sport.ba @sport.ba
Proljeće 1985., 24. april, Sarajevo, stadion Grbavica, 25.000 gledalaca. Željezničar igra revanš polufinala Kupa UEFA protiv Videotona. Prvi susret odigran u Szekesfehervaru završen je 3:1 za Mađare. Želji u revanšu potrebna je pobjeda od dva gola razlike. Već u 5. minuti Edin Bahtić, postigao je gol za vodstvo. Ćurić sredinom drugog poluvremena povećao vodstvo Želje. Taj gol i rezultat 2:0 vodi Želju u finale, gdje ga čeka slavni Real Madrid. I onda kobna 87. minuta. Jozsef Csuhay pogađa za 2:1. Istina, lopta je zakačila Vladu Čapljića, koji je uklizao.
„U toj našoj evropskoj sezoni i danas se priča i da se nije desilo to što se desilo protiv Videotona možda i ne bi toliko. Nikada ne mogu zaboraviti taj trenutak, čak sam ja bio na toj lopti, malo je i skrenuo, a ona je završila u našem golu. Ipak ostaje lijepa uspomena na te trenutke, jer je za Želju navijala cijela Jugoslavija. Inače, ja sam dijete Grbavice i prošao sam svu Željinu školu u jednoj sjajnoj generaciji koja je igrala najljepši fudbal osamdesetih godina prošlog vijeka. Vodio nas je legendarni Ivica Osim i samo mi je žao što nismo uspjeli neki trofej osvojiti, a bili smo zaista blizu.“
Osim za Želju u tadašnjoj Jugoslaviji, Čapljić je igrao za beogradski Partizan i zagrebački Dinamo.
„Mislio sam da neću nikada otići iz Želje. Proveo sam lijepe trenutke i u dresu Partizana, gdje smo imali također sjajnu generaciju, pa sam se onda preselio u Dinamo, gdje mi je također bilo lijepo. Da nije bilo povreda, sigurno bih mogao i više. Mora te zdravlje služiti i imati sreće. Nije sve u talentu i upornosti.“
Vlado Čapljić je bio i ostao jedini igrač sa prostora bivše Jugoslavije koji su igrali derbije Željo – Sarajevo, Partizan – Crvena Zvezda i Dinamo - Hajduk.
„Naravno da mi je velika čast bila odigrati ta tri najveća derbija u bivšoj Jugoslaviji. Beogradski derbi je najveći, pa ovaj nemirni zagrebačko-splitski, ali ipak meni najdraži moj sarajevski, jer sam ja dijete Sarajeva... To se ne može ni opisati, kakvi su tada bili derbiji, a Željo i Sarajevo su tada imali možda i najbolje generacije.“
Vlado Čapljić nikada neće zaboraviti svoga saigrača iz Partizana Dragana Mancea, s kojim je proveo posljednju noć prije tragedije.
„Nikada ga neću zaboraviti, bio je i veliki igrač i čovjek. Noć uoči pogibije bili smo zajedno. Kakve li sudbine. Uzeo je kasetu Đorđa Balaševića i samo je puštao onu čuvenu pjesmu i pjevao 'Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin. Ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin. Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore, ako umrem mlad, zaustavljen u koraku i snu...' Duša me boli za Draganom. Kakva surova sudbina, Bože dragi...“
Legendarni Vlado Čapljić je bio i olimpijski reprezentativac bivše Jugoslavije. U Los Angelesu, Jugoslavija je u grupnoj fazi ostvarila sve tri pobjede, a onda su deklasirali Zapadnu Njemačku 5:2, u polufinalu Francusku nakon produžetaka, a za treće mjesto bila je bolja od Italije.
„Gro tih igrača na olimpijadi u Los Angelesu osvojili su Evropsko omladinsko prvenstvo 1979. godine u Austriji. Dakle, to je bio jedan miks te generacije prvaka i starijih. Jedna izuzetno kvalitetna ekipa u kojoj su igrali Ivković, Pudar, Stojković Piksi, Mrkela, Baždarević, Baljić, Smajić, Miljuš, Radanović, Elzner, Katanec, Gračan, Cvetković, Deverić, Nikolić. Vodili su nas Toplak i Osim. Nažalost, ja sam za A-tim sakupio samo četiri nastupa, ali tada je bila zaista jaka konkurencija na mom mjestu“.
Nakon igračke, Čapljić je nastavio sa trenerskom karijerom. Do sada je vodio nekoliko klubova sa prostora bivše Jugoslavije.
„Normalno da sam u fudbalu, jer je on bio i ostao moj život. Samo je trenerski hljeb puno teži od igračkog. To sam dobro osjetio na svojoj koži. A u dosadašnjoj karijeri vodio sam dosta klubova i za sada mi je samo žao epizode u Želji koja je trajala petnaest dana. Ne bih se vraćao na to, ali mi je zaista žao kako se to sve završilo jer sam ja dijete Želje, Grbavice i grada Sarajeva.“
Piše: Muhamed Bikić
