sport.ba @sport.ba
Spoj iskustva i mladosti, brzine i snage. Fudbal iz 90-tih kombinovan sa savremenim taktičkim pomjeranjem. Ekipa koja gazi sve pred sobom i piše roman koji će se čitati dok je fudbala kao sporta.
Njihova snaga i volja u drugi plan bacila je stotine uloženih miliona koji krive vrat gledajući na tabelu Premier lige u kojoj Lisice suvereno gaze ka prvaku države. Leicester City više nije iznenađenje, oni su stvarna sila koja iz utakmice u utakmicu pokazuje novu dimenziju igre anulirajući totalno priču da su samo plod velike sreće.
Nisu i nema šanse da jesu. Trenutno prvoplasirana ekipa Premier lige primjer je kako jedna ekipa treba da izgleda psihički, kako na pravi način dozirati emocije i želju za pobjedom, kao i način na koji se do pobjede dolazi.
SPOJ MLADOSTI I ISKUSTVA
Ekipu Leicester Cityja čine igrači u najboljim fudbalskim godinama. Prosjek godina je 28,27 pri čemu se odmah može zaključiti da je sklop Claudija Ranierija u najboljim igračkim godinama, baš kao što je bio, i još uvijek je aktuelni prvak Chelsea kada je prošle godine protutnjao Premier ligom.
Svjesno posvećivanje pažnje isključivo igranju u ligi pri čemu se nisu previše bazirali na kupove u trenucima kada su "namirisali krv" izazvalo je sumnje kod velikog broja simpatizera drugih klubova koji su smatrali da će Lisice ispustiti šansu u kupovima da se plasiraju u Evropu očekivajući siguran pad u formi što bi rezultiralo ispadanjem iz trke za prvaka.
No, nisu posustali, podigli su svoj nivo igre za još jednu stepenicu čime ne samo da su istrpili ulogu favorita na utakmicama, već su svjesno preuzeli kontrolu i nastavili da gaze svoje protivnike. Talijanski stručnjak savršeno je uklopio engleski i talijanski način igranja u staromodnoj formaciji koju skoro niti jedna ekipa na svijetu ne igra.
TAKTIČKA ANALIZA
Način na koji napada i defanzivno se brani Leicester City u formaciji 4-4-2 čini ih potpunom enigmom posebno za trenere nove generacije. Dva pokretna napadača sa izrazitom fizičkom kvalitetom s kojom mogu pobjeći svakoj odbrani daje mogućnost da se lopta ne zadržava previše u nogama veznih igrača koji odmah traže prazan prostor kako bi uputili loptu naprijed.
Upravo to je razlog zašto Lisice imaju najmanji posjed lopte u ligi, kao i skoro najmanji procenat tačnh dodavanja. Oni ne žele loptu nogama, žele brz fudbal u kojem će igrači iz sredine da prave razliku s nevjerovatnom fizičkom spremom.
Radna krila Mahrez i Albrighton pomažu četvorci u odbrani koja pri bilo kojoj mogućnosti da ih protivnik napadne uvlači se na svojih 20-25 metara, gdje duge lopte kao i centaršutevi nisu velika prijetnja u skoku za dominantne Hutha i Morgana. Povrh svega, bočni igrači imaju jasne defanzivne zadatke gdje se isključivo pri potrebi ubacuju u napad i pokušavaju napraviti višak na strani.
Posmatrajući svaku utakmicu u današnjem vremenu može se primijetiti da sve ekipe u defanznoj postavci stoje u razmaku od 25-30 metara. Bilo da se radi o postavljenoj odbrani na 20 metara gdje su se napadači spustili na centar, ili eventualnom pressingu kada i odbrana i napadači izlaze na protivničku polovinu.
S Leicesterom je drugačije. Njihova odbrana stoji uvijek blizu svog gola, Kante i Drinkwater zajedno sa Mahrezom i Albrightonom imaju 50-60 metara u kojima je cilj oduzimanje lopte protivniku, dok Vardy i Okazaki stoje duboko na protivničkoj polovini. Fudbal iz 90-tih godina, zar ne?
Čvrsta odbrana, nevjerovatni trkači u sredini, radno englesko krilo koje uvijek traži loptu u prostor, majstor na drugom krilu koji pravi višak i kreira šanse i dva pokretna i brza napadača. Uz sve to, energija i borbenost koju pružaju na terenu ne ostavlja protivniku apsolutno nikakvu šansu da se razmaše, a sjajno nadopunjavanje u odbrani čine Leicester najboljom ekipom u Engleskoj, bez ikakvog ostavljanja prostora da su plod sreće, jer nisu.
Piše: Kenan Hadžić, Sport.ba
