Ispadanja Rafaela Nadala u prvom kolu Wimbledona prvorazredna je senzacija, ali daleko od najveće ovog Grand Slam turnira.
Wimbledon je kroz svoju bogatu istoriju ponudio mnogo senzacionalnih mečava, velikih pobjeda, teških poraza i nevjerovatnih preokreta.
Međutim, ništa, ali baš ništa ne može na tronu ugroziti najveću priču ikad ispričanu, ne samo u Wimbledonu i tenisu, već i u svijetu sporta uopšte.
Priču je napisao Goran Ivanišević.
Ta 2001. godina nikada neće biti zaboravljena. Temperamentni i pomalo ludi Splićanin Goran Ivanišević ispisao je tada jednu od najljepših priča sporta u svijetu, svih vremena.
Žarko je želio Wimbledon, ali tri puta je poražen u finalima prije 2001. godine. Pete Sampras bio je nepobjediv.
Sa 30 godina na leđima, na zalasku karijere, dobio je pozivnicu za Wimbledon 2001. godine. Tada je bio 125. igrač na ATP listi i niko mu nije davao ni mrvicu šanse.
Ali, ne. Proradio je dalmatinski ponos, Goranovo ludilo i nevjerovatna sreća.
Redom su padali Moya, Roddick, Safin, Rusedski i u polufinalu Tim Henman.
U finalu ga je čekao osvajač US Opena, dugokosi Australac Patrick Rafter.
Jedan od najvećih mečeva u istoriji bijelog sporta mogao je da počne.
Prvi set dobio je Ivanišević (6:3). Rafter je uzvratio istom mjerom, 6:3, pa opet Goran 6:3, pa Rafter 2:6...
Kiša je stalno prekidala meč, koji je trajao, i trajao, i trajao...
U odlučujućem, petom setu, Ivanišević je slavio sa 9:7 i ušao u istoriju.
Postao je prvi i do sada jedini teniser u istoriji koji je osvojio Grand slam turnir, a da je tamo došao sa pozivnicom.
"Jeba te pas... A pičku materinu... Pući će mi srce, jeba me ovo...", bio je prvi komentar Ivaniševića.
A u Splitu? Ludnica. Na Rivi je više od 100.000 ljudi dočekalo svog heroja. Heroja u svakom smislu te riječi.
sport.ba @sport.ba
