sport.ba @sport.ba
Mirza Džomba u 42. godini izgleda gotovo isto kao kada je osvajao zlatne medalje za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Za razliku od većine igrača svoje generacije koja je bila svjetski i olimpijski prvak 2003. i 2004. godine, Mirza nije ostao u rukometu kao trener, menadžer, direktor kluba. Rijetko odlazi i na utakmice.
– Otišao sam u poslovne vode. Što se tiče rukometa, predsjednik sam Primorsko-goranskog saveza, ali još samo ovu sezonu. Istječe mi mandat i više se neću kandidirati – rekao je Mirza Džomba za "Večernji list".
S pojedinim igračima iz Atene nije se vidio godinama.
– Lijepo je što je Savez organizirao druženje u povodu 15. godišnjice osvajanja zlata na OI u Ateni. Bio je to lijep dan, družili smo se baš kao nekad dok smo igrali. Jedva čekam da se ponovno okupimo na 20. godišnjicu zlata.
Najčešće se viđa s Valterom Matoševićem i Goranom Špremom.
-–Valter živi u Rijeci, kao i ja, a sa Špremom svake godine radim studijsku emisiju na RTL-u kada su velika rukometna natjecanja. Radili smo europska prvenstva u Poljskoj 2016. i Hrvatskoj 2018. godine, te svjetska prvenstva u Kataru 2015, i Francuskoj 2017. godine. Ove godine zbog privatnih problema nisam radio SP u Njemačkoj. Uh, najstresnije mi je bilo gledati onaj polufinale u Parizu 2017. godine. Zlatko Horvat samo je trebao pogoditi iz sedmerca za ulazak u finale. Bio sam u tom trenutku uvjeren da će ga zabiti. Kada mu je Bergerud obranio, nisam mogao doći k sebi nekoliko dana.
U karijeri je i sam šutirao brojne sedmerce.
– Dobro, bilo je i promašaja, ali se ne sjećam da je ijedan od njih bio koban za rezultat. Rano je otišao u rukometne profesionalce. S 18 godina igrao je u Zagrebu, s 19 u Ligi prvaka.
Rukomet je počeo trenirati s 13 godina u Zametu, u kojem je igrao do 1997. kada prelazi u Zagreb. Nakon četiri sezone provedene u redovima hrvatskog prvaka, odlazi u Veszprem, pa u Ciudad Real, a 2007. vratio se u Zagreb. U 32. godini pokušao je još u Kielceu. Nije išlo.
– U karijeri nikad nisam imao ozbiljnu ozljedu. Nijedan prijelom. No, kada me počelo boljeti koljeno znao sam da moram objaviti kraj. Jer, moje glavno oružje bio je skok, a s bolesnim koljenom nema skokova. Nema skokova, pa nema Džombe – rekao je smijući se Mirza.
U hrvatskoj je seniorskoj reprezentaciji bio od 1997., kada je debitirao na SP-u u Japanu. I danas se prepričava anegdota sa tog SP-a. Reprezentacija je bila smještana u Kumamotu, u hotelu koji je bio u blizini rječice u kojoj su plivale ribe raznih boja. U Japanu je strogo zabranjeno pecanje. Mirza se našalio s domaćinom pa je dječaka koji je bio zadužen za Kauboje pitao gdje se može kupiti štap za pecanje. Dečko mu je brzo ispunio želju i kada ga je pitao što će mu štap, Mirza se uputio prema obližnjoj rijeci. Teško je bilo opisati paniku dječaka i molbu da to nikako ne radi. Kada mu je rekao da je sve to samo šala, dečko je odahnuo. Takav je bio Đole cijeli život, uvijek spreman za šalu.
Za Hrvatsku je igrao do 2008., osvojio je svjetsko i olimpijsko zlato, svjetsko i europsko srebro.
– Osvojio sam sve što se dalo osvojiti. Jedino sam dugo čekao na Ligu prvaka. Osvojio sam je tek u šestom finalu, sa Ciudad Realom.
Slobodno vrijeme provodi s obitelji, uz suprugu Belmu te kćeri Unu (sedam godina) i Adu (tri).
– Živim sa tri ženske i vjerujte mi da sam u kući zadnja rupa na svirali. Nitko me ne sluša. Nisam strog, a svi me gaze.
U slobodno vrijeme sjedne u barku i plovi Jadranom.
– Bili smo ovo ljeto svuda. Nekad sam znao i pecati, sad nemam vremena za to. Starija kći uskoro će krenuti u prvi razred osnovne škole pa smo sad svi zaokupljeni traženjem stvari za školu, od torbe, odjeće, olovaka, pernica....
Čuvate li “suvenire” iz Atene? –
Medalja je na sigurnom. Negdje su i dva originalna dresa, ali ne znam točno gdje. Lovorov vijenac se negdje zagubio – rekao je Džomba.
