15. 04. 2015 - 16:24
Najtužniji dan - 15. april 1989.
907
Shares
Najtužniji dan - 15. april 1989.

HILLSBOROUGH

Najtužniji dan - 15. april 1989.

Saša IBRULJ
15. 04. 2015 - 16:24
0
Shares
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Stega. Kao da vas nešto steže i steže. I steže. Zagrilio sam Adama, priljubio ga uz sebe. Bio je prestrašen. Izgubljen. Vidio sam policajca. Samo nekoliko metara od mene, tu, desno. Vrata. Počeo sam ga moliti da otvori vrata... Počeo sam vrištati. Bukvalno vrištati. Adam se onesvjestio i moje riječi su bile... Stvarno sam to izgovorio... Moj predivni sin umire. Molio sam ga da mi pomogne. On je samo stajao i gledao u mene. Zgrabio sam Adama. Imao je trenerku na sebi. Uhvatio sam ga za revere i pokušao prebaciti preko ograde. Bila je previsoka, barem tri metra, sa bodežima na vrhu. Nisam ga mogao dignuti. Počeo sam udarati u ogradu, mislio sam... Mislio sam… Da je možda mogu srušiti. 

Četrnaest godina i deset mjeseci imao je Adam Edward Spearritt. Sa ocem Eddijem bio je redovan u Kopu, ali nikada prije nije putovao da gleda svoj Liverpool van Anfielda. 

Do 15. aprila 1989. 

Ovo je bila savršena prilika – polufinale FA kupa protiv Nottingham Forresta. Liverpool je bio u fantastičnoj formi, nije izgubio od Nove godine, a Cloughov Forrest samo šest dana ranije proslavio je osvajanje Liga kupa protiv Lutona. Godinu dana ranije, 9. aprila 1988, na istom mjestu - stadionu Hillsborough u Sheffieldu - Liverrpol je savladao Nottingham i izbacio ga iz Kupa.

"Vrijeme je bilo predivno", kaže Tony Evans, danas urednik sportske redakcije Timesa, u to vrijeme navijač Liverpoola. "Uvijek, baš uvijek se toga prvog sjetim. Kristalno čistog plavog neba. I rečenice koju je izgovorio moj brat, dok smo čekali autobus tamo na Scotland Roadu, a ja se brinuo za rezultat".

"Ne brini. Šta može loše da se desi na ovakav dan?"

Policija Južnog Yorkshirea razmišljala je isto. Iz arhive su izvadili plan od godinu ranije, uz jednu, pokazaće se važnu promjenu. Za šefa osiguranja - match commander - instaliran je David Duckenfield, koji nikada ranije nije bio zadužen za veliku utakmicu poput ove. Ali stvari su bile jednostavne, zar ne? Isti stadion, isti protivnici, isti navijači. Šta može poći po zlu?

Forrest, iako je tradicionalno imao manju podršku navijača od Liverpoola, zbog geografskog položaja dobio je Južnu i Istočnu tribinu, koji su kombinovano mogli primiti 29.800 navijača koji su do svojih mjesta dolazili kroz šezdeset ulaza. Na drugoj strani, Liverpool je dobio Zapadnu i Sjevernu tribinu, sa ukupnim kapacitetom od 24.256 ljudi i samo 23 uske kapije do kojih se dolazilo sa ulice Leppings Lane. 

Isto ime nosila je i stajaća tribina iza zapadnog gola, koja je bila podjeljena u četiri svojevrsna sektora i na kojoj su se već sat vremena prije početka utakmice počeli skupljati navijači Liverpoola. Međutim, gotovo svi na stadionu su primjetili da se dešava nešto neobično; dok su centralni sektori bili očigledno ispunjeni petnaest minuta prije početka utakmice, dva sektora sa strane bila su gotovo poloprazna i ljudi su mirno sjedili. U međuvremenu se policija susrela s prvim problemima; neki od navijača upali su u saobraćajnu gužvu zbog nenajvljenih radova na M62, a pubovi u okolnim ulicama već su bili puni. Navijači su polako punili Leppings Lane, uz čuđenje da, za razliku od godinu ranije ali i većine velikih utakmica, ovaj put nije bilo takozvane prve barijere; ograde na kojoj su se većinom provjeravale karte prije samih kapija za tribinu. 

Desetak minuta prije početka utakmice, jedina ulica koja je vodila na mjesta predviđena za navijače Liverpoola, bila je krcata. Izgledalo je da se sprema katastrofa, ali van stadiona. Policajac Marshall viknuo je u radio da se nešto mora uraditi, da će ljudi početi umirati. Šef Duckenfield za to vrijeme sjedio je u kontrolnoj kućici s direktnim pogledom na Leppings Lane, s jasnom slikom da je srednji dio tribine ispunjen. Za trenutak je zaledio, a onda donio odluku.

"Otvorite kapiju C". Bilo je 14 sati i 52 minute.

Gate C, odnosno kapija C su velika vrata dizajnirana tako da olakšaju izlaz navijačima sa Leppings Lanea. Ideja je bila da se kapija otvori i popusti pritisak na ljude u masi. Kada su se vrata otvorila, pokazaće kasnije CCTV snimci, ljudi idu prema ulazima na tribine, ali ne trče, ne guraju se i ne postoji stampedo. Sasvim normalno ulaze na stadion.

Potpuno nesvjesni dešavanja na tribinama, navijači koji ulaze kroz Gate C prave jedini logičan potez. Idu prema malom mračnom tunelu iznad kojeg velikim slovima piše STANDING - stajanje. Ono što oni ne znaju jeste da taj tunel vodi samo u centralne sektore, dok preostala dva, poluprazna, sektora ulaze imaju sa strana. Policije i redara, koji su obično stajali uz tunel i navijače usmjeravali na ulaze sa strane, ovaj put nije bilo. 

Oni koji su ušli u tunel, nikada se nisu vratili.

Meč je počeo u 15 sati kako je planirano. U tom trenutku ljudi su već umirali. Kompresija je pomjerala masu, ali nije bilo stampeda, nije bilo gaženja, sve što su ljudi pokušavali je - disati. Neki su se pokušavali popeti na gornji nivo tribine, drugi su se uspinjali uz ogradu. Ljudi su vrištali. Zvuk pucanja kostiju bio je zastrašujući. Policajci su stajali sa strane i gledali, Duckenfield također u svojoj kontrolnoj kućici. Za njih je ovo djelovalo kao početak nereda. Bilo je 15 sati i 1 minuta i ljudi su već umirali u agoniji.

Utakmica se igrala normalno. U 15 sati i 4 minute Peter Beardsley na drugoj strani terena je pogodio prečku. "Ta prečka", prepričao je kasnije jedan od preživjelih, "spasila je mnoge živote. Većina ljudi na Leppings Laneu, pogotovo oni u zadnjim redovima i tunelu, nisu imali pojma šta se događa. Zamislite da smo postigli gol?"

Proslava bi se pretvorila u krvoproliće. Ali pritisak nije prestajao. U ovom trenutku, u 15 sati i 4 minute, neki od navijača već su umrli od asfiksije - gušili su se stojeći.

Minut kasnije šansu je imao Forrest; lopta je otišla iza gola a Bruce Grobbelaar je trebao ispucati nazad u teren. "Čuo sam kako mi neko dobacuje "Bruce, ubijaju nas, uradi nešto". Pomislio sam, ko vas ubija? Uskoro je lopta opet otišla tamo, a ovaj put zvukovi su bili zastrašujući. Ljudi su vrištali u agoniji, plakali. Mogao sam im vidjeti lica priljepljena uz ogradu. Zamolio sam policajku da otvori vrata, ona je samo slegnula ramenima i rekla da ne može ništa da uradi".

Neki od navijača uspjeli su probiti ogradu, otvoriti jedna vrata i počeli ulaziti u teren. Policajci, misleći da se radi o neredima, pokušavali su ih zaustaviti. Pod pritiskom počela je pucati ograda na jednom dijelu sektora. Jedan od policajaca je tada - bilo je tačno 15 sati i 6 minuta - utrčao je do sudije i zatražio da se utakmica zaustavi. 

"Ljudi na ostalim tribinama ispočetka ništa nisu shvaćali. Onda sam vidio da neki dobijaju prvu pomoć i vidjeli smo da nešto nije u redu", kroz suze priče Evans. "Vidio sam čovjeka kojem je ruka bila slomljena pod pravim uglom, visila na pogrešnu stranu. Onda sam vidio jednog starijeg gospodina, imao je veliki, veliki stomak. Ležao je na terenu. Vidio sam drugog kako mu majicu sa stomaka navlači preko lica. Pokriva ga. Isuse, mrtav je".

Stotine navijača sada su bile na terenu, pokušavale pomoći unesrećenim. Prije nego su bukvalno natjerani u svlačionicu pokušali su pomoći i igrači. Policija je i dalje bila zbunjena - dio njih je pomagao navijačima, a dio je napravio kordon na centru igrališta kako "bi spriječili sukob navijača". Četrdeset ambulatnih vozila do tada je već stiglo do ulaza na stadion, ali samo su tri ušle u teren. Ostali su dobili instrukcije da čekaju "jer su u toku neredi".

U 15 sati i 17 minuta, kada je Glen Kirton, šef komunikacija engleskog fudbalskog saveza upitao Duckenfielda šta se desilo, on je rekao da su pijani navijači bez karata probili ulaz i pokušali ući na silu, stvarajući stampedo. Isto je četiri minute kasnije rekao Johnu Motsonu, koji je to ponovio u mikrofon za vrijeme TV prenosa na BBC-u. 

Laž koja će trajati dvadeset i pet godina je rođena. Laž protiv koje će se navijači Liverpoola dvadeset i pet godina boriti i tražiti pravdu. 

Do tada su navijači i policija zajednički pokušavali da sruše ogradu i smanje pritisak, ali konfuzija je i dalje traja. Ambulante su i dalje samo stajale van stadiona; samo je 14 onih koji su preminuli 15.aprila 1989. na Hillsboroughu došlo do bolnice. U obližnjoj dvorani napravljena je improvizovana mrtvačnica. 

Dvije sestre. Tri para braće. Otac i sin. Sedamdeset i devet mlađih od 30 godina. Eddie Speaaritt probudio se u bolnici; tamo su mu rekli da je Adam mrtav. Jon Paul Gilhooley, rođak Stevena Gerrarda, bio je najmlađi. Imao je 10 godina. Svi oni su umrli. I to dok je, ne više od 500 metara dalje, 84 medicinska radnika sjedilo i čekalo instrukcije.

24,256 navijača Liverpoola putovalo je tog sunčanog proljetnog dana u Sheffield da gleda fudbalsku utakmicu. 

Devedeset i šest se nikada nije vratilo kući. 

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Učitaj još novosti