sport.ba @sport.ba
Milanski Inter konačno je dočeako povratak u najelitnije evropsko nogometno natjecanje. Nakon dugih šest godina Nerazzurri se vraćaju među najbolje što Evropa ima, a na prvom ispitu danas u 19 sati očekuje ih moćni Tottenham.
Inter iz Milana jedan je od najvećih svjetskih klubova, ne samo po broju osvojenih trofeja, već i zbog svoje tradicije koja je krenula još tamo davno, početkom 20. stoljeća. Inter je s tri Lige prvaka, tri Kupa Uefa i tri svjetska klupska prvenstva drugi najtrofejniji talijanski klub u međunarodnim takmičenjima, a s gradskim rivalom Milanom drži drugo mjesto po broju domaćih trofeja – 30, od čega oba kluba imaju po 18 naslova prvaka Italije.
No, Nerazzurri su nekako uvijek bili u sjeni Juventusa, koji je dominirao Italijom, i gradskog rivala Milana koji je osvojio sedam kontinentalnih naslova. Iako je derbi Juventus – Inter možda i najjači u Italiji, Inter je historijski nekako uvijek bio treći talijanski klub.
Nakon što je Inter 2010. pod Joseom Mourinhom dohvatio krov svijeta, i ostvario najveći uspjeh u klupskoj povijesti (veći i od zlatnog doba Helenia Herrere 60-tih), situacija u crno-plavom dijelu Milana posljednjih godina bila je sve samo ne u skladu s renomeom trofejnog kluba. Zlatna era Nerazzurra započela je aferom Calciopoli, koja mu je prvo, nakon 17 godina čekanja, dodijelila (ne)zasluženi naslov budući da je Inter sezonu 2005./06. završio na trećem mjestu, ali je Nogometni savez zbog skandala oko namještanja utakmica Juventusu i Milanu oduzeo bodove i na tron je zasjeo Inter.
Sljedeće sezone Inter je, bez Juventusa u ligi, s osakaćenim Milanom i još dodatno pojačan Juventusovim “kapitalcima” Zlatanom Ibrahimovićem i Patrickom Vieirom, premoćno osvojio prvenstvo s 22 boda prednosti ispred Rome.
Ibrina era završila je sezonom 2008./09. i četvrtim uzastopnim naslovom prvaka Italije, trećim izborenim na zelenom terenu. Zlatan se potom poželio okušati u novoj sredini, a u suprotnom smjeru iz Barcelone stigao je Samuel Eto’o. Te sezone Inter je pod vodstvom Mourinha osvojio sve. Uz dvostruku krunu u Italiji, u Ligi prvaka izbacio je prvaka Engleske, Rusije i Španjolske, a u finalu je Diego Milito s dva pogotka srušio Olićev Bayern i donio Interu treći naslov prvaka Evrope u historiji.
Vrhunac Interove sezone značio je ujedno i početak strelovitog pada. Mourinho je prešao u Real, a na klupu je sjeo Rafael Benitez. Inter se još nekako “držao” jednu sezonu iako je Mourinhova čarolija izblijedila, a Benitez je trajao do januara, kada ga je na klupi zamijenio Leonardo.
U Italiju se vratio Ibra, ali u redove gradskog rivala. Skinuo je Inter s trona nakon pet godina, a Nerazzurri su osvojili talijanski kup i Svjetsko klupsko prvenstvo, dok su u prvenstvu ostali drugi sa šest bodova manje od Milana. I to je bio posljednji put kada je Inter izborio Ligu prvaka.
Uslijedile su sezone agonije. U prvenstvu je Inter osvajao redom šesto, deveto, peto, osmo i četvrto mjesto, kada su samo tri talijanske momčadi išle u Ligu prvaka. Sezonu kasnije Inter je sedmi, a u prošloj sezoni, na krilima nevjerovatne završnice u Rimu protiv izravnog konkurenta za četvrto mjesto Lazija i Interove pobjede od 3:2, Crno-plavi ponovno, nakon šest sezona pauze, ulaze u elitu.
Današnji dvoboj protiv Tottenhama bit će prvi Interov u elitnom natjecanju nakon te sezone 2011./12., odnosno šest godina i utakmice osmine finala protiv Marseillea. Inter je te sezone dobio prilično laganu grupu, s CSKA Moskvom, Trabzonsporom i Lilleom.
Nerazzurri su natjecanje otvorili neočekivanim domaćim porazom od Trabzona (0:1), da bi u Moskvi savladali CSKA s 3:2, iako su domaćini u 77. nadoknadili zaostatak od 0:2. Važnu gostujuću pobjedu Interu je donio Mauro Zarate minutu kasnije, dok je za tri sedmice Giampaolo Pazzini pogotkom u Lilleu Interu donio nova tri boda, a Nerazzurri su istog protivnika na domaćem terenu svladali 2:1. Prvo mjesto Inter je izborio kolo prije kraja remijem u Turskoj (1:1), a ostali su vodeći i nakon poraza u posljednjem kolu na domaćem terenu od CSKA (1:2).
U osmini finala Inter je bio favorit protiv francuskog Marseillea, ali su Francuzi u obje utakmice zabili pogotke u sudijskoj nadoknadi i zbog gola u gostima s ukupnih 2:2 prošli u četvrtfinale u kojem su izgubili od Bayerna.
U Interu je te sezone igrala više manje ista postava kao i dvije sezone ranije kada je osvojena “tripleta”. Nije više bilo Samuela Eto’oa koji je prepao u Anži, ali je umjesto njega u prvih 11 igrao Diego Forlan. Umjesto Thiaga Motte u vezi je stajao Andrea Poli, a lijevog beka Christiana Chivua zamijenio je Japanac Yuto Nagatomo.
Dok će zagrebački Dinamo Marseille pamtiti kao posljednji klub protiv kojega je izborio proljeće u Evropi, sada već daleke 1969., Interu je Marseille posljednji klub protiv kojega je igrao u Ligi prvaka, već isto relativno daleke 2012. godine, piše Germanijak. Danas Inter, nakon dugih šest i pol godina čekanja, ponovo igra Ligu prvaka. Ovo je dakako potpuno novi Inter koji je u novu sezonu, na krilima tri srebrna hrvatska reprezentativca, ušao s puno očekivanja, ali u prvenstvu imaju svega četiri osvojena boda nakon četiri kola.
