Rukometaši BiH porazom su okončali takmičenje po grupama na SP-u, bez plasmana u naredni krug. Dva čuda danas bilo je nerealno očekivati.
Dragan Marković Marka je postao prvi selektor koji je odveo naše najbolje rukometaše na svjetsku smotru. I zbog toga mu itekako treba čestitati.
Napravio je veliki rez u reprezentaciji, dobili smo idealan spoj mladosti i iskustva, te u baražu senzacionalno izbacili favorizirane Islanđane. Svijet je tada saznao da se kvaliteta rukomet igra i u našoj zemlji.
Mnogi su zaista neutemeljeno, više patriotski, očekivali da Zmajevi odu što dalje, a veoma malo navijača je uopće upućeno u rukometna pravila. To sam se uvjerio razgovorom s nekim prijateljima, koji doslovno nisu znali odakle se izvodi sedmerac, šta je probijanje, ko je pivot...
Marković i njegovi izabranici digli su naciju na noge, Banja Luka, Mostar, Trebinje, Sarajevo, Maglaj i drugi bh. gradovi složno su bili uz naše sportske heroje. Nazivam ih herojima, jer oni to zaista i jesu. Uspjeh je i pobjeda protiv Irana na startu SP-a u Kataru, pogotovo kada se zna da smo na svjetskoj smotri se prvi put pojavili.
Da li se moglo više ne mogu i smatram da nisam stručan to procijeniti. Ipak, ostaje žal, pogotovo za propuštenim u finišu susreta s Austrijancima, Makedoncima, a pogotovo s Tunižanima. Bilo je tu propusta u našoj igri, pogotovo u organizaciji napada, na krilnim pozicijama i još dosta toga, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom.
U pojedinim trenucima, kada je trebalo prelomiti rezultat u našu korist u pojedinim mečevima, bilo je tu dosta nesigurnosti, straha, što je sasvim normalno, ako se zna da smo po prvi put učestvovali na jednom takmičenju.
Dobili smo nekoliko rukometaša na kojima će reprezentacija u budućnosti bazirati svoju igru, pogotovo kada se povuku iskusniji poput Prcea, Terzića, Toromanovića...
Golman Benjamin Burić dokazao je da se na njega itekako može računati, kao i na njegovog brata Senjamina, a posebno se ističe jedno ime. Dejan Malinović, momak iz Banja Luke, u svakom susretu ostavljao je srce na terenu. Pogotovo nakon povrede Koste Savića velika odgovornost pala je na pleća ovog 22-godišnjeg beka.
U trenucima kada su iskusniji igrači bježali od odgovornosti popularni Malina se nije libio opaliti po golu i s devet metara. Nevjerovatna hrabrost, ali i drskost ovog momka oduševili su sve bh. navijače. Suze u njegovim očima, kao i Alena Ovčine, nakon duela i nesretnog poraza od Tunisa dokaz su da se za ovu zemlju igralo srcem prije svega. Ne iz neke materijalne koristi, već isključivo da se na što bolji način predstavi država.
"Mi smo porodica i svi ćemo za BiH na terenu ostaviti srce. Meni državni dres sve znači. Tri smo nacije, ali jedna duša. Svi smo rođeni u jednoj državi i mislim da je konačno došlo vrijeme da shvatimo to", poručio je Malinović. Ta rečenica možda i najbolje odslikava zajedništvo koje vlada u našoj reprezentaciji, nešto o čemu smo maštali da vidimo sve donedavno.
Momci su ostavili srce na terenu, sigurno dali sve od sebe, ali protiv neiskustva i sudija se nije moglo. I zato, ništa im se ne može prigovoriti, već samo im možemo poručiti – Vi ste naš ponos, glavu gore i u ponedjeljak da pokažemo najbolje izdanje protiv Bjelorusije. Igrajte kao i do sada za grb, svoju državu, za nas...
sport.ba @sport.ba
