sport.ba @sport.ba
U danima kada su čak dvojica profesionalnih boksera preminula zbog neposrednih posljedica borbi, prisjetili smo se jednog hrvatskog profesionalca koji nije platio najskuplju cijenu bavljenja tim tradicionalnim borilačkim sportom, ali je imao neviđeni peh čije će ga posljedice pratiti do kraja života.
Svoju, reklo bi se filmsku, životnu priču ispričao nam je Zagrepčanin Branko Šobot, junak ringa iz devedesetih, koji danas živi u Njemačkoj. Razgovor smo započeli o aktuelnim temama iz svijeta boksa. Što čovjek koji je imao 30 profesionalnih borbi, jednu više i od Željka Mavrovića, kaže na najnovije slučajeve smrti boksera? Je li boks opasniji od drugih sportova?
– Kada idete u vojsku, pristajete i na ratovanje, a u ratu možete izgubiti i glavu. Tako je i s boksom. Svatko tko ulazi u ring mora biti svjestan da postoji i ona tamna strana medalje. Boks je “plemenita” vještina jer ne morate dotući čovjeka da biste ga pobijedili, no glavna meta vam je u 99 posto slučajeva glava. Kobne znaju biti mikroozljede, nevidljive čak i na magnetskoj rezonanciji.
A Branko je baš nedavno bio na magnetskoj rezonanciji mozga. – Moja brižna supruga Nives uzela me za ruku i odvela na pregled najnovijim tipom magnetske rezonancije koja umjesto 45 minuta traje samo 10 minuta. I to bih preporučio svakom boksaču, trebala bi to biti nezaobilazna kontrola jednom godišnje. I čim se nešto vidi, trebalo bi prekinuti s karijerom. A taj zadnji krik tehnologije pokazao je da na mozgu nemam ni milimetar posljedica od boksa. Kazao mi je to neuropsihijatar, dodavši da mi je mozak u takvom stanju kao da nikad i nisam boksao.
Nažalost, Branko posljedice od boksanja ipak ima. Ali druge vrste. One vidne.
– U posljednjoj borbi u karijeri, protiv Denisa Inkina u Moskvi, suparnik me pogodio palcem lijeve rukavice u desno oko. U tom trenutku puknula mi je mrežnica i morao sam na dvije operacije. Sve je na kraju rezultiralo time da mi je skočio očni tlak, bio je triput viši no što je normalno, i zbog toga mi je atrofirao živac pa na to oko više uopće ne vidim.
A dogodio mu se još jedan peh, također nevjerojatan. Izlazeći iz jedne zagrebačke zgrade, pao je u neobilježeni otvor. – Bio je to onaj podrumski otvor za ugljen kakve imaju stare zgrade. Izvođač radova čistio je podrum, rešetke je maknuo, a rupu nije označio ni ogradio. I kako sam izišao i hodao uz zgradu, tako sam propao. U trenu mi je nestalo tlo pod nogama, slomio sam gležanj i dobio teški potres mozga. Tužio sam zbog toga izvođača radova i zgradu ispred koje sam stradao. To se dogodilo još 2012., a spor još traje.
Ako ste pomislili da priča o njegovim životnim dramama i traumama time završava, prevarili ste se. Prošao je Šobot i ratne traume, i to dvostruke. – Bio sam posljednji naraštaj u Hrvatskoj koji je morao u tzv. Jugoslavensku narodnu armiju. Služio sam vojsku u Beogradu, Nišu i Čačku, a kako sam bio u protuterorističkom vodu, slali su nas i na ulicu. Sjećam se da su nas slali da primirimo protest koji je organizirao Vuk Drašković protiv Miloševića, a potom smo morali rastjerivati studente s nekog od beogradskih mostova. Imao sam 18 godina i slušao starješinu kako zapovijeda: “Udri marvu!”.
A u tu jedinicu dospio je jer se bavio borilačkim sportovima. – Moj prvi sport bio je te-kvon-do, u Metalcu. Bio sam prvak Hrvatske, treći junior u SFRJ. Nakon što je olimpijski te-kvon-do postao onaj s oklopom u kojem su bili zabranjeni udarci rukom u glavu, počeo sam trenirati full-contact gdje sam također postao treći junior bivše države. Boksati sam počeo potkraj 1989. kod Milana Richtera, trenera koji je zaslužan za karijeru Željka Mavrovića. U Beogradu sam pak imao sreće jer su mi dopustili da treniram u Boksačkom klubu Radnički s vrlo dobrim boksačima kao što su Mirković, Dobrašinović, Bajrović, Jakupi...
Doduše, ispočetka to s vojskom i boksom nije išlo glatko. – Nisu me puštali na boks, a ja sam onda počeo iz vojarne bježati na treninge. Nisu znali što će sa mnom pa su i moju majku zvali da je pitaju što da rade. No, ja nisam bježao u grad, već na treninge pa sam na kraju i dobio dopuštenje za treninge.
Tada je u tzv. JNA bilo popularno i svakodnevno političko “vaspitanje”. – Svako jutro poslije doručka slušali bismo političke govore o tome da neprijatelj, vanjski i unutarnji, nikad ne spava, da je potpomognut bjelosvjetskim avetima koje truju naše bratstvo i jedinstvo i da moramo uvijek biti spremni “dejstvovati”.
A “dejstvovati” je Branko sa svojim kolegama vojnicima morao i na ratištu, tačnije u okupiranim dijelovima Hrvatske. – Potkraj srpnja 1991. poslali su nas u Mirkovce, predgrađe Vinkovaca, za koje su nam stalno govorili da je ustaško uporište. Za klinca od 18 godina bila je to vrlo delikatna situacija. Ako ideš naprijed, može te ubiti gardist, ako pak ideš nazad, dezerter si i u najboljem slučaju završit ćeš na dugogodišnjoj robiji. Bili smo ondje 18 dana, bilo je pucnjave, no ja nisam pucao u ljude nego u zrak. Tzv. JNA nije mogla uspjeti jer se okrenula protiv svojih ljudi. Ne može pucati Hrvat na Hrvata.
Kaže da mu je laknulo kada je došla zapovijed da se povuku. – Jest, no i dalje sam bio pun adrenalina. Nisam znao što me dalje čeka. Stalno očekujete nešto, a ne znate što. Znate da sve to nije dobro i kako onda da mirno spavate, a imate samo 18 godina.
Zbog toga je, kao pripadnik niških specijalaca (tako su zvali pripadnike 63. padobranske brigade JNA koja se obučavala u Nišu), odlučio pobjeći iz JNA. – Odlučio sam otići na niški kolodvor pa autobusom u Sarajevo, no preduhitrio me dežurni kapetan, jedan Crnogorac, koji mi je rekao: “Bane, gde ćeš, bre?”. Odgovorio sam mu da idem kući, a on mi je uzvratio: “Pa tko te pustio? Vraćaj se nazad! Drugi put ako bežiš, reci meni, lično ću da te odvedem, samo nemoj ovako da me sramotiš”. Nekim čudom, nisu ga tada zatvorili.
– Premda je tamo bilo puno KOS-ovaca, nisu me zatvorili jer sam bio omiljen zato što sam u vojsci vodio tjelovježbu. Sjećam se da je jednom bila neka generalna inspekcija i da sam baš ja taj dan vodio neka “kondicijska dejstva”. Oni iz inspekcije pitali su tko je taj vojnik koji vodi tjelovježbu. Nakon što su im odgovorili da sam ja Branko Šobot iz Zagreba, ljudi iz inspekcije su ustvrdili: “Pa taj sistematski uništava našu vojsku”.
Na koncu je ipak dospio na taj željeni autobus u Sarajevo. – Iz Sarajeva sam krenuo u Vinkovce vlakom, koji je stao usred noći. Bio je to tada običaj, vlakovođe nisu htjeli voziti noću. Iz Vinkovaca je vlakom stigao kući u Zagreb, gdje se nije dugo zadržao. Zapravo, otišao je iz jedne vojske u drugu. – Kod kuće sam bio sedam-osam dana i nakon toga prijavio sam se u Hrvatsku vojsku, u kojoj sam proveo devet mjeseci. Bio sam pripadnik Gromova, 2. gardijske brigade, koja je branila Karlovac. Bili smo na Turnju, dijelu Karlovca koji su neprijatelji potpuno razorili topovima i minobacačima, ali nikad nije pao. Bio sam i u Glinskoj Poljani, oko Siska i Petrinje, u Žažini, Dugoj Resi, oko Vojnića, Vrginmosta, na Slunjskim brdima kraj Karlovca. Nakon svega toga, imao sam problema s govorom, nisam mogao spojiti tri riječi, a dio tih govornih teškoća imam i danas pa malo zamuckujem. Za te govorne teškoće neuropsihijatar mi je rekao da su posljedica stresa i ratnih šokova, a ne boksa.
Posljedica je to svega što je proživio u vojnoj odori pa tako i pogibije kolega. – Više puta vidio sam kako pogiba netko u mojoj blizini. Na Turnju je pred mojim očima poginuo zapovjednik naše satnije. Prvo ga je pogodio metak, a potom i granata. Zbog svega toga, danas ne smijem ni gledati ratne filmove pa čak ni odlaziti na skupove na kojima se obilježava ratni put moje brigade da mi se ne vrate ta sjećanja. Prije tri godine, supruga i ja otišli smo na obilježavanje vojno-redarstvene akcije Oluja i na komemoraciju za sve poginule. Kada su počeli o tome govoriti, oblio me hladan znoj, pozlilo mi je i morao sam izići van. U ratu sam imao sreću što nisam bio ranjen, no psihički sam oštećen do kraja života.
(Vecernji.hr)
