „jedinica“ hrvatske košarkaške reprezentacije dala je veliki intervju za Dalmatinski portal, a u njemu se osvrnuo na razne zanimljive teme. U nastavku teksta prenosimo dio intervjua:
Sada kada se Split vratio u ABA ligu mnogi će reći da je idealno vrijeme za povratak.
„Ljudi su me zvali, nema tu nikakvih tajni. Ne mogu dati odgovor, ni da, ni ne. Više bi mi teoretski značilo da opet osvojim nešto sa Splitom, nego da osvojim prvenstvo Francuske koje je 30 puta priznatije u nekim globalnim okvirima. Emocije koje me vežu za Split nikad neće proći. Imam ugovor s Antibesom koji ne mogu iskidati i ostaviti na stolu. Moj povratak u Split nije nemoguć, ali nije baš toliko ni blizu. Nije stvar moje želje, već raznih okolnosti koje se moraju poklopiti da se to dogodi“
Mnogi će reći da od njegovog odlaska s Gripa, Split nije stvorio ozbiljnog igrača.
„Ne bi htio to tako postavljati. Što to znači ozbiljan igrač? Izašao je Luka Babić koji je reprezentativac. Gdje ćemo podvući crtu na ozbiljnog igrača. Je li to euroligaški igrač, je li to reprezentativac, NBA igrač? Ili su to samo Toni Kukoč, Dino Rađa i Dražen Petrović. Ima i takvog razmišljanja.“
Ukić je često bio označen kao 'pedro' za lošiji rezultat reprezentacije.
„To su bile isključivo stvari temeljene na nekim afinitetima. Igrači uglavnom budu kritizirani zbog nečeg konkretnog. Dražen Ladić je kritiziran jer je primio pet smiješnih golova. Uvijek se pitam mogu li ljudi iz glave naći utakmicu u kojoj će reći da je Ukić kriv. Nema je, nije se dogodila. Sam sebi sam uvijek bio najveći kritičar. Nikome od mene nije više krivo što nismo s reprezentacijom osvojili medalju. Međutim, neke kritike temeljene na ničemu me ne pogađaju, a neki lošiji turniri koje bi odigrao su bili generirani mojim ozljedama. To nitko nije znao jer nisam nikad želio alibi. Poginuo bih ozlijeđen, ne bih igrao dobro, pojeo bih go...na, a onda bi klub najviše izgubio jer bih došao ozlijeđen. To mi se dogodilo čak četiri puta. Malo sam bio glup u neku ruku. Da mi je ova pamet sigurno se ne bi toliko izlagao. Ali, u drugu sam ruku bio nepopravljivi optimist. Sebi ne bih oprostio da sam mogao igrati, da se ostvario uspjeh, a ja nisam bio dio toga. To mi je bio motiv da stalno budem tu. Češće je to bio kriv potez nego dobar“
Jedna je činjenica neoboriva. Ukić je za reprezentaciju uvijek bio spreman igrati za razliku od nekih koji vole slobodna ljeta.
„Ljudi pričaju, nađu ti raznorazne mane i kritiziraju te. Ne mislim da je moj najveći uspjeh što sam uvijek bio na raspolaganju reprezentaciji ili što imam najveći broj utakmica. To je splet okolnosti. Da smo imali pravog mladog playa ja sigurno ne bih bio ovoliko dugo u reprezentaciji. Da smo imali starog dobrog playa ne bih rano ušao u reprezentaciju. Najbolji sam asistent svih vremena, treći sam najbolji strijelac. Pretekao me nedavno Bojan Bogdanović, a Dina Rađu ću nadam se stići, ako budem igrao, ne bježi mi puno. To su neke stvari i konkretni učinci. Jedno vrijeme sam bio glavni igrač reprezentacije, 2009. i 2010. godine. Kao takav sam bio sposoban dovesti reprezentaciju do petog, šestog mjesta. Nisam bio ta klasa ili se nije poklopilo da u tim godinama kada sam bio najjači dovedem reprezentaciju do medalje. Nemam ništa protiv mišljenja ljudi, ali volim biti kritiziran radi nečeg, a ne na temelju dojma da ti se netko ne sviđa jer pričam splitski, jer imam takve patike, ili što lamatam rukom. Na temelju toga te neko 'hejta' i kritizira. Dosta je kritika bilo i zbog toga što sam od malih nogu imao previsoko postavljenu ljestvicu. Slična se stvar događala sa Šarićem, Hezonjom. Očekivanja su da moraš uhvatiti Dina, Tonija i Dražena, a ako u tome ne uspiješ automatski si razočarao. Koliko god oni bili veliki njihova sjena je ogromna i nije lako izaći iz nje. Često to bude prevelik teret za igrača. Ne uspiješ ispuniti očekivanja koja su ti drugi nametnuli.“
