sport.ba @sport.ba
Jedan od igrača koji je tog 29. maja 1991. godine podigao trofej namijenjen šampionu Evrope u Bariju, bio je Refik Šabanadžović. Legenda Željezničara i Crvene zvezde, ostao je upamćen kao beskompromisan borac koji je uvijek “ginuo” na terenu.
Drugačije nije znao, pa su ga i saigrači i navijači izuzetno cijenili. O odnosu s Delijama je imao samo lijepe riječi.
– Odnos je od prvog dana bio maksimalno korektan. Kad je bila utakmica koju smo igrali poslije 10 godina na proslavi, okupili su se svi bivši igrači, tako su nas lijepo dočekali, skandirali svima imena, tako da moram da kažem sve najbolje o Delijama. Ja sam pošteno igrao, davao sve na terenu, a vjerujte mi navijači najviše cijene kad vide da izađete na teren i date 100 posto.
– Ja često razgovaram sa svojim sinom, koji je u Želji, i ja mu uvijek govorim “Ako želiš da budeš igrač, moraš da daš 100 posto, da se boriš, da gineš za svaku loptu, jedino tako možeš postati igrač” – savjetuje nasljednika Anela Šabanadžovića koji je potpisao prvi profesionalni ugovor sa Željom.
Godinama se vodi polemika o Željku Ražnatoviću Arkanu i njegovom statusu među navijačima Zvezde. Dok jedni tvrde da je bio vođa Delija, drugi osporavaju tu tvrdnju.
Šabanadžović nema dilemu po tom pitanju, ali ističe da to nije imalo nikakve veze s ekipom.
– Govorili su da je bio vođa i bila je istina. Međutim, igrači, vjerujte mi, su bili fokusirani na teren. Mi smo uglavnom dolazili iz različitih sredina, od Podgorice, Zagreba, Skoplja, i nama je bilo najvažnije da damo 100 posto na terenu, jer je bila strahovito velika konkurencija. Nije mogao svako u to vrijeme da igra u Crvenoj zvezdi, i svaki igrač koji je izlazio na teren, bilo je važno da da maksimum, da odradi sve ono što klub traži od njega.
– Vjerujte mi, strahovito su bili veliki prohtjevi u Zvezdi u to vrijeme, to je bilo nešto iznad, to je bio najveći klub u Jugoslaviji i morao si svaku utakmicu da pobjeđuješ, neriješen reultat i automatski nastaju problemi, tako da su igrači bili fokusirani da igraju što bolje i da postižu dobre rezultate – rekao je Šabanadžović i vratio se na početak priče:
– Mi nismo imali kontakt (sa Arkanom), naše je bilo da odradimo trening, vratimo se kući, odmaramo. Utakmice smo uglavnom igrali u ritmu nedjelja, srijeda, nedjelja, imali Evropu, Kup, prvenstvo i nama je bilo najvažnije da odradimo što bolje trening, da se spremimo za utakmicu, često smo imali karantin, igrači su bili fokusirani na te obaveze.
Nesvjesni onoga što se sprema u tadašnjoj zemlji, bili su prava ekipa, dugogodišnja poznanstva, atmosfera u svlačionici, sve je to pretočeno u najveći uspjeh klupskog fudbala.
– Dosta igrača u Zvezdi iz tog perioda su igrali u omladinskim selekcijama Jugoslavije, mi se smo se uglavnom poznavali. Ja sam godinama znao Pančeva, družili smo se, bili dobri prijatelji, i dan danas se povremeno čujemo. Sa Savićevićem sam počeo u pionirskoj reprezentaciji Crne Gore, sa Stojkovićem sam igrao u reprezentaciji, tako da smo se mi igrači znali.
– Kada smo došli u Zvezdu znali smo gdje dolazimo i zašto dolazimo, htjeli smo da ostvarimo cilj, jedan veći nivo. Zvezda je bila prvak Jugoslavije, ali je htjela da napravi jedan iskorak više i Evropi, i na kraju, to se i ostvarilo, mislim da smo se upisali u historiju Crvene zvezde – zaključuje Refik Šabanadžović.
