Prvi pik sa ovogodišnjeg NBA drafta, Anthony Bennett, očajno je započeo sezonu, čime je najavio da če se pridružiti plejadi igrača koji su bili izabrani kao najbolji a zatim imali prosječne karijere
Kada dolazite u NBA ligu kao prvi pick sa drafta jednostavno morate da znate da vi niste isti kao ostali igrači koji su odabrani iza vas na draftu.
Od prvih pickova se uvek mnogo očekuje, pritisak na njima je ogroman, jer se traži od njih da u najjačoj ligi na svijetu pokažu sve ono što su pokazivali tokom srednje skole, koledža, kao i na treninzima koji prethode samom draftu. Jednostavno, za njih se misli da su mađioničari.
Kada se pogleda istorija NBA drafta, mnogo je više bilo prvih pickova koji su očekivanja i opravdali, a neki i nadmašili. Ipak, u proteklih 47 godina, koliko se održava draft, među onima koji su birani sa prve pozicije bilo je i dosta promašaja i onih koji su čini se zalutali u NBA ligu.
Po svoj prilici novi koji bi mogao da uđe u ekskluzivnu grupu prvih pickova koji su podbacili je Anthony Bennet koji je bio prvoplasirani na draftu 2013, a njegov očajan start profesionalne košarkaške karijere je povod za priču o najgorim prvim pikovima sa drafta u istoriji najjače košarkaške lige na svijetu.
1. Anthony Bennet (2013)
Mladi Kanađanin je krajem juna ove godine, izabran kao prvi pick na draftu od strane Cliveland Cavaliersa i na taj način je postao prvi košarkaš iz zemlje javorovog lista koji je izabran u NBA sa te pozicije. Među profesionalce je došao pod oreolom najboljeg igrača NCAA lige za prethodnu sezonu i kao član najbolje petorke.
Međutim, početak profesionalne karijere, bar u dosadašnjim utakmicama nimalo ne nagoveštava da će biti uspješna za njega kao na koledžu. Podaci da je na sedam utakmica pogodio samo jednom iz igre iz 21 pokušaja (jednu trojku), a da je ukupno dao samo pet poena nisu nikako za pohvali za nekoga ko je bio prvi pick na draftu i ko igra prosječno 11 minuta po meču.
Navijači su već izgubili strpljenje, a izgleda i trener Clivlenda jer poslednje dvije utakmice Bennet je presjedio na klupi, a u medijima se već šuška kako bi uskoro mogao da bude tradeovan u neki drugi tim.
Zašto je očajno započeo karijeru u profesionalnoj ligi, mnogi košarkaški stručnjaci u Americi navode nekoliko razloga: tek treba da se adaptira sa koledž košarke na NBA, neki ga opravdavaju operacijom ramena koju je imao prije drafta, pa se još nije dovoljno oporavio, a možda je jednostavno obruč u NBA manji od onog na koledžu.
2. Greg Oden (2007)
Oden je u NBA stigao sa Ohajo stejt koledza gde je prosječno bilježio 15,7 poena, 9,6 skokova i 3,3 blokade po utakmici. Vođeni njegovom sjajnom statistikom sa koledža, izabrali su ga Portland Trail Blazersi, ali su veoma brzo zažalili zbog toga, jer nisu znali za njegovu sklonost povredama. On je zbog komplikovanih operacija propustio cijelu debitantsku , kao i i prethodnu sezonu.
Do današnjeg dana, ovaj centar je odigrao ukupno samo 82 utakmice u NBA, na kojima je postizao prosječno 9,4 poena i imao 7,3 skoka. A koliku su glupost Blazersi napravili kada su izabrali Odena na draftu, pokazuje to da je drugi pick te godine bio Kevin Durant koji je u ovom trenutku mozda i najbolji košarkaš u NBA ligi, a već je tri puta bio najbolji strelac cele lige.
3. Kwame Brown (2001)
Još jedan centar na ovoj listi. Brown je u NBA došao kao čovjek koji može sve, da poentira, skače, blokira, asistira. Stoga nije ni čudo što su ga odmah izabrali Washington Wizardsi, jer im je trebao neko u reketu koji će njihov tim učiniti konkurentnijim u ligi, ali on to nije učinio. Trpjeli su ga u Wizardsima čak četiri godine, čekali da sazri, mislili da će se promjeniti, ali uzalud.
Samo je tokom treće sezone u Wizardsima pokazao da ima talenta, kada je bilježio nešto više od deset poena po utakmici i imao sedam skokova, ali veoma brzo je ponovo pao ispod prosjeka, pa je tradeovan u Lakerse. U dosadašnjoj karijeri igrao je za pet timova, a trenutno nastupa za Philadelphia. Podatak da su poslije njega 2001. godine izabrani Pau Gasol, Jason Richardson i Gilbert Arenas samo pokazuje koliki je promašaj bio Brown.
4. Michael Olowokandi (1998)
Popularni "Candy man" nikada nije pokazao i dokazao svoj talenat. Mnogi poznavaoci NBA kažu da je na parketu djelovao izgubljeno, jedino u čemu je bio dobar su bile blokade i to je to. A kada se pogledaju njegovi parametri sa koledža Pacific gde je postizao prosječno 22 poena po utakmici i imao 11 skokova, mnogi su mislili da je ovo budući član kuće slavnih.
Olowokandi je već u 31. godini završio profesionalnu karijeru sa prosjekom od 8,3 poena po meču. Te godine su iza njega na draftu završili Dirk Nowitzki, Vince Carter i Paul Pirce, a oni će sigurno postati članovi kuće slavnih u Springfildu.
5. Joe Smith (1995)
Joe Smith je bio zvijezda univerziteta u Marylandu gde je bilježio 20,2 poena i 10 skokova po meču, a izabrao ga je Golden State. Smith ne spada u totalne promašaje drafta, ali jeste svakako postigao mnogo manje u NBA karijeri nego što mu se predskazivalo, a najviše će ostati upamćen po broju timova koje je promijenio nego po učinku na parketu. U 16-godišnjoj karijeri nastupao je za čak dvanaest timova.
Ono po čemu će ostati memorisan u glavu svakog ljubitelja NBA jeste da je on razlog zašto su Minnesota Timberwolvesi tako loši u posljednjih deset sezona. Naime, “Vukovi” su 2000. godine ponudili Smithu veoma unosan ugovor, ako potpiše za njih ispod tržišne cijene. Na taj način način bi oslobodili prostor u “salary cupu” da potpišu nekog od top slobodnih agenata. Međutim to je saznalo rukovodstvo NBA lige i Minnesota je surovo kažnjena sa 3,5 milijardi dolara i trogodišnjom suspenzijom da bira pickove u prvoj rundi drafta.
6. Pervis Ellison (1989)
Od košarkaša čiji je nadimak bio “Nikad nervozni” očekivalo se da svom budućem timu donosi pobjede u poslednjim trenucima meča, a sa time i titule, međutim Ellison to nikada nije uradio. Sa univerzitetom Louisville osvojio je nacionalni šampionat i kao prvi pik na draftu došao je u Sacramento, ali njegova karijera u glavnom gradu Californije je bila kratka. Zbog povrede je odigrao samo 34 utakmice za Kingse prije nego što je draftovan u Washington.
U Washingtonu je Ellison čak odigrao dvije sasvim slolidne sezone, ali njegova reputacija da više vremena provodi kod ljekara i u bolničkoj sobi nego na parketu koštala ga je šanse da ostavi veći pečat u košarci. Ellison je samo jednom u sezoni uspio da odigra 70 utakmica. Spisak onih koji su ostavili veći trag od njega, a bili na lošijoj poziciji te godine je poduži, ali pomenimo samo tim Hardawaya, Shawn Kempa i Vladu Divca.
7. Kent Benson (1977)
Prvi košarkaš bijele puti na ovoj listi. Kada se pogleda broj Bensonovih double- double ostvarenja tokom koledž karijere, prosto je nevjerovatno kako je tako bio loš u NBA. Milwaukee ga je izabrao sa prve pozicije, a u svojoj rookie sezoni Benson je postizao ispodprosječnih 7,7 poena i 4,3 skoka za 18 minuta po utakmici.
Samo je u Detroitu odigrao dvije solidne sezone, ali je karijeru ipak završio kao jedno od većih razočarenja sa prosječno 9 poena po meču. A ono po čemu će biti upamćen jeste sukob sa čuvenim Kareem Abdul-Jabbarom na svojoj debitantskoj utakmici. Tada ga je posle samo dva minuta od početka utakmice, Jabbar nokautirao i slomio mu vilicu. A koliko ga je legenda Lakersa jako udarila pokazuje i činjenica da je prilikom udarca slomio ruku.
8. LaRue Martin (1972)
Još jedan promašaj Portlanda, a mnogi ga smatraju možda i najgorim prvim pickom ikada (možda ga prestigne Bennet). Od Martina se očekivalo da postane dominantan centar u NBA koji će zajedno sa slavnim Kareem Abdul-Jabbarom, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, vladati u NBA.
Ipak, on gotovo da ništa nije ni uradio, a profesionalnu karijeru je završio posle samo četiri godine u NBA. A koliki je bio maler pokazuje i to da su sezonu pošto se on penzionisao Trail Blazersi osvojili ligu. Intersantno je da su te godine, posle njega izabrani Bob McAdoo i Julius Irwing, članovi košarkaške kuće slavnih u Springfildu.
9. Bill McGill (1962)
Košarkaš za koga se mislilo da bi mogao da bude odgovor čuvenom Wilt Chamberlainu koji je tada nstupao za Philadelphiu, barem su tako mislili u Chicagu, ali vraga. McGill koji je tokom koledž karijere postizao prosječno 38,8 poena po utakmici u najjačoj ligi nije pokazao ništa.
U NBA je igrao samo tri sezone, zatim je napravio trogodišnju pauzu da bi se vratio u ABA ligu i odigrao još dvije sezone prije nego se penzionisao. Tokom kratkog boravka u NBA postizao je prosječno 10, 4 poena po meču i imao 4,4 skoka, što je za jednog centra mizeran učinak.
10. Mark Workman (1952)
S obzirom da mu je profesionalna karijera trajala samo dvije godine nije ni čudo što je Mark Workman završio na ovoj listi. Jednu sezonu je igrao za Milwaukee, a jednu za Baltimor i to je to. Možda bi učinio nešto više da se zadržao duže, ali njegov učinak sa manje od pet poena po utakmici, ne pokazuje da bi mogao da napravi nešto više.
11. Andy Tonkovich (1947)
I evo poslednjeg na ovoj listi. Tonkovich, koji očigledno ima neko porijeklo sa ovih naših prostora, izabran je kao prvi pick na drugom draftu koji se održao u istoriji i to u vrijeme kada se NBA zvala Košarkaška Asocijacija Amerike (BAA). U timu koji ga je izabrao, Providence Steamrollers, odigrao je samo jednu sezonu.
Njegova jedina sezona kao profesionalca nije za pamćenje ni po čemu, osim da mu je to bila prva i posljednja. Prosjek od 2,9 poena tokom 17 odigranih utakmica kupio mu je kartu u jednom pravcu. A činjenicu da je on jedan od najgorih pikova u istoriji potkrepljuje i to da je izabran ispred Dolph Schayesa, jednog od najboljih skakača u istoriji košarke.
sport.ba @sport.ba
