sport.ba @sport.ba
Četvrtog maja 1980. godine u 15.05h u Splitu je veliki tradicionalni derbi između Hajduka i Crvene zvezde prekinut kad je spiker objavio da je preminuo Josip Broz Tito, tadašnji predsjednik SFR Jugoslavije. Sudija meča, Bosanac Husref Muharemagić igrače je okupio na centru i nastao je muk, tišina, plač... Na tribinama Poljuda je odzvanjalo „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo...“
Upravo tim čuvenim historijskim susretom koji se još uvijek sjetno spominje skoro četiri decenije kasnije, nekadašnji prvotimac Hajduka i reprezentativac bivše Jugoslavije, Zlatko Vujović, na kojem je i sam bio akter, započinje svoju životnu priču.
„Ta utakmica nam je svima ostala u sjećanju. Znali smo da je Tito bolestan i da je u bolnici u Ljubljani. Na samom početku utakmice nekako je atmosfera bila čudna, nešto se osjećalo u zraku. Kada je objavljeno da je Tito umro, nastao je muk... Svi igrači, zajedno sa sudijama su stali na centar. Čudan osjećaj, tišina idalje... Pješke sam se vratio kući, kolone automobila, velika gužva, niko nije trubio na sirenu, tišina i na ulicama... Mislili smo kad je Tito umro, da će smak svijeta, šta dalje “, prisjeća se tog nedjeljnog poslijepodneva u Splitu legendarni Zlatko Vujović, čiji je i brat blizanac Zoran na tom susretu bio u dresu Splićana u kojem su ostavili neizbrisiv trag, a rođene su Sarajlije, 26. augusta 1958. godine.
„Ne samo rođeni, nego smo i prohodali u Sarajevu, na Grbavici. No, još kao dječaci preselili smo u Split i tu započinje naša nogometna priča, u Hajduku. Od 1976. do 1986. nosili smo dres bili i osvojili smo titulu prvaka 1979. i Kup maršala Tita 1984. Imali smo mi sjajnu generaciju i mogli smo osvojiti još trofeja.“
Nakon decenije provedene u Hajduku, braća Vujović odlaze u inozemstvo, Francusku.
„U Bordeauxu sam 1987., također osvojio titulu prvaka i kup, a u Francuskoj sam nastupao još za Cannes, Paris Saint-Germain, Sochaux i Nice do 1993. kada sam i okončao svoju karijeru. I brat Zoran je igrao za Bordeaux, potom za Cannes, Crvenu zvezdu, Vallauris Stade, Cannes i Nice, a bio je i reprezentativac“.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije, Zlatko Vujović zabilježio je 70 nastupa, nastupivši i na Olimpijskim i Mediteranskim igrama, te na dva Svjetska i jednom Evropskom prvenstvu.
„Dugo sam igrao za reprezentaciju, bio i kapiten. Najviše su mi ostali u sjećanju nastupi na Mundijalima. Posebno na mom prvom u Španiji 1982., gdje smo imali sjajnu reprezentaciju, ali smo se oprostili već u prvom krugu. U Italiji 1990. došli smo do četvrtfinala i nesretno smo eleminisani na penale od Argentine, koja je imala skoro cijeli susret igrača više“.
Mnogi se i danas sjećaju tog Mundijala u Italiji, osmine finala protiv Španije, Vujovićevog centaršuta i Stojkovićevog majstorskog gola Špancima, jednog od najljepših u povijesti Mundijala.
„Nedavno sam ponovo gledao taj gol, odnosno cijelu akciju, moj prodor po lijevoj strani, pa borbu sa španskim braničem, doslovno sam ga laktovima izbacio iz igre, pa uspio centrirati, lopta je došla do Stojkovića, koji je na maestralan način pogodio. Mnogi su očekivali da će Piksi iz prve zapucati, a on je napravio takav lažnjak, da je izbacio cijelu odbranu Španaca i slažem se da je jedan od najljepših viđenih golova na Mundijalima“.
Ono što nije uspjelo legendarnim Vujoviću i Stojkoviću, jeste njihovim tadašnjim suigračima Šukeru, Jarniju, Prosinečkom, aktuelnim selektorom BiH, osam godina kasnije, na Mundijalu u Francuskoj, a u dresu reprezentacije Hrvatske.
„U Francuskoj su se sve stvari posložile, sve je štimalo i nije to bilo slučajno. Kostur te reprezentacije su bili svjetski omladinski prvaci svijeta, tako da se mogao očekivati veliki rezultat, tj. to povijesno treće mjesto. Teško da će neko sa naših prostora ponoviti ovaj rezultat Hrvatske iz 1998. godine. Čisto sumnjam“.
Danas, Zlatko Vujović živi u Splitu. Prati nogomet, ali kao gledatelj.
„Bio sam u nogometu, u stručnom štabu prvog tima, zatim omladinskoj školi, pa sa klincima, ali sam uvidio da trenerska klupa nije za mene. Nisam od onih kojima predsjednik ili neko drugi nameću ko će igrati. Inače, nikada me nije zanimao trenerski posao, a nisam želio da polažem te licence. Istina, pokušao sam kratko i kao menadžer, ali sam vrlo brzo uvidio da nije to za mene. Dalje, napravio sam terene sa vještačkom travom, pa sam tako bio na neki način u nogometu, a danas ga samo gledam...“, rekao je na kraju neuhvatljivi i borbeni Zlatko Vujović, koji je duže vrijeme držao rekord u broju iznuđenih jedanaesteraca. Tresao je itekako i protivničke mreže, u dresu Hajduka 121 put, u Bordeauxu 20, Cannesu 34, Paris Saint-Germainu 20, Sochauxu 4, Nice 17, te reprezentaciji bivše Jugoslavije 25.
Piše: Muhamed Bikić
