sport.ba @sport.ba
Arthur Antunes Coimbra, poznat kao Zico jedan je od najvećih nogometaš u brazilskoj nogometnoj povijesti. Kad se pojavio mnogi su govorili da se “dogodio bijeli Pele”. Iako je imao lijepu karijeru nije došao ni blizu Peleovih uspjeha, a za njegovo vrijeme suvereno je svjeetskom scenom vladao Argentinac Diego Maradona.
Uostalom, Pele je jednom i rekao: “Zico jedini ima moju metodiku igranja nogometa”!
U Flamengu je Zico igrao 12 godina, od 1971. do 1983. godine. Kupio ga je potom talijanski Udinese kada je talijansko prvenstvo bilo najizdašnije u plaćanju u Europi, tu se zadržao dvije godine igrajući s našim Ivicom Šurjakom. Potom se opet vratio u Flamengo na iduće četiri godine (1985-1989) da b i naposljetku karijeru završio trogodišnjim angažmanom u Japanu u Kashima Antlersima, do 1994. godine. Ukupno je odigrao 332 klupske utakmice i zabio 192 gola,
Sa 48 golova iz 71 utakmice, Zico je četvrti najbolji strijelac u povijesti brazilske reprezentacije. Nastupio je na čak tri svjetska prvenstva, mada nikad nije bio svjetski prvak, unatoč činjenici da se brazilska reprezentacija sa prvenstva 1982. smatra jednom od najboljih generacija u historiji. Godinu kasnije World Soccer ga je imenovao igračem godine.
Zico je bio tehnički izrazito nadaren igrač, izvrstan u dodavanju i u završavanju akcija te jedan od ponajboljih igrača s kraja 70-ih i početka 80-ih godina. Godine 1999. Zico e proglašen osmim najboljim igračem stoljeća, a 2004. uvršten je na popis FIFA 100 najboljih igrača ssvih vremena.
Vratimo se na tu kobnu po Zico i Brazil 1982. godinu i SP u Španjolskoj. Govore da je to bila najbolja brazilska reprezentacija svih vremena, a krahirala je već u četvrtfinalnoj skupini svjetske smotre u Španjolskoj 1982. godine. Sastav je tadašnjih stotinjak miliona Brazilaca znalo izustiti napamet: Po brojevima – Waldir Peres, Leandro, Oscar, Luisinho, Cereso, Junior, Falcao, Socrates, Serginho, Zico i Eder.
Sačinjena od fenomenalnih igrača bila je u kolektivnoj memoriji Brazilaca predodređena za osvajanje naslova prvaka na svjetskoj 1982. godine u Španiji. No, na putu toj izvrsnoj momčadi u četvrtfinalnoj skupini stala je Italija, s tri pogotka Paola Rossija u odlučujućoj utakmici Italija je nadvisila Brazil.
Kapetan te brazilske generacije bio je Socrates, istinska ‘rock zvijezda’ među nogometašima: poseban, karizmatičan i elegantan. Morao je biti takav da bi kapetanski predvodio brazilsku nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine. Iako ta momčad Telea Santane nije osvojila ništa, pa čak niti Copa Americu, ostat će zauvijek zapamćena kao sastav s vjerojatno najviše genijalnih igrača u povijesti nogometa. Zico je tu bio shvaćen kao najbolji od najboljih!
Brazilci su redom na tom prvenstvu sjajnim izvedbama tukli Novi Zeland, Sovjetski Savez, Škotsku, Argentinu i Italija im je također trebala biti lak zalogaj. No, dogodio se – Rossi. Koji je već u svojoj prethodnoj utakmici s dva pogotka potopio Argentince.
Pomalo neozbiljno shvaćajući talijansku obrambenu strategiju s brzim protunapadima Brazilci su naivno upali u zamku i dobii pljusku od Talijana koju će vječno pamtiti.
U toj momčadi Brazila bio je i diplomirani liječnik. Kapetan Socrates je, naime, završio studij medicine u Sao Paulu, nakon što je akademsku karijeru gurao paralelno s nogometaškom.
Ironični talijanski novinari pisali su nakon te utakmice kad je njihova reprezentacija šokantno s 3-2 pobijedila Brazilce pisali su: “Srećom da su Brazilci među svojim nogometašima imali liječnika koji je nakon utakmice odmah mogao pomoći suigračima”!
Samo znamo da je Zico plakao cijelu noć!
Ta generacija Brazila predvođena Zicom igrala je šarmantan, lepršav i znatiželjan nogomet, znatiželjan na način da su uvijek tražili dodatno, lijepo rješenje, nogomet je za njih bio ne samo obaveza, već i veselje. Zbog tog veselja i dogodilo im se to što im se dogodilo, pa su umjesto najboljih proglašeni najtragičnijim brazilskim sastavom svih vremena. Ta krasna brazilska generacija razvaljivala je i u kvalifikacijama i na Svjetskom prvenstvu osamdesetih u Španjolskoj, svladani su u skupini Rusi, Eder je sa svojim dalekometnim topovima bušio sjajnog inače Dasajeva, Škotima je nabijeno pet komada, Novi Zeland se bio igračka za žonglere iz Brazila.
Istovremeno, Italija se s tri neodlučena ishoda, protiv Kameruna, Poljske i Perua jedva kvalificirala za sljedeći krug. Na gol razliku. A taj sljedeći krug igrao se u četiri skupine s tri momčadi, pobjednici su se plasirali u polufinale.
Brazil, Italija i Argentina bili su tako u istoj skupini i ta je skupina smatrana atraktivnijom i od samog finala tog prvenstva. Brazil je, dakako, bio favorit, Argentina s Maradonom bila je pritajeni favorit, Italija autsajder, zapravo majka svih autsajdera.
No, sve se odigralo baš onako kako nitko nije mogao ni pretpostaviti. Najprije su Talijani Tardelli i Cabrini srušili Argentinu s 2-1 za koju je jedini gol dao Passarela. Maradonu su Talijani izmlatili, i danas se priča kako ga je Gentile dobro čuvao. S pedesetak prekršaja od kojih je suđeno samo desetak. Onda je i Brazil smlavio Argentinu, Zico, Serginho i Junior lako su sredilii „gaučose“ gdje je nervozni Maradona dobio crveni karton.
Utakmica kojem je odlučivala o pobjedniku skupine bila je Brazil – Italija. Rossi je s tri gola donio 3-2 Italiji, a brazilska nacija pala je u kolaps. Brazilci su kod kuće dočekani sa serijom samoubojstava, a mnogi su krivili Zica što je Brazilu izmakla svjetska kruna.
Zico, idol megazvijezde, Portugalca Ronalda, je bio najmlađi i najmanji od troje braće nogometaša. Nakon dolaska u Flamengo, posebne dijete, vitamini, čak i anabolički steroidi su korišteni kako bi mladiću povećali masu. Ali imao je dobar osjećaj za igru spojen s njegovim patentiranim slobodnim udarcima koji su ga učinili velikim. Zico je dobio status zvijezde nakon svog prvog nastupa za Brazil, zabivši protiv Urugvaja sa svojim patentnim slobodnim udarcem. Zbog ozljede i neslaganja s voditeljima reprezentacije, Zico se nije istakao na svjetskim prvenstvima 1978. i 1986. godine.
Zico se posljednjih 15 godina bavi trenerskim poslom, bio je selektor Japana i Iraka, a u Europi je vodio Fenerbahce, CSKA iz Moskve i Olympiacos. Vodeći reprezentaciju Japana, nastupio je na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj i osvojio Azijski kup 2004. godine, dok je turski Fenerbahçe odveo do četvrtfinala Lige prvaka 2008. godine. Nadalje, 2009. godine preuzeo je CSKA iz Moskve, ali je već u septembru iste godine postao trener Olympiakosa, gdje je dobio otkaz 2010. godine.
Bio je kratko i brazilski ministar sporta, a namjeravao se kandidirati i za predsjednika Fife.
