sport.ba @sport.ba
Tako blizu, a tako daleko. Ne jednom, ne dvaput, već tri puta. Na kraju uzbudljive noći u Milanu, suze su ronile na oba kraja San Sira, gdje su igrači i navijači bili premoreni, ali emocije teško da su mogle biti drugačije. Liga prvaka je bila stvaranje Real Madrida, pobjednika u 11 navrata, i uništavanje Atletico Madrida, koji je još jednom primio nož u prsa.
Ipak, ovo je Realov identitet, njihova svrha. Ovo je, kako oni kažu, njihov trofej. On je njihovo utočište, ali i spas. Njihovih osam posljednjih naslova došlo je u sezonama kada nisu osvojili ligu. Za sve svoje talente, ovo je tim karaktera, također. Ima nešto epsko u njima. „Hasta el final, vamos Real“, glasi slogan. „Sve do kraja, idemo Real.“ I tako je još jednom otišao do kraja, kao i dvije godine ranije.
Sport nije baš uvijek obasjan bajkama, ponekad i negativci moraju pobijediti. Timski duh „jorgandžija“ nije se uspio izboriti sa finansijskom nadmoći gradskog rivala. Evropa se zaljubila u Simeoneovu ekipu. Bili su autsajderi, heroji koji su izbacili Barcelonu i Bayern. Željeli su se osvetiti za tugu iz 2014., a na koncu su otkrili novu razinu očaja. Svaka njihova pobjeda protiv Reala ili Barce se danas čini pobjedom za ljude. Dodajte tome đavolsko ponašanje Pepea i cinične prekršaje Sergija Ramosa i teško je ne biti devastiran Atleticovim porazom, osim ako ste, naravno, navijač Reala.
Ekipa Diega Simeonea izgubila je samo jednom u posljednjih deset međusobnih susreta, ali su izašli kao gubitnici tri uzastopna puta u ovom natjecanju i prokletstvo ide dublje, mnogo dublje od toga.
1974., gol u 120. minuti koštao je Atletico ovog trofeja protiv Bayerna. 40 godina kasnije, koštao ih je pogodak u 93. minuti. Sada im je još jednom pobjegao, ovaj put nakon penala. U jedva dvije minute su izgubili dva trofeja, a dva milimetra koštala su ih trećeg, nakon što je Juanfranov udarac završio na stativi.
Nakon prvog finala, predsjednik Vicente Calderon ih je prozvao „el pupas“ - prokleti. Činilo se da je Simeone razbio kletvu, pobunio se protiv sudbine osvojivši ligu i kup, ali je ona i dalje snažna u Evropi. Doći do dva finala je veliki uspjeh; izgubiti oba je agonija.
Pred finale se mnogo govorilo o sjećanjima, bez kojih smo, kako kaže španski reditelj Luis Bunuel, „ništa“. Jedno za drugim je insistiralo drugačije, ali je Lisabon razvlačio. „Mi ne zaboravljamo, kao ni oni“, Ramos je rekao. „Ako bih pisao film, uradio bih ga na taj način; Sve bih ponovo učinio, na identičan način.“ Kao što smo vidjeli, ovo je možda bilo i dramatičnije, meč koji je imao sve. Sada će se i Milano razvlačiti.
Na Ramosovoj ruci je tetovaža koja glasi „92.48“, što je tačno vrijeme njegovog pogotka glavom protiv Atletica u Lisabonu. To će uvijek biti posebno, kaže Ramos usporedivši osvajanje Lige prvaka sa vođenjem ljubavi – nikada ne zaboravljaš prvi put, „čak i ako si katastrofa i možeš se popraviti“. Sada će morati pronaći dodatnog mjesta na svojoj koži. Ono što se činilo lakšim nego prošlo put ispalo je još više epski.
Ramos je zabio vodeći gol za svoj tim u Milanu, ali se Atletico borio protiv sudbine, protiv uvodnog gola, protiv promašenog penala Antoinea Griezmanna, i protiv Lisabona. Simeone je rekao da nije bitno što Yannick Carrasco neće igrati cijeli meč; Na kraju je to bilo 45 minuta, bar za početak, i kao što je predvidio, one su izgledale da će biti odlučujuće. Carrasco je ušao na poluvremenu, a postigao gol u 79. minuti. Joker sa klupe odveo je meč njihovih života u produžetke. Mogao je i riješiti meč u 93. minuti, kada je Ramos srušio Carrasca, koji je prošao dva igrača i bio u naletu ka golu. El Madrileno morao je otići u još jedne produžetke, a potom u smrt i slavu sa 11 metara.
Na kraju, Atletico je još jednom poklekao, i još jednom preko promašenog penala. Došao je red na do tada nevidljivog Ronalda da puca odlučujući penal. I morao je biti Ronaldo. "Znao sam da će ovako biti. Pitao sam Zidanea mogu li pucati peti, jer sam znao da će to biti penal za pobjedu", rekao je Portugalac.
Ramos je još jednom držao predmet svoje požude, baš kao i u Lisabonu prije dvije godine. Gol, poljubac i trofej koji je podignut u nebo, a potom odnesen kući. Za Atletico, sve je ponovo završilo u suzama. Slomljeni okrutnošću Lige prvaka.
(Besim Todorovac, Sport.ba)
