sport.ba @sport.ba
Svašta može da se spočita Joseu Mourinho, ali ne može da se kaže da ne zna da osvaja trofeje.
Tačno je da već godinama nije ni prišao onom najvrijednijem klupskom u Evropi, peharu Lige šampiona, ali zato svoju kolekciju dopunjava onim manjim.
Prošle godine je Mourinho vodio Romu do finala Lige konferencija i pehara u tom takmičenju, ove godine sa “Vučicom“ igra finale Lige Evrope.
I to na najveću moguću frustraciju svih iz stručnog štaba Xabija Alonsa, kom je u četvrtak uveče ostalo samo da baci tablu sa taktikom i razbije je u paramparčad, prenosi N1 Sport.
Njegovoj ekipi nije pomoglo ni što je u revanšu polufinala Lige Evrope imala preko 20 šuteva na gol Rome, dok je rimski tim, rovovski, isporučio samo jedan udarac.
Tačno 0:0, onako “murinjovski“ sa jedva 40 posto posjeda lopte, dok je Bayer obigravao oko gola krajnje bezuspješno.
“Ne brinem da ostanem dio historije Rome. Suština je pomoći ovoj djeci da rastu, da ostvare važne stvari. Istovremeno, uspjesima se odužujem navijačima Rome koji su mi pružili mnogo od prvog dana“, rekao je Mourinho poslije meča.
Antifudbal, reći će mnogi, dok se Mourinho ne obazire i smije. Veoma čudna ličnost je trener koji je pet puta igrao finala i isto toliko puta pobjeđivao.
Uvijek mu je bilo bitno da osjeti emociju, a kod Italijana je ne manjka. Vidjeli smo koliko je Napulju značila titula prvaka države poslije tri decenije, teško da bi se išta razlikovalo i u slučaju Rome koja za sada mora da se zadovoljava evropskim uspjesima.
Korak po korak, možda se dogega i do Lige šampiona, iako trenutno u Seriji A zauzima tek šesto mjesto koje bi je vodilo u borbu za Ligu konferencija.
Ako bi nekom zaparalo uši to što je posle Leverkusena rekao da je 0:0 protiv Leverkusena rezultat “rada i taktičke mudrosti“, zaparalo bi Nijemcima, jer je Roma imala i mnogo sreće.
Imao ju je i Portugalac koji je poslije meča otišao ka navijačima svog tima i slavio kao da je prošao u svoje prvo finale.
Stiskao je ruke, plakao, tresao je mrežu kod “kaveza“ gdje su bili smješteni navijači Rome, grlio je igrače, ali nije istrčao pobjednički krug.
Kada su ga pitali zašto, objasnio je “nisam želio da likujem pred dragim Xabijem (Alonsom)“. To poštovanje i brigu su mu kao veliki kvalitet pripisali mnogi igrači sa kojima je sarađivao.
A za proteklih 20 godina, radio je sa mnogo njih. Nisu ga svi voljeli, ali su se mnogi zbog njega radovali. Doduše, mnoge je i iznervirao. Uglavnom protivnike.
“Šteta što se ovakav stil igre nagrađuje odlaskom u finale ovako kvalitetnog takmičenja. Ružno je. Ružno je i za fudbal. Čestitam protivniku što je na odvratan način postigao cilj“, rekao je Kerem Demirbay, fudbaler Bayer Leverkusena poslije bolnog poraza.
Odvratan ili ne, Mourinhu “radi posao“ od 2003. godine. Za dvije decenije, Jose je doveo Porto u finale Kupa UEFA i osvojio ga je 2003. Godinu kasnije je otišao korak dalje i potukao Monaco u finalu Lige šampiona.
Kada su velikani počeli da “čerupaju“ taj tim “Zmajeva“, Mourinho je otišao dalje i sa Chelseajem počeo da dominira u Engleskoj. Tada mu se nije dalo da pobijedi u Ligi šampiona, sve dok nije otišao u Inter i 2010. drugi put pokazao zašto se prozvao “Specijalni“.
Kada si prinuđen da se otvoriš jer nisi uspeo dobro da se braniš u početku, onda i Monaco djeluje kao kaznena ekspedicija.
Mourinho je imao svojih teških poraza, pamti se dobro kako su Realu crvenili obrazi tek što je Portugalac stigao u Madrid prije desetak godina kada je Guardiolina Barcelona bila surovo precizna i brza u napadu.
Xavi, Pedro, Villa i Jeffren su novembra 2010. da dobar napad pobjeđuje dobru odbranu, što godinama nije sprečavalo Mourinha da od nje odstupi.
“Molim vas ne zovite me arogantnim zbog toga što je istina ono što pričam. Ja sam evropski šampion. Ja nisam duh iz boce, ali jesam poseban“, tvrdio je Mourinho sve vreme.
I kad ga rezultati u Chelseaju, Manchester Unitedu i Tottenhamu nisu uvijek podržavali, mada je sa Unitedom pobijedio u Ligi Evrope, vjerovao je u svoj pristup.
Problem je što je fudbal, onaj najjači, elitni, evoluirao po modelu koji je pravio Guardiola u Barceloni.
Brzo, precizno, opasno u svakom trenutku… Svi su željeli da iskopiraju tu Barcelonu, kao što će kroz koju godinu klinci zaboraviti gdje je do juče bio Manchester City i divit će se “Građanima“ kao sili koja igra direktan i moćan fudbal.
Za takav fudbal u Ligi šampiona dakako ima para. U Ligi Evrope i Ligi konferencija? Pa i ne baš. Zato u ovim takmičenjima i možete da nađete ekipe koje odbranom mogu da se nađu u završnici takmičenja.
U Ligi šampiona ofanzivna potentnost mora da postoji, to je posljednjih godina uvidio i Diego Simeone, koji jednako kuburi sa Atleticom.
Jeste ga dovodio do finala Lige šampiona dva puta, ali se zna ko je pojbeđivao na kraju. Tako je i sa Mourinhom za kog je veliko pitanje hoće li moći da opet osvoji Ligu šampiona.
Opet, kad se na papiru onako suho pogleda “dva finala za dvije godine“, dok recimo Guardiola u osam godina ima isto toliko finala, jasno je da Mourinhovo znanje i dalje ima cijenu.
Dodajte tome da Roma tri decenije nije vidjela evropsko finale, da je bila tim bez samopouzdanja kad je Mourinho stigao i da je već zaboravila kako je koju godinu ranije šokirala Barcelonu u Ligi šampiona.
Sve to je uveliko bilo zaboravljeno kad je Mourinho stigao i sada bi navijači mirne duše mogli da mu dignu bistu.
Još kad bi ekipu učinio konkurentnijom pored Napolija koji je sada utro put klubovima koji nisu Inter, Milan ili Juventus, onda bi zaista uradio nešto što Roma dugo nije vidjela.
“Nije važno kako mi igramo. Ako imate Ferrari, a ja imam mali auto, kad bih želio da probam da vas pobijedim u trci, morao bih da vam sipam šećer u rezervoar ili vam polomim volan“, rekao je Mourinho dok je bio dio Intera i igrao protiv Barcelone koja će u godinama nakon toga transformisati fudbal.
Taj Mourinhov mali auto u krajnjoj liniji troši i “manje goriva“, pa može duže da ide. Možda ne do najvećih visina, jer nema potrebnu “kubikažu“ i snagu, ali ponekad čak i piknik u Ligi šampiona može da zadovolji apetite i emocije navijača kojima se Mourinho uvijek hranio. I nastavit će to da radi ako 31. maja na Puškaš areni u Budimpešti savlada Sevillu i donese još jedan pehar u klupske vitrine i potvrdi da pored “Specijalni“ može da mu se dodijeli i nadimak “Nepobjedivi“.
