sport.ba @sport.ba
Ko je najbolji „bijeli igrač“ u povijesti košarke? Pitanje na koje će, prilično smo sigurni, velika većina ljubitelja košarke bez prevelikog razmišljanja odgovoriti - Larry Bird. Legenda Celticsa i vjerovatno najslavniji košarkaš slavnog bostonskog kluba rodio se na današnji dan prije 60 godina u West Badenu, mjestašcu od oko 1000 žitelja u državi Indiana.
Uz Michaela Jordana i Magica Johnsona, svojeg najvećeg suparnika, sačinjavao je ono što se često zove „sveto trojstvo“ NBA košarke 80-ih godina, vjerovatno najuzbudljivijeg košarkaškog desetljeća u povijesti košarke. Desetljeća koje je košarku vratila na velika vrata u SAD-u i u kojem se prema mnogima koji to vrijeme pamte, igrala najbolja košarka, i ne samo u NBA-u. Košarka za koju ću neki slobodnijim tonom reći da je neki drugi sport u odnosu na košarku koju danas gledamo.
Bird je osvojio pregršt timskih i individualnih nagrada. Nabrojat ćemo samo neke: Sa Celticsima je osvojio tri naslova prvaka NBA lige (1981., 1984. i 1986.). Triput je bio MVP sezone (1984., 1985. i 1986.) i dvaput MVP finala (1984. i 1986.). U prvu petorku biran je devet puta, a na All-Star utakmicama sudjelovao je 12 puta. Triput je pobjeđivao u natjecanjima za tricu (1986., 1987. i 1988.).
Bird se rodio u siromašnoj i brojnim problemima opterećenoj porodici. Imao je četiri brata i sestru. Otac mu je bio veteran korejskog rata, psihički problemi i problemi s pićem vjerovatno su doveli do njegovog gubljenja života samo godinu dana nakon što se rastao s Birdovom majkom. Kada se ta nesreća dogodila, Bird je imao 18 godina.
Izrastao je do 206 centimetara i igrao je na poziciji malog krila, ali sa svojim razumijevanjem košarke zapravo je mogao igrati što je htio. Bird je bio igrač kojeg je teško opisati ako ga niste gledali. Na prvi pogled je izgledao nekako smotano, daleko je bio od toga da se kaže kako je fizički bio dominantan, zakucavao je rijetko, odraz mu i nije bio neki, prije nikakav, ali malo tko je mogao tako dodati, uhvatiti loptu i pogoditi. Nije bio ni loš odbrambeni igrač kada bi se zainatio. Birdov „trade mark“ kroz cijelu ipak je bio njegov šut, koji je bio fantastičan za tako visokog igrača.
Bird zna reći da je imao bolji šut na sveučilištu nego u NBA ligi. Naime, igrajući bejzbol s jednim od braće teško je ozlijedio prst na ruci s kojom šutira. Operacija nije prošla baš najbolje pa je morao mijenjati tehniku šuta. Ali i tako „defektan“ mitraljirao je sa svih strana. Možemo samo zamisliti kakav je bio prije ozljede?
Isprva je upisao Indiana University kod legendarnog Bobbyja Knighta, no tamo se nije snašao pa je prešao na manje sveučilište Indiana State, gdje je u razdoblju od 1976. do 1979. imao prosjek od 30.3 poena po utakmici, što je peti najbolji učinak u NCAA povijesti.
Njegovo veliko rivalstvo s Magicom započelo je još u sveučilišnoj košarci. Njih dvojica odigrala su jednu od najgledanijih košarkaških utakmica u povijesti u finalu NCCA 1976. u Salt Lake Cityju. Magicu je pripao prvi okršaj. Michigan State je slavio sa 75:64, a Magic je bio MVP finala. Bio je to veliki udarac za Birda, po osobnom priznanju najteži poraz u karijeri.
Celticsi su ga draftirali 1978. kao šestog „picka“. Zanimljivo je da je prvi „pick“ te generacije bio Mychal Thompson, otac današnje zvijezde Golden State Warriorsa Klaya Thompsona. Bird je došao u NBA ligu 1979., a sljedeće godine pridružio mu se i njegov arhi-rival Magic, koji je draftiran od strane suparničkih Los Angeles Lakersa.
Njihovo rivalstvo obilježilo je 80-te i na neki način spasilo košarku koja je krajem 70-ih bila u velikoj krizi. Gledanost je pala na najniže grane, a oporavila se pojavom Birda i Magica i dosegla neslućene kote tijekom 80-tih. Liga je tih godina bila prepuna sjajnih igrača, ali Bird i Magic bili su u prvom planu, dok je dolazak Jordana bio šlag na tortu po popularnosti nevjerojatno rastuće NBA lige u SAD-u i cijelom svijetu. To je vrijeme kada su se po prvi put prenosile NBA utakmice i na ondašnjoj zagrebačkoj televiziji. Koliko se sjećam, prvi put gledali smo u izravnom prijenosu finale Lakersa i Pistonsa 1988.
Bird i Magic triput su se sastali u finalu. Bird je slavio u prvom obračunu 1984., a Magic u sljedeća dva 1985. i 1987. Bird je s Kevinom McHaleom i Robertom Parishom tvorio fantastični trio, jedan od najboljih u povijesti lige. Zajedno su ostvarili 540 pobjede. Taj učinak nadmašili su tek Duncan, Ginobili i Parker.
Kakav je Bird bio igrač, možda najbolje govore brojke koje je ostvario u sezoni 1986/87., kada je prvi ostvario ono što se zove „idealni prosjek“: najmanje 90% slobodnih bacanja, 50% iz polja i 40% šut za tri poena. Birdove nestvarne brojke su bile: 91%, 52.5% i 40%. U 13 NBA sezona ostvario je prosjek od 24.3 poena, 10 skokova i 6.3 asistencija. Upisao je 59 „triple-doubleova“, po čemu je peti u povijesti iza Oscara Robertsona, Magica, Wilta Chamberlaina i Jasona Kidda.
Bird je nadaleko bio poznat po „trash talku“ s kojim je izluđivao svoje čuvare i suparničke momčadi i trenere. Mnogi ga smatraju najvećim "provokatorom" svih vremena. Patentirao je smicalicu „sam sam“ iako je čuvar bio uz njega. Kada bi pogodio preko ruke, a to je bilo jako često, u prolazu bi dobacio suparničkom treneru: „Trebao si staviti nekog da me čuva.“ Poznata je stvar da je smatrao uvredom kada bi stavili bijelca da ga čuvaju. Kada je Doug Collins u dvoboju s Chicagom poslao na njega slabo poznatog Bena Poquettea, prišao mu je i zavapio: „Ben Poquette? Jel se ti to šališ?“
Zabio mu je 33 poena već na poluvremenu. Česta fora mu je bila da pita suparničke igrače na gostujućoj utakmici tko drži rekord dvorane po poenima. Jednu od najluđih utakmica u povijesti NBA lige odigrao je u martu 1985. protiv Atlante Hawksa. Zabio je 60, što mu je osobni rekord. Pogađao je sa svih strana i iz nemogućih pozicija.
Napravio je takvu ludnicu u dvorani da kada je pogodio s 12-13 metara tricu skočili su i neki igrači Hawksa na klupi. Trener Hawksa Mike Fratello naprosto je bio van sebe. Bila je to utakmica o kojoj su napisani romani i snimljeni dokumentarci. I dan danas se prepričava Birdov okršaj s Daleom Ellisom u šutiranju trica na All-Staru 1988. Stoji slika zamrznuta u vremenu kada Bird baci posljednju šarenu loptu za pobjedu i na već na pola puta do koša digne ruke i okrene se prema publici. Upala je.
Autor je i jedne od najkorištenijih fraza u povijesti košarke kada se piše i govori o Michaelu Jordanu. U aprilu 1986. Jordan je u prvom kolu „play-offa“ zabio 63 poena Celticsima u Gardenu, a Bird je nakon utakmice izjavio: „Mislim da se večeras Bog maskirao u košarkaša.“
Međutim, koliko god Jordan na početku karijere bio fantastičan i veličanstven, onako mlađahan i gibak izgledao je kao da je od gume, tada je kao nikad kasnije doista letio i preskakao čuvare, sredinom i krajem 80-ih nije mogao protiv Celticsa i kasnije Pistonsa.
Jordan je došao u NBA ligu 1984., a osvojio je naslov tek 1991. Prvih godina nije imao bogzna kakvu ekipu, ali krajem 80-ih već je sastavljena glavnina kasnije šampionske momčadi pa ipak nije mogao do naslova, što dovoljni govori koliko je liga bila jaka. Po skromnom sudu ovog autora daleko, ali miljama daleko jača nego danas. I kada biste prošli Birdove Celticse ili Isaiahine Pistonse, u finalu bi vas čekali Magicovi Lakersi ili Houstonovi "Twin Towersi" s Olajuwonom i Sampsonom. Bilo je tu još sjajnih ekipa, no ove četiri momčadi dominirale su sredinom i krajem 80-ih.
U toj i takvoj ligi Bird je dominirao i bio najbolji ili jedan od najboljih. Godinama kasnije to su priznali i najpoznatiji članovi „Bad Boysa“ iz Detroita, koji su svojevremeno javno znali omalovažiti Birda kao velikog igrača. Naime, u to vrijeme vrtjela se priča da je Bird privilegiran od strane lige zato što bijelac i da mu zato daju nagrade ispred afroameričkih igrača.
Bird nije pokazivao da ga takve priče previše smetaju, ali godinama kasnije je priznao da mu je sve skupa išlo na živce. Parket je jedino mjerilo, a Bird je tamo radio teško ponovljive stvari. Vrijeme je najbolji sudac, bio je i ostao jedan od najboljih, i to svih vremena.
Fantastičnu karijeru zaključio je osvajanjem zlatne olimpijske medalje kao član originalnog „dream teama“ 1992. u Barceloni. Hrvatska reprezentacija imala je tu čast ispratiti istinskog velikana u igračku penziju. S nešto manje uspjeha kasnije je bio trener, menadžer i predsjednik Indiana Pacersa.
