sport.ba @sport.ba
Fudbalska transfer ludnica je u punom jeku. Klubovi se otimaju za pojačanja, fudbaleri žele što bolje ugovore, pa u brojnim transferima uvijek dođe i do neke podvale. Zato je pravo vreme da se prisjetimo najvećeg prevaranta u historiji fudbala, čovjeka koji je uspio nasamariti brojne klubove - neponovljivog Karlosa Enrikea Kajzera.
Vjerovali ili ne, ovaj čovek je više od 20 godina "igrao"kao napadač, a nikada u karijeri nije postigao gol. Nevjerovatnim šarmom i trikovima, kao glavnim oružjem, svaki put bi natjerao velike klubove da mu ponude ugovor!
Milioni djece širom svijeta, posebno u Brazilu, maštaju o tome da će jednog dana biti profesionalni fudbaleri. Igrati kao Romario, Ronaldo, Zidane ili Messi, uživati u brzim i skupim automobilima, šetati u društvu lijepih devojaka... Velika većina, shvativši da ne posjeduju talenat potreban za tako nešto, jednostavno dignu ruke. Odustanu. Karlos Enrike nije. Kao što je Leonardo Dikaprio u filmu “Uhvati me ako možeš”, život posvetio falsifikovanju čekova, Kajzer je svoj takođe proveo u prevari.
FOTO: PRINTSCREEN
Žrtve prevare nisu bili nekakvi nižerazredni, amaterski klubovi. Ne, u njegovoj impresivnoj kolekciji su Vasco da Gama, Flamengo, Fluminense, Botafogo, onda francuski Ajaccio, meksička Puebla.... Ovo nije priča o karijeri prepunoj povreda, lomova i uzalud potrošenog talenta. Strategija je, vjerovali ili ne, zapravo bila vrlo lagana i jednostavna. Prvi korak je prijateljstvo.
FOTO: PRINTSCREEN
Početkom 80-ih Kajzer je bio prijatelj s Romarijom, Edmundom, Renatom Gaučom, Bebetom... i s još mnogo, u to doba, ekstremno popularnih brazilskih fudbalera. E, sad, u kom god klubu bi neko od njih dobio angažman, uvjeravali bi trenera i sportskog direktora da u Brazilu ima jedan mali "talentovani" Kajzer, koji može da se dovede za vrlo malo novca. Zapravo, sve što je trebalo je ponuda ugovora na skromna tri mjeseca. Vjerujući Romariju ili Edmundu na riječ, klub bi pristao. Kajzer bi potpisao ugovor i tu sad stupa drugi korak unaprijed predviđenog plana.
Trenera bi uvjerio da mu treba nekoliko sedmica da se potpuno oporavi i uđe u formu. Nije baš spreman. I tako bi najmanje mjesec dana, dok bi ostali trenirali i igrali, Kajzer trčao krugove oko fudbalskog terena, a noću zatvarao kafiće i diskoteke u Rio de Žaneiru. Status profesionalnog fudbalera koristio je kako bi impresionirao djevojke i odvodio ih u krevet. Nakon mjesec dana trčkaranja, Kajzer bi morao da dođe na ozbiljan trening i pridruži se ekipi, gdje ubacuje treći korak svoje prevare.
- Tražio bih već u prvom minutu da mi neko doda loptu. Onda bih je šutnuo prvom igraču do sebe i uhvatio se rukama za zadnju ložu. Uzviknuo bih od bola i srušio se na travu. Oporavak bi trajao još najmanje mjesec, mjesec i po. Znate, u to doba nije bilo magnetnih rezonanci i medicinska tehnologija nije bila toliko razvijena. U nekim stvarima vjerovalo se na riječ fudbalera. A tu sam uvijek bio u prednosti - ispričao je Kajser.
Onako “povrijeđen”, on je nastojao da sa saigračima i klupskom medicinskom službom razvije što bolje prijateljstvo. Kako igrači dan, dva uoči utakmice nisu smjeli da napuštaju hotel, Kajser bi se potrudio da ih sve što traže dočeka u hotelu.
FOTO: PRINTSCREEN
- Kako nisam igrao utakmice, došao bih u hotel tri, četiri dana prije,iznajmio bih desetak soba i u svaku od njih doveo djevojke, koje su čekale igrače. Kad bi moja ekipa došla, nisu imali potrebu da izlaze u potragu za djevojkama. Sve bi ih čekalo u hotelu - otkrio je.
Većina klupskih ljekara i ostali iz medicinske službe su smatrali da je baksuzan. Ali bilo je i onih koji su shvatili da bi mogla da bude riječ o prevari. Igravši za Botafogo, sredinom ‘90-ih, Kajzer je kupio mobilni. Bio je to jedan od prvih u svijetu. Veliki i glomazan. Šetao bi klubom razgovaravši na engleskom jeziku i pretvaravši se da licitira s ostalim klubovima. Saigrače, koji nisu znali ni riječ engleskog, nije bilo teško prevariti. Ali ljekare - jeste.
Jedan od njih, odlučio je da provjeri o čemu je riječ. Dok se Kaiser tuširao, klupski doktor došao je do njegovog ormarića, otvorio torbu i vidio da uopšte nije riječ o pravom mobilnom, nego o običnoj, plastičnoj igrački. Sljedećeg dana Kaiser je tražio raskid ugovora.
FOTO: PRINTSCREEN
Na staklenim nogama bio je i u brazilskom Banguu. Početna "zatezanja" zadnje lože, "bol" u preponama prolazile su, kao i uvijek prije toga. Ali u nedostatku igrača, trener ga je, još "nezaliječenog" ubacio u tim. Tačnije, na klupu za rezervne igrače. Ne bi to Kaiseru bilo ništa neobično, da u jednom trenutku nije morao da uđe u igru! Situacija s kakvom se još nije sreo u karijeri.
- Kaiser, zagrij se, ulaziš u igru - riječi su koje je očekivao, otprilike, kao udar groma. U tom trenutku morao je brzo nešto da smisli. Vremena je bilo jako malo. I sjetio se.
- Shvatio sam da navijači cijelu utakmicu vrijeđaju trenera i predsjednika kluba. Dok sam se pripremao da uđem u igru, zaletio sam se na ogradu i počeo vrijeđati navijače! Sudija je odmah došao i dao mi crveni karton - ispričao je Kaiser.
Predsjednik kluba Castor de Andrade bio je ljut, tražio je objašnjenje. Odmah nakon utakmice pozvao ga je na razgovor. Ušavši u kancelariju, Kaiser je pognuo glavu.
- Predsjedniče, pre nego što išta kažete, saslušajte me. Bog mi je dao oca, koji je, nažalost, preminuo. Srećom, dao mi je još jednog oca. Vas. Nikad neću dozvoliti da neko mog oca zove lopovom i prevarantom. A upravo su to navijači vikali. Morao sam nešto učiniti - rekao je Kaiser. Andrade, ganut kao malo dete, izvadio je iz fioke papir, olovku i ponudio mu novi ugovor na šest mjeseci!
Nakon isteka ugovora odlučio je da dodatno iskuša sreću. Vidjevši da svi njegovi prijatelji igraju u Evropi, Kaiser nije želio da zaostaje. Ha, morao je i on. Destinacija je bila Korzika. Klub Ajaccio. I najveći izazov u životu. Na njegovo predstavljanje došlo je 1.000 navijača. Bio je prvi Brazilac koji je došao u klub i svi su došli da vide novu zvijezdu. Bol nije bila opcija. Nije im to mogao učiniti. Kao i u “bezbroj” situacija, Kaiser je imao vrlo malo vremena da nešto smisli.
Izašao je na teren, uzeo je prvu loptu i šutnuo je gledaocima na tribine. Onda i drugu. Pa, treću, četvrtu, dok na terenu nije ostala ni jedna lopta!
FOTO: PRINTSCREEN
Ostavši bez glavnog rekvizita za igru, treneru nije preostalo ništa nego da ga pošalje da trčkara oko terena i maše publici. To mu nije bio problem. Na Korzici je ostao nekoliko godina, u kojima je skupio dvadestak nastupa. Svaki put u igru je ulazio s klupe. Po isteku ugovora vratio se u Rio de Žaniero i objavio završetak karijere. Vrlo impresivne. Za dvadesetak godina igranja skupio je trideset utakmica. I nula golova.
