sport.ba @sport.ba
Sven-Goran Eriksson, cijenjeni švedski nogometni trener, preminuo je u 76. godini. Prepoznat kao jedan od najvećih trenera svoje generacije, Eriksson je prije sedam mjeseci otkrio javnosti da se bori s rakom gušterače te da mu je preostalo najviše godinu dana života. Tijekom tog razdoblja, nastojao je maksimalno iskoristiti preostalo vrijeme, provodeći ga s obitelji i ispunjavajući svoje životne želje. Među njima je bila i želja da trenira Liverpool, što su Redsi ispunili organiziranjem utakmice legendarnih igrača na Anfieldu protiv Ajaxovih legendi.
Erikssonova karijera započela je u Goteborgu, gdje je osvojio dva švedska kupa i postao poznat zahvaljujući senzacionalnom trijumfu u Kupu UEFA 1982. godine. Taj uspjeh otvorio mu je vrata međunarodne scene, a nakon toga prešao je u Benficu, s kojom je osvojio tri prvenstva i jedan kup, te stigao do finala Kupa UEFA 1983. i Kupa prvaka 1990.
Nakon uspjeha u Portugalu, Eriksson je nastavio svoju karijeru u Italiji, trenirao je Romu i Sampdoriju, osvajajući po jedan Kup Italije, a 1997. prešao je na klupu Lacije, gdje je osvojio Seriju A 2000. godine. Uslijedio je angažman kao selektor Engleske, gdje je vodio reprezentaciju na dva Svjetska i jednom Evropskom prvenstvu, ali bez većih uspjeha, budući da su Englezi eliminirani u četvrtfinalima svih turnira. Nakon Engleske, Eriksson je vodio Manchester City, reprezentaciju Meksika i bio direktor engleskog četvrtoligaša Nots Kauntija.
U martu 2010. godine, Eriksson je preuzeo selektorsku ulogu reprezentacije Obale Slonovače, ali je s nacionalnim savezom dogovorio da će ostati na toj poziciji samo do kraja Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi.
U posljednjim mjesecima svog života, Eriksson je odlučio podijeliti svoje osobno iskustvo kroz dokumentarac koji će biti prikazan na Amazon Primeu. U isječcima iz filma vidi se kako provodi vrijeme u svom rodnom Sunneu u Švedskoj, ponovo uspostavljajući bliske odnose sa sinom Johanom i kćerkom Linom. U filmu opisuje ljepotu svog rodnog kraja, te izražava osjećaj mira i pripadnosti.
“Prekrasno je i smirujuće”, rekao je Eriksson o jezeru Friken i okolnim mjestima. “Oduvijek sam mislio da je ovo divno mjesto za počinak. Ovdje se može baciti pepeo. Osjećam se ovdje kao kod kuće.”
S obzirom na kraj svog života, Eriksson se osvrnuo na svoju karijeru i životni put. “Moj život nije bio samo život, već bajka. Imao sam nevjerojatno sretan život i sada moram platiti cijenu. Mislim da se svi bojimo smrti, ali to su prirodni dijelovi života. Moramo ih naučiti prihvatiti.”
Kada je upitan kako želi da ga se pamti, Eriksson je rekao: “Nadam se da će ljudi misliti da sam bio dobar čovjek, iako to možda neće svi reći. Želim da me pamte kao pozitivnog čovjeka koji je uvijek davao sve od sebe. Nemojte žaliti, smijte se. Hvala vam na svemu. Treneri, igrači, navijači, bilo je fantastično. Pazite na sebe i živite svoj život. Zbogom.”
