sport.ba @sport.ba
Bosna i Hercegovina je večeras okončala još jedne neuspješne kvalifikacije. Belgija je bila dosta jača, u dva meča dala nam je čak osam komada i pametnom je to sasvim dovoljno.
Čak je i Grčka bila bolja i zasluženo ide u baraž. A imali smo veliku šansu, da ova generacija ode na drugi uzastopni mundijal. Ipak, mnogo je faktora zašto to nismo i uspjeli.
Ovaj tekst međutim neće biti o tome, već o čovjeku koji je ispisao neke od najljepših bh. stranica historije, koji je često neopravdano kritikovan. Zaslužio je sigurno ljepši oproštaj, ali sudbina očito nije htjela drugačije.
Vedad Ibišević je zapravo sinonim bh. svakodnevnice i primjer koliko su Bosanci i Hercegovci talentovani i kako im zapravo malo treba. Njegova životna priča se, zapravo, ne razlikuje od stotina hiljada izbjegličkih priča Bosanaca i Hercegovaca koje je agresija rasula po cijelom svijetu. Razlika je naravno u onome što je Vedo danas.
Naime, prije ostvarenja prelijepih snova Vedo je kao i mnogi njegovi sugrađani prošao ratne golgote, te bio primoran napustiti dom tražeći sreću daleko od rodne grude. Ipak, odrastanje i jedan grad nikada neće zaboraviti.
"U Tuzli, gradu u kojem sam odrastao, u mojoj ulici, gdje sam napravio prve fudbalske korake, bio sam poznat po tome što sam plakao kada izgubim. Doslovno sam plakao. Kada smo igrali pet na pet, nisam nikako mogao shvatiti dječake kojima je bilo svejedno da li će pobijediti ili izgubiti", otkrio je jedne prilike bh. heroj za magazin Bundeslige.
Naglasio je da ga se ljudi i danas po tome sjećaju, ali i da nikada nije zaboravio odakle zapravo dolazi.
"Moj put je bio težak, krenuo sam od nule, samog dna. Ja sam neko ko nikada nije zaboravio odakle dolazi. Meni je lijepo u Njemačkoj i mogu zamisliti da živim ovdje kasnije, ali privlači me i povratak u BiH", istakao je Ibišević, koji govori čak pet jezika.
Podsjećamo, Ibišević je rođen u Vlasenici, odakle je početkom agresije na BiH pobjegao prvo u Tuzlu, da bi ga potom put odveo iz Švicarske u daleke Sjedinjene Američke Države. Ostatak priče je dobro poznat, uslijedila je avantura u Francuskoj, tačnije PSG-u i Dijonu, a onda i epizoda u Bundesligi, gdje i sada briljira.
Vedator je zapravo čovjek čije ime će zlatnim slovima biti upisano u anale bh. fudbala. Svi ćemo se uvijek rado prisjetiti 15. oktobra te 2013. kada je u Kaunasu u trans bacio bh. naciju. Njegovim pogotkom otišli smo u Brazil, po prvi put na jedno veliko takmičenje. Svijet je tada saznao za BiH, za Zmajeve... Vedo će ostati upisan i kao naš prvi strijelac na svjetskim prvenstvima u historiji i to protiv moćnih Gaučosa, predvođenih vanzemaljcem Messijem.
Ipak, vratit ću se u prošlost, kada sam prvi put čuo za ovog napadača. Bilo je to u Orašju, prijateljski duel mladih bh. igrača i Slovenije. Na otvaranju stadiona "Goal", BiH je tada upoznala golobradog mladića, koji je igrao u SAD-u. Prelijepim pogotkom je nagovijestio blistavu karijeru u dresu Zmajeva. To definitivno potvrđuju i 28 pogodaka u zvaničnim susretima za A tim naše zemlje u 82 nastupa.
Meteorski uspon krenuo je upravo iz Orašja, a svi su bili u čudu kada je do tada anonimni fudbaler stigao na "Park prinčeva". Vjerovali smo da će Vedo zaludjeti Pariz, poput Safeta Sušića, ali od toga nažalost ništa nije bilo. Uslijedila je posudba u Dijonu, pa odlazak u Njemačku, u redove Alemannije Aachen. Ipak, vrhunac klupske karijere doživio je u dresu Hoffenheima, gdje je u 123 nastupa protivničke mreže tresao 48 puta.
Kada je bio na vrhuncu karijere ispriječila se teška povreda na pripremama, koja je sigurno utjecala na dalji tok njegove karijere. S pravom sam bezbroj puta sebi postavio pitanje dokle bi dogurao ovaj rasni centarfor da sudbina se nije poigrala s njim i priredila mu duže odsustvo. Hoffenheim je te sezone bio prava senzacija, ali nakon te povrede sve se srušilo kao kula od karata.
Ipak, vrijednim radom stigao je u redove njemačkog velikana, Stuttgarta, gdje je opet proživio neke od najtežih trenutaka svoje karijere. Kako on, tako i Švabe, potpuno neočekivano tavorile su pri dnu Bundeslige. Žalosno zvuči činjenica da su mu navijači Stuttgarta okrenuli leđa kad su mu bili najpotrebniji, olako zaboravljajući brojne radosti koje im je priuštio do tada.
Vedad, skroman mladić, kakav je uvijek bio, sigurno ne pridaje previše pažnje tome. Zaboravio je on to, a potom je 2015. preselio u Berlin. Ako u Mercedesovom gradu ga nisu cijenili, u prijestolnici itekako jesu. Dokaz tome je i kapitenska traka oko ruke, koju s ponosom sigurno nosi. Stoke, Lazio i još neki klubovi iz najjačih liga bili su zainteresovani za njegove usluge, ali uprkos tim atraktivnim ponudama Vedator je dokazao da je čvrsto na zemlji. To je zaista rijetkost u trenucima kada novac igra primarnu ulogu i uništava posljednje ljepote ove igre.
Nova kriza nastupila je ove sezone, uz sve to i nepošten crveni karton, ali Ibišević se neće predati. Sigurno, već će se ako Bog da vratiti još jači. Bosansko srce, duša od čovjeka, jedan od rijetkih koji je uvijek ostajao na zemlji, vješto skrivajući svoj privatni život, nikad ne ispunjavajući stupce žute štampe. Vedator je rođeni pobjednik, te zato ne sumnjam da će opet biti onaj stari - hladnokrvni golgeter koji nemilosrdno trpa protivničke mreže. Nažalost, sve su prilike da više se nećemo radovati njegovim golovima u najdražem dresu, ali sigurno da ćemo s posebnom pažnjom pratiti nastupe u dresu Stare dame iz Berlina.
Vedator je tiho došao na vrata A tima, bezbroj puta dokazao kakav je put od trnja do zvijezda, a odlazi kao legenda. Fudbaler kada se njegovo ime trebamo ustati na noge i čestitati mu na svemu što nam je pružio. Jer da njega nije bilo veliko je pitanje da li bi Mundijal u Brazilu ikada i vidjeli. Upravo je Ibišević savršen primjer svima nama, da od snova ne smijemo odustajati, kada je najteže treba ustati i uspraviti se, baš kao što Vedo to godinama uspješno radi. I zato, hvala ti na svemu naš najbolji sine, odužit ti se možemo teško, ali raduje me da nisi istrčao još uvijek posljednji krug. Plavooki bombarderu, nikada te nećemo zaboraviti i vječno ćeš biti u našim srcima, pa i kad okončaš izuzetnu karijeru. Toliko ti bar dugujemo...
Piše: Mirza Hadžijusufović
