Reprezentacija Jugoslavije u Kanadi 1994. (prvobitno je organizacija bila povjerena SFRJ) zbog sankcija nije imala priliku da brani svjetsku titulu osvojenu četiri godine ranije u Argentini, ali se u Atini 1998. potpuno neočekivano vratila na najviši stepenik pobjedničkog postolja.
Selektor Željko Obradović u prestonici Grčke nije mogao da računa na Vladu Divca, koji je zbog lok auta u NBA bio sprečen da pomogne podmlađenom timu, i operisanog Predraga Danilovića, dok je kapiten Aleksandar Đorđević muku mučio sa povredom koljena i do posljednjeg trenutka postavljalo se pitanje da li će biti u stanju da odigra makar mečeve u kojima će do izražaja doći njegov kvalitet i iskustvo.
Obradović je tokom priprema imao mnogo problema sa povredama, ali brojne nedaće ujedinile su Plave koje je 'spartanski' (najteže u karijeri, pričali su košarkaši) rad na Kopaoniku sa kondicionim trenerom Seadom Krdžalićem dodatno ojačao.
Državni tim je u Atinu, grad koji je svim ovdašnjim ljubiteljima košarke ostao u najljepšem sjećanju zbog istorijske zlatne medalje osvojene neposedno poslije ukidanja sankcija 1995. (ali i neočekivano neprijateljske reakcije grčkih navijača), otišao kao dvostruki uzastopni prvak Evrope i aktuelni olimpijski vicešampion, međutim, na ispraćaju na aerodromu u Surčinu nije bilo skoro nikoga. Obradovićeva ekipa unaprijed je bila otpisana...
"Možda nam je takva atmosfera i pomogla. Lično, imao sam još veću želju da pokažemo koliko zaista možemo", pričao je Željko Rebrača, junak finalnog duela s Rusijom i te godine uz Dejana Bodirogu najbolji igrač Plavih.
Jugoslavija je šampionat počela ubjedljivim trijumfom protiv Portorika, uslijedila je pobjeda poslije produžetka u duelu sa Rusijom, da bi prvu fazu okončala superiorno protiv Japana. Plavi su u drugoj rundi bili bolji od Kanade i Grčke, a pobjeda protiv domaćina uslijedila je samo dan poslije otrežnjenja i jedinog poraza od selekcije Italije.
Jugoslavija je u četvrtfinale prošla sa čelne pozicije u grupi E i prvi rival u eliminacionoj fazi bila je Argentina. Gaučosi su u jednom trenutku imali i 12 poena prednosti, međutim, Obradović je imao džokera na klupi - Sašu Đorđevića. Vremena za čekanje više nije bilo, a Đorđević je ključnim trojkama začepio usta svima onima koji su Obradovića danima kritikovali zbog odluke da ga rovitog povede u Atinu.
Staro je pravilo da je istog protivnika dva puta teško dobiti na jednom takmičenju, ali Plavima je u OAKA dvorani to uspjelo dva puta. Najprije je u polufinalu, pred 20.000 neprijateljski nastrojenih Grka ponovo savladan domaćin, da bi 9. avgusta pala i Zbornaja. Blistao je Rebrača sa 16 poena (7/10 za dva) i 11 skokova, a blokada nad Mihailom Mihajlovim 34 sekunde prije kraja odlučila je utakimicu. Rebarac je na drugoj strani pogodio dva slobodna bacanja i neopisivo slavlje moglo je da počne.
Najkorisniji igrač prvenstva Dejan Bodiroga finalni duel završio je sa 11 poena, Milenko Topić je dodao 9, a Saša Obradović, Đorđević i Dejan Tomašević po 7.
U sastavu su bili još Nikola Lončar, Miroslav Berić i debitanti Predrag Drobnjak, Vlado Šćepanović, Dragan Lukovski i Nikola Bulatović.
Titula u Atini, kasnije se ispostavilo, bila je poslednja u nacionalnom dresu za Đorđevića, koji je imao hronične probleme s povredom koljena.