sport.ba @sport.ba
C'est la vie - uz uzdah kažu Francuzi kad vrijedi iz misli odagnati neka loša sjećanja ili objasniti zašto se neki nemili događaji dešavaju.
U životu i karijeri Novaka Đokovića puno meda i žuči popijeno je proteklih decenija njegovog mukotrpnog i čarobnog puta ka teniskom vrhu i globalnoj popularnosti, i možda za mnoge njegove obožavaoce bolan poraz u osmom finalu mastersa u Parizu nije događaj bez presedana u smislu bola i žala za propuštenim šansama.
Već nekoliko godina mladi izazivači, pa onda i oni koji su još uvek tinejdžeri, uspjevaju da nađu magičnu formulu za pobjedu protiv kolege koji zaista ima najveće šanse da skoro po svim registrima bude upamćen kao najveći svih vremena, ali scenario tih pobjeda nije bivao isti.
U slučaju Zvereva, Cicipasa i Medvedeva (US open, doduše), Novak je bio nadigran, pa čak i u strateškom smislu, i za to im svaka čast. U nekim drugim mečevima, kao što je bio finalni protiv Runea, Novak je prepustio inicijativu protivniku kroz brojne neiskorištene šanse ("vratio ga u meč") i dao mu priliku da povrati samopouzdanje u trenucima kada je imao ili dobijen meč, ili bio na milimetar da realizacijom nekih udaraca ili poena dođe u poziciju iz koje se okolnosti ne bi mogle promijeniti do njegovog kraja.
Iako ni to nije situacija bez presedana, ni kod Novaka, ni kod drugih najvećih asova bijelog sporta pitanje koje će (barem do Završnog mastersa u Torinu) lebdjeti u vazduhu jeste - zašto? Do meča sa Cicipasom Novak je, po sopstvenom priznanju, izgledao "zastrašujuće dobro" na terenu!
Da li je onda prerano eskalirao svoju igru i strateški neravnomjerno rasporedio svoje mogućnosti i resurse? I da i ne - jer, svaki meč je poseban i nije baš uvijek moguće na ovaj način kontrolisati zbivanja na turniru iz dana u dan, makar vi bili i 21-struki osvajač grend slem turnira i vlasnik prvog mjesta ATP turneje 373 sedmice.
"Jednog dana ovakve mečeve dobijaš, drugog ih gubiš", ominozno je bio iskren - i to poslije pobjede nad Cicipasom - i to je jasna sportska istina kojoj se ne može dodati nijedno slovo, niti jedna loptica - kako god ona odskočila. Eto, da nije bilo onog neca u trećem setu pri vodstvu Novaka od 3:1 i 30:0 na njegov servis - da li bi Novak bio taj koji bi umjesto mlađahnog, prvog Danca u historiji tenisa koji je ušao u top 10 igrača svijeta, po sedmi put podigao "granasti trofej"?
A da je iskoristio jednu od šest prilika da vrati brejk pri rezultatu 6:5 - da li bi se Rune napokon urušio zbog svih propuštenih šansi, a Novak šmekerski odradio još jedan taj-brejk u maniru velikog šampiona?
To nikada nećemo znati, ali ono što znamo od Pariza je da je tenis dobio nove zvijezde, šampione (a uz njih i sjajne stručne timove) - i da će ih biti vraški teško pobjeđivati od sada.
Kurir sport
