sport.ba @sport.ba
Odrastao je na ulicama Lagarta u Brazilu, gdje je bilo sasvim normalno udariti nekoga laktom u stomak i ponašati se kao da se ništa nije desilo. To je bio jedini način da preživi, prije nego što se počeo baviti fudbalom.
Njegovo ime je Diego Costa, a kada se počeo baviti fudbalom - svoje ulične manire nije mogao ostaviti van terena. Njemu je to način života, drugima je on rak rana.
U svakom slučaju, bijes Diega Coste je nešto što niti jedan fudbaler ne voli osjetiti, na terenu - ali ni van njega. Ulica je oblikovala njegovu fudbalsku narav, a zaradio je nadimke "Zvijer" i "Tasmanijski đavo".
Prije nego se pridružio Chelseaju, zaradio je 58 žutih i sedam crvenih kartona, a s transferom od 32 miliona funti, očekivalo se da će Diego Costa smiriti strasti i živce, dok su engleski novinari pokušali ispitati i istražiti korijene njegovog bijesa, i zašto je uvijek ljut.
Diego Costa: The Art of War, ili Diego Costa: Umjetnost ratovanja je biografska knjiga koju ima u svom vlasništvu, a objavljena je u Španiji - gdje suštinski stoji korijen svih problema. Fudbal je igrao na ulici do 16-te godine, nikada se nije učlanio niti u jedan amaterkski klub ili školu fudbala.
Samim tim, nikada se nije naučio disciplini koju svaki dječak koji se krene baviti fudbalom mora znati. "Na ulicama morate biti lukavi. U tom okruženju, nisam se mogao kontrolisati. Sve me nerviralo. Sjećam se dosta utakmica gdje su moji drugovi završili u suzama. Tukao sam se sa svima njima", stoji u njegovoj biografiji.
"Vrijeđao sam sve, nisam imao poštovanja prema protivniku. Niko me nije naučio tome, i ja sam mislio da ih trebam sve ubiti. Dječaci koji su išli na akademije znaju kako da se kontrolišu, mene tome niko nije naučio", priča Costa.
Znao sam udariti igrača laktom u lice, i meni je to bilo normalno. Isto kao da sam nagazio nekoga nogom slučajno.
Costini dječiji ispadi s ulica Lagarte prenijeli su se samo u profesionalni fudbal. Svađa se na terenu, udara protivnike - jednostavno, nije sazrio. Obzirom da mu je 27 godina... vjerovatno je to trebao do sada.
On misli nešto drugačije: "Mislim da sam se popravio. Dosta sam popravio svoju igru i mnogo naučio. Mogao bih biti uspješan".
"Borim se da budem važan u fudbalu. Neke reakcije ne prihvatam, ima dosta teških sezona - ali sve što se desilo dobrog mi je dosta učinilo".
Diego Costa ne bi promijenio ništa u karijeri do sada. Kaže da je to što jeste, odbija da bude konformista - a vjerovatno ga je Jesus Garcia Pitarch, bivši direktor Atletico Madrida najbolje opisao do sada: "Krv i vatra".
On je kazao da Costi fali neka roditeljska figura, strpljenja, razumijevanja, obrazovanja. Rodio se i razvio na ulici, tamo je naučio igrati fudbal.
Ko god da igra fudbal protiv mene - moj je neprijetelj. Čak iako mi je prije i poslije susreta prijatelj.
To je njegovje suštinski moto za fudbal. On je fudbaler koji će ubiti - ako može. Ako može zabiti 10 golova, zabit će, ima samo dva kodeksa - krv i vatra.
Njemu je trebalo 300 utakmica da shvati da je profesionalni fudbaler, a svlačionica Atletico Madrida mu je bila prvo profesionalno okruženje u životu. Tu je naučio da na terenu ima i prijatelje, te da je disciplina ključ.
Trener Albacetea, u kojem je Costa boravio jedno vrijeme na posudbi pokušao mu je pojasniti neke stvari ovak: "Sudija je bog na terenu. Šta ti on kaže, to ti je svetinja", no to nije pomoglo Costi - koji je inače religiozan po prirodi.
Možda jednostavno treba shvatiti to na ovakav način: Da Diego Costa nije staljo ljut i bijesan, on bi bio samo 20 posto fudbalera kakav je danas. Njegov pristup "krv i vatra" je ono što ga čini top klasom. Istina, to ga košta dosta suspenzija, ali kada igra - nikome nije svejedno kada on ima loptu u nogama.
