sport.ba @sport.ba
Piše: Saša Ibrulj (Telegram)
Iskreno, predugo je izgledalo kao da se ovaj osjećaj više nikada neće dogoditi. Da su dobra vremena samo stara vremena, da su ovakvi odlučujući, a prekrasni golovi samo neka davna sjećanja, da su velike pobjede u velikim utakmica samo davna povijest. Gledali smo poneki uspon, napravili bismo poneki dobar rezultat, ali svaki put kad je bilo važno, kad je trebalo prelomiti, nasmijati se i radovati, Bosna i Hercegovina je uvijek padala. I patila. Jedva hvatala zrak, daveći se pod težinom kompleksnog društva i nesposobnih ljudi, grcajući u silnim problemima i nedaćama. Bez nade da će sutra biti bolje.
Nije samo stvar u činjenici da se BiH 12 godina nije plasirala na veliko natjecanje; da se nisu ponovili Žilina i Kaunas; da nismo dočekali novi Brazil. Iz perspektive selekcije kakva je bosansko-hercegovačka nije to ništa strašno, ali jest način na koji je BiH propadala. Pucajući sebi u koljena, stvarajući sebi kaos, uništavajući vlastitu sadašnjost i budućnost. Na kraju je dotakla dno.
U pet godina BiH je promijenila petoricu izbornika, doslovno na stotine igrača, a od 20 kvalifikacijskih utakmica dobila je četiri — po jednom Kazahstan i Island, te dvaput Lihtenštajn. Dvanaest od 60 bodova.
Između listopada 2023. i ožujka 2025. Bosna i Hercegovina nije dobila niti jednu jedinu nogometnu utakmicu. Čitavih 525 dana, više od 1100 minuta — ništa, nula pobjeda. Užasno, prljavo, smrdljivo dno.
I nije nikakvo čudo da je sve podsjećalo na to i u petak. Na stranu sva katastrofalna događanja koja su prethodila utakmici između BiH i Rumunjske u Zenici; priču o potpuno bespotrebnom sukobu s navijačima, o tome tko je čiji i koliko je kome reprezentacija (ne)važna. Na stranu i polarizacija javnosti kada je u pitanju izbornik Sergej Barbarez, podjela na one koji ga smatraju pokerašem i neznalicom i one koji ga smatraju legendom i uspješnim izbornikom.
Na stranu i možda pomalo nezaslužen poraz od Austrije i kiks na Cipru i to što je utakmica sa Rumunjskom najednom — od selekcije u izgradnji do selekcije pod imperativom — postala jedna od najvažnijih ikad. Ali kako su se stvari razvijale na terenu Bilinog Polja, sve je vodilo ka još jednom istom kraju; ka negativi i problemima i davljenju na tom istom dnu.
Ali onda je došao taj gol. I bio je važan i onaj Edina Džeke s početka drugog poluvremena, koji je donio poravnanje, kao i onaj Harisa Tabakovića na kraju koji je riješio pitanje pobjednika. Ali taj presudni, taj koji je promijenio percpeciju, taj je morao biti majstorski, vrhunski. Za pamćenje. Mladi Esmir Bajraktarević se serijom driblnga doveo u situaciju da raspali po lopti iskosa s vrha šestnaesterca, znate jedan od onih golova kad lopta ima savršen let, a onda se zakoprca u mreži, svom silom, zastane i kao da prkosi gravitaciji, kao da prkosi vremenu, sve zaustavi.
Predugo je izgledalo kao da se ovaj osjećaj više nikada neće dogoditi.
Sama je utakmica donijela slabašno izdanje BiH u prvom dijelu. Barbarez se u Bukureštu, gdje je započeo ove kvalifiakcije i ostvario prvu pobjedu u karijeri, vodio onom da je manje više, da jednostavnost donosi rezultat. Ovdje nije; zakomplicirao je sa sastavom, dijelom i zato jer je pred sami početak ostao bez Emira Karića koji je trebao početi na lijevom boku. Pretumbao je tim, donekle pokušao iskopirati recept iz Bukurešta, ali je — barem se tako činilo — promašio s izborom igrača.
Samed Baždar nije mu donio puno pored Džeke, povratnik od ozljede Arjan Malić plivao je (zajedno s Nikolom Katićem) u zadnjoj liniji. Činjenica da se odlučio za Benjamina Tahirovića i Dženisa Burnića u veznom redu značila je da su domaći, kad su Rumunji prepustili posjed BiH, opet bez velike ideje u napadu i da jako teško dolaze do zadnje trećine terena, izuzev dugim loptama.
Na poluvremenu, iako to niti jedan trener neće priznati, Barbarez se posuo pepelom. Na teren je poslao Kerima Alajbegovića i Tabakovića, a Amara Memića je spustio na desnog beka. Upravo su Alajbegović (18 godina) i Bajraktarević (20) donijeli drugačiju energiju u igru BiH. Izostao je učinak veznog reda, ali je ovaj dvojac — uz odlične Amara Dedića i Memića iza leđa — svojom brzinom i igrom jedan-na-jedan počeo stvarati ogromne probleme Rumunjima.
Specifična uloga Džeke, koji se spuštao duboko, te Tabakovićeva agresivnost doveli su do toga da je BiH najednom počela osvajati druge lopte, te sve više nabijati Rumunje njihovom vrataru u krilo.
Ogromni pritisak donio je izjednačujući pogodak, ali i dao vjetar u leđa, ogromno samopouzdanje te razbudio tribine. BiH je najednom bila brza, snažna, agresivna, odlučna, a kad je ostala s igračem više — Denis Drăguş je za minutu na terenu napravio glupost i udario Katića visoko podignutom nogom, završivši u svlačionici bez da je dirnuo loptu — sve je okrenulo na domaći mlin. Ipak, mi koji smo gledali i dalje smo strahovali da će mentalitet, psiha, nervoza, nazovite to kako hoćete, presuditi i zabiti nož u leđa. Opet.
Ali ova mlada generacija sama se oslobađa toga.
I to je zapravo najveći dobitak ove zeničke noći. Vrhunski Bajraktarevićev pogodak Bosni i Hercegovini jest osigurao nastup u dodatnim kvalifikacijama u ožujku. I jest donio priliku da se u utorak na bečkom Ernst-Happel-Stadionu s favoriziranom Austrijom u winner takes all utakmici bori za prvo mjesto i direktni plasman na Svjetsko prvenstvo. Ali sve to je sporedno u usporedbi s time da je ovoj generaciji donio još jedan razlog da vjeruje u sebe i svoje mogućnosti; da se slobodna od tereta svih gluposti bori za svoje bolje sutra.
Barbarez je u ove kvalifikacije ušao nadajući se da će imati priliku napraviti rezultat, ali prije svega da će imati priliku stvarati tim za budućnost; ne za sebe, nego za BiH. Ovo je ekipa koja, kroz sve probleme i sve te silne poraze i promašaje kroz koje je prošla u zadnje dvije godine, u isto vrijeme gradi karakter i mentalitet koji će joj biti poticaj i snaga, a ne kamen oko vrata.
Naravno da je u ovoj situaciji, kad je sve stalo u 90 minuta, sada i cilj i ambicija dobiti Austriju u Beču i plasirati se na Svjetsko prvenstvo. Ali i sam plasman u doigravanje, nakon svega što se izdogađalo, ogroman je dobitak.
Ondje bi put do Amerike vjerojatno bio i mnogo teži, ali u isto vrijeme BiH je s ovom supertalentiranom mladom generacijom sebi osigurala da sve do kraja bude u igri; da se bori i da na ovaj ili onaj način stvara osjećaj kompetitivnosti kakav već godinama nije imala.
Iskreno, baš predugo je izgledalo kao da se ovaj osjećaj više nikada neće dogoditi. Ali bez obzira na to kako završila utakmica u Beču, pa i kako završilo eventualno doigravanje u ožujku, BiH je opet tu, igra ozbiljan nogomet i bori se za nešto veliko. I jasno je da ima talentiranu generaciju, ogroman potencijal da u budućnosti i napravi nešto veliko. I više nije na prljavom, smrdljivom dnu.
I barem nada u bolje sutra ponovno ima pravo živjeti. Beč je samo prva stanica.
