sport.ba @sport.ba
Izašla je iz štampe knjiga "Siniša, moj otac" Viktorije Mihajlović u kojem opisuje kako su ona i porodica prolazili kroz najteže dane tokom liječenja njenog oca od leukemije.
U velikom intervjuu za Tutosport, Viktorija kaže da je rasla i sazrijevala brže od trenutka kada je saznala da ocu slijedi teška borba za život.
- Željela sam da pokažem u drugu stranu mog oca. Njega uvijek posmatraju kao vojnika, snažnog čovjeka čvrstog karaktera, za neke čak i gadan, hladnog. Umjesto toga htjela sam da otkrijem velikodušnost i dobrotu, koje su, zapravo, njegove glavne osobine. Da, naravno, ako ga poznajete vidjećete da je pomalo povučen zbog iskustva koje je imao i zbog toga gdje se rodio. Njegova kultura je drugačija, čak je i moja baka takva. zato sam osjećala potrebu da svima kažem ko je Siniša Mihajlović u stvari. Postoje mladi ljudi koji me prate na društvenim mrežama i često ne razumiju razliku između stvarnog i virtualnog svijeta. Mnogima sam idol, ali ovom pričom sam željela da im pokažem da sam sasvim normalna osoba koja živi tuđe probleme, ima prepirke sa roditeljima i probleme u školovanju. Mislim da je ova knjiga prilika da se pokaže kako se porodica suočila sa tatinom iznenadnom bolešću i kako moramo i možemo reagovati u takvim trenucima - rekla je Viktorija Mihajlović.
Da li vas je nešto plašila prije nego što ste počeli da pišete?
- Plašila sam se da ne padnem u nesvijest od emocija koje sam ranije doživjela. Radila sam to tokom cijelog toga liječenja i bilo je tako teško, ali bila je na neki način to i terapija, jer mi je omogućilo da izbacim sve iz sebe.
Da li se sjećate kada ste prvi put shvatili da ste odrasli i oprostili od lika djevojčice Viki?
- Da, bilo je to onda kada nam je otac javio da je bolestan. Oduvijek sam živjela u prelijepoj porodici, uvijek zaštićena, bez ozbiljnih testova u životu. Bila sam djevojka od 20 godina koja je radila i gluposti, učila, izlazila sa drugaricama... Velika odgovornost mi počinje kada mama, čuvši loše vijesti, odlazi sa sestrom u Rim, a ja ostajem sa mlađom braćom na Sardiniji. Sa braćom od 19 i 18 godina, najmlađim od 13 godina plus njegov drug, postala sam im mama.
Ako zamislite sebe u ulozi majke, da li ćete biti roditelj koji se ponaša zaštitnički ili će dozvoljavati slobodu djetetu?
- Moj otac mi je uvijek govorio - "neću vam kupiti psa, jer ne biste znali da se nositi s njim." Zamislte da imate sina? Ne znam ni sebe da čuvam, ali moja najveća želja je da osnujem porodicu i postanem majka. Ali, sa manje djece, nikako pet! Vidim sebe u budućnosti da sam završila fakultet, da sam sretna sa osobom sa kojom bih stvarala dom.
U knjizi ste se prisjetili očeve priče da je za Božić mogao da bira između jabuke, banane i narandže kao poklon. Koji biste mu poklon vi dali?
- Željela bih da mu cijeli život bude neprekidno zadovoljstvo, puno iznenađenja i strasti, čak i za jednostavne stvari poput svježeg zraka u prirodi. Nakon vremena provedenog u bolesničkoj sobi, sve najbolje neka ima u životu.
Napisali ste da je otac postao hodajuća emocija. Da li se mnogo promijenio?
- Da, naravno! Želim da se svakodnevno uzbuđuje i da pokazuje uvijek kakav je. Tako je dobro!
Sport.ba/Kurir
