sport.ba @sport.ba
Svojom tehnikom i znanjem lomio je sve protivnike i stekao mnoge fanove u zemlji. Hrvatski je tek natucao, jer bio je - američki crnac.
Jimmy Lyggett u Americi je osvojio titulu prvaka u teškoj kategoriji, no samo u crnačkoj federaciji jer je tada bilo zabranjeno održavati mečeve između bijelaca i afričkih Amerikanaca. Silno se želio potvrditi kao najbolji na svijetu.
Pospremio je ono malo stvari koje je imao, sjeo na brod i doplovio u Evropu. Godinama se borio s najboljim borcima Starog kontinenta, a dva puta se u njemačkom ringu susreo i s Maxom Schmelingom, profesionalnim prvakom Evrope i svijeta. U prvoj borbi bio je diskvalificiran, a drugu su suci proglasili neriješenom.
Borio se u različitim kategorijama po Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, a nastupao je i u Zagrebu. Vještinu i snagu okušao je s Jurom Modrićem, povratnikom iz Amerike. Ta je borba također završila neriješeno.
U Beču je upoznao Hrvaticu Rozu. Planula je ljubav koja je dovela do braka. Vjerovatno na nagovor svoje supruge, 30-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, došli su živjeti u Zagreb, gdje je Jimmy u svojoj 33. godini o klin objesio rukavice za profesionalne borbe i odlučio se okušati kao trener.
U tom razdoblju bio je učitelj mladim bokserima u gotovo svim klubovima koji su postojali u Zagrebu. Počeo je u Croatiji Zagreb, a prošao je kroz Herkules, Makabi i Radnik. Kad je osnovana NDH, preuzeo je vođenje reprezentacije na nagovor Miška Zebića, alfe i omege za sport u tadašnjoj državi, koja se nije mogla pohvaliti tolerancijom prema pripadnicima drugih nacija i rasa.
- Jimmy je pričao smiješnom mješavinom engleskog, njemačkog i hrvatskog. Bilo je to prilično simpatično za prosječnog promatrača, no on se uvijek trudio usavršiti jezik. Na treningu se uvelike koristio mimikom, gestikulacijom kako bi bolje i preciznije objasnio što želi. Često je i direktno demonstrirao boksačke stavove i kretnje, čime je zaokupljao potpunu pozornost mladih boksača, svojih učenika - precizno i s velikim žarom objašnjavao je hrvatskim medijima Zvonimir Bušić, autor knjige “Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa”.
Lyggett je u Zagrebu stanovao sa suprugom Rozom na raskrižju Klaićeve i Kačićeve, a ubrzo nakon dolaska otvorio je privatnu boksersku školu u Ilici iznad knjižare Kugli, na broju 30. Uskoro je upoznao ugostitelja Bednjanca, koji je imao lokal na križanju Frankopanske i Varšavske, gdje se danas nalazi gostionica Zagorcu. Tu je došlo do velike i pozitivne promjene.
Naime, Bednjanec mlađi volio je boks, a pokazivao je i veliku sklonost profesionalizmu. Kao dobar otac, Bednjanec stariji ustupio je svoje skladište robe u Preradovićevoj, koja se uskoro pretvorila u dvoranu za treninge s ringom i cijelom opremom. Odaziv mladeži na treninge bio je fantastičan.
- Sve vrijeme koje nije provodio pokraj ringa i u dvoranama Jimmy Lyggett je provodio sa svojom ženom. Svaki slobodan trenutak posvećivao je njoj. Kada je već “išao van”, najčešće se družio s boksačkim i sportskim djelatnicima, boksačkim trenerima i sucima te drugim sportskim dužnosnicima. Odlazili bi Bednjancu u gostionicu, ali Lyggett nije baš pio. U toj gostionici uvijek se moglo naći nekog iz tadašnjeg boksačkog svijeta - objašnjava Bušić način života tamnoputog trenera.
Lyggett nikada nije povisio ton na boksere ili svoje učenike. Djelovao je prilično smireno, tvrdi Bušić. Zbog njegova poznavanja šakačkog sporta, svestranosti i trenerske sposobnosti svi su ga željeli imati u kutu za vrijeme borbi. Uvijek je promatrao protivnike, proučavao njihov stil do najsitnijih detalja, a za vrijeme pauze između rundi objašnjavao bi svom boksaču kako treba nastavljati borbu - kaže Bušić.
- Mogao je svakog nagovoriti da dâ sve od sebe u meču. Kroz njegove je ruke prošlo između 60 i 70 ozbiljnih sportaša i nebrojeno mnogo početnika. Bio je fascinantan čovjek i boksač. Kada ga ne bi bilo u kutu, nitko nije bio zadovoljan, ni boksač ni tadašnji funkcionari koji su promatrali borbe. Gledajte, tada su se održavale i međunarodne borbe, među ostalim, s Nijemcima, Mađarima, Talijanima, Slovacima i Rumunjima. Dvorane su uvijek bile krcate, tražila se karta više, kako na gostujućim mečevima, tako i na domaćim. Ljudi se varaju ako misle da u vrijeme NDH nije bilo interesa za sport i natjecanja - tvrdi Bušić, koji je u vrijeme razgovora radio na svojoj novoj knjizi.
Kao posvećeni sportaš, Lyggett se u turbulentno vrijeme Drugog svjetskog rata uopće nije bavio dnevnom politikom. Jednostavno, nije ga zanimala. Vodio je boksače i to je bio njegov život. No, nije volio komunizam i komuniste. Stoga je i njegovu životu u Hrvatskoj, kako se približavao svršetak rata, došao kraj.
U NDH ga niko nije dirao, nije imao nikakvih problema s vlastima, no kako je bilo sve očitije da država neće još dugo opstati, Lyggett se zabrinuo. Strah od komunista postajao je sve jači te je pred kraj rata prihvatio poziv svog brata i odlučio se vratiti u Ameriku. Nagovorio je svoju suprugu Rozu da zajedno krenu na put u Ameriku. Nije ga pokolebalo ni to što su mu svi tada govorili da ostane, da nema razloga da napusti Hrvatsku te da će, bez obzira na sve, i dalje moći trenirati nove naraštaje boksera.
Jimmy i Roza otisnuli su se 1945. na put u Ameriku preko Italije. U Milanu su mjesecima čekali brod koji će ih odvesti, kako je vjerovao, na sigurno. No, Roza se naglo razboljela i nije dočekala kraj putovanja. Izgubila je život je u Milanu, a Jimmy je sam nastavio put, slomljena srca. Prema nekim podacima, otišao je na bolji svijet u Americi 1955. godine
