Za Kobea je bio bolji od Jordana i Magica. Jedini je mogao u istu rečenicu s Draženom

U velikom finalu NBA lige 1991. igrali su Magicovi Lakersi protiv Jordanovih Bullsa. U stanu Joea Bryanta, tadašnjeg košarkaša Reggiane, vodila se rasprava tko je bolji – Kralj Magic ili nadolazeći princ košarke Jordan. Neki su tvrdili jedno, neki drugo. Vadili su se razni argumenti i povlačile brojne paralele, ali općeg zaključka nije bilo. U jednom trenutku netko iz društva upitao je 13-godišnjeg Kobeja što on misli. Odgovor je sve iznenadio. 

''Najbolji je Oscar Schmidt. Tata, pa godinama te razbija svaki put kad igrate jedan protiv drugoga'', kazala je buduća NBA zvijezda i nikad prežaljeni heroj košarke.

Bryant stariji samo se kiselo nasmiješio. Odgovor mu nije najbolje legao.

Joe Bryant, bivši košarkaš Rocketsa, Sixersa i Clippersa od 1983. do 1991. igrao je u talijanskoj Serie A, u to vrijeme (uz jugoslavensku) najjačoj europskoj ligi. Imao je nesreću da je u Italiju došao kad je tamo kraljevao Oscar Schmidt, najbolji brazilski košarkaš svih vremena te za mnoge najbolji strijelac koji je ikad u ruke uzeo košarkašku loptu i koji danas slavi 63. rođendan.

Iako je bio jedan od najboljih "scorera" u povijesti, u NBA ligi nikad nije zaigrao, pa čak ni u nekom od europskih velikana. Izvan rodnog Brazila igrao je 13 godina i proveo ih u malim talijanskim (Juve Caserta, Pavia) i španjolskim klubovima ( Valladolid). Razlog? Ljubav prema reprezentaciji Brazila, inat i igračka mana preko koje mnogi treneri nisu mogli prijeći unatoč tome što je bio nezaustavljivi stroj za koševe.

Premda je Brazil bio prva od tri reprezentacije koja je obranila naslov svjetskog prvaka u košarci (kasnije su to još postigli SRJ i SAD), košarka u toj zemlji nikad nije bila prvi izbor klinca koji se želio baviti sportom. Nogomet je tamo religija, odbojka je nacionalni sport, a vozači Formule 1 su kraljevi. Košarka je bila nekako uvijek u drugom planu. Tako je i Oscar Schmidt ganjajući nogometnu loptu po prašnjavim terenima rodnog Natala sanjao karijeru nogometne zvijezde, ali s 13 godina je odlučio promijeniti sport. Shvatio je da je previše izrastao za nogometaša i da s 205 centimetara nema što tražiti na nogometnim igralištima. 

Odlučio se za košarku i došao je na trening kod Laurinda Miure, Japanca koji ga je oduševio nekonvencionalnim načinom treninga. Jednom rukom bi driblao i vodio loptu, a s drugom je skupljao kamenčiće s betonskog igrališta kako bi poboljšao kontrolu i usavršio koordinaciju. Miurin način treninga bio je možda neobičan, ali Oscar se zarazio i zaljubio u igru pod obručima. 

''Svaki dan više od tisuću šuteva iz svih pozicija. Šut s 45 stupnjeva, šut iz kuta terena, šutirao sam čak i iza koša. Sjećam se da je jedan TV komentator rekao da sam neodgovoran i nediscipliniran jer sam šutirao preko ploče. Čovječe, zašto me nazivaš neodgovornim? Pa ja svaki dan treniram taj šut. Dođi na trening pa ćeš vidjeti. Zato sam zabijao puno jer sam svaki dan satima vježbao svaki tip šuta. Zvali su me Sveta ruka (Mao Santa), ali ništa tu nije bilo sveto. Bila je to samo dobro utrenirana ruka'', pričao je kasnije Schmidt.

Imao je 16 godina kad je 1974. potpisao prvi profesionalni ugovor s Palmeirasom. Prvi je cilj bio ispunjen, na redu je bila reprezentacija. Iako je već tada bio fantastičan strijelac, nije uspio upasti u A selekciju za prvenstvo Južne Amerike 1976. Tada je doživio golemo razočaranje. Oscara nikad nije zanimala slava i novac. Jedino mu je bila važna reprezentacija Brazila. Ona je bila svetinja.

Kako problemi uvijek dolaze u paru, baš u to vrijeme Oscar je doživio stravičnu ozljedu, Imao je otvoreni prijelom noge i mnogi su smatrali da više nikad neće igrati košarku. Pesimistične prognoze nisu ga zanimale. Znao je da će se vratiti, ali bio je svjestan da mora dodatno povući. Iako je bio fanatični radnik, smatrao je da to nije dovoljno i da mora još više trenirati. U tome mu je pomogla tadašnja djevojka, a kasnije supruga Cristina. Njegova vječna muza i inspiracija, podrška koja ga je vratila košarci.

''Fantastičan igrač i fascinantan tip. U reprezentaciji smo puno igrali jedan protiv drugoga jer smo igrali na istim pozicijama. Njegova lakoća zabijanja bila je nestvarna, no do te razine je stigao luđačkim treninzima. Bio bi sam u dvorani i satima bi šutirao, a supruga mu je vraćala lopte. Bio je fin igrač i obožavao sam igrati protiv njegovog Brazila. Voljeli su se nadigravati i igrali su s guštom. Bile su to sjajne utakmice koje su srećom uvijek odlazile na našu stranu'', kazao nam je Zoran Čutura, legendarni igrač Cibone i reprezentacije Jugoslavije koji je upravo protiv Oscarovog Brazila u Madridu 1986. uzeo svjetsku broncu.

Schmidt je upravo Cristini posvetio najveći dio dirljivog govora kad je 2013. primljen u Kuću slavnih u američkom Springfieldu.

Manila je bila domaćin SP-a 1978., a ta je godina bila ključna za karijeru Oscara Schmidta. Iz Palmeirasa je prešao u najbolji brazilski klub Sirio, a postao je standardni član reprezentacije. Brazil je to svjetsko prvenstvo odigrao fantastično, osvojio je broncu, a Oscar je upao u idealnu momčad turnira. Brazil je bio veliko iznenađenje, a Oscar senzacija koja se pretvorila u košarkašku konstantu i trajala 30 godina. Igrao je u čak četiri desetljeća, a umirovio se u Flamengu 2003. s 45 godina.

''Mislim da je komotno mogao još igrati koliko je bio dobar. Imao je 45 godina kad se umirovio, a te je sezone uredno zabijao 30 koševa po utakmici'', kazao nam je Aco Petrović, bivši veliki Oscarov rival i sadašnji izbornik Brazila.

Oscar se umirovio sa 49.737 postignutih poena i službeno je najbolji košgeter svih vremena. Za usporedbu, drugi na toj listi je Kareem Abdul-Jabbar s 44.149 ubačenih poena u karijeri.

Schmidt je porušio sve moguće košgeterske rekorde. Najbolji je strijelac u povijesti svjetskih prvenstava (843 poena u 33 odigrane utakmice ili 25.5 poena po susretu) i najbolji strijelac u povijesti Olimpijskih igara (1093 poena u 38 olimpijskih utakmica,odnosno 28.8 po susretu). Pet puta je nastupio na Igrama, a tri puta je bio najbolji strijelac turnira. Vrhunac je bio u Seulu 1988. kad je imao prosjek od nestvarna 42.3 poena po utakmici. Tri je puta bio član najbolje petorke SP-a (1978., 1986. i 1990.), od 1984. do 1992. čak je sedam puta bio najbolji strijelac talijanske lige, a u dresu Valladolida bio je prvi strijelac španjolskog prvenstva. Nevjerojatno odzvanja podatak da je Oscar bio u periodu od 1984. do 2003. čak 16 puta najbolji strijelac u tri košarkaške lige iz tri različite države na dva različita kontinenta.

''Puno sam puta igrao protiv Oscara, ali najviše pamtim utakmicu kad sam ja igrao za Messaggero, a on za Paviju. Mi smo imali moćnu ekipu, a oni su bili klub koji se koprcao između prve i druge lige. Igrali smo prvenstvenu utakmicu, a Oscar nas je sam ubio. Zabio nam je mislim više od 50. Nakon utakmice Rick Mahorn, standardni član šampionske generacije Detroit Pistonsa i jedan od najboljih obrambenih igrača na svijetu, totalno je podivljao. Nije mogao vjerovati što nam je Oscar napravio. Otišao je potpuno bijesan u WC, rukama je iščupao školjku, donio je u svlačionicu i razbio je pred svima nama'', prisjetio se Dino Rađa.

Kad pogledamo sve te silne rekorde i nevjerojatna postignuća, postavlja se logično pitanje zašto Schmidt nikad nije zaigrao u NBA ligi ili barem u nekom od najvećih europskih klubova. Osam godina je igrao za Casertu, tri za Paviju, a prije nego li se 1995. vratio u domovinu još je dvije sezone bio član Valladolida. 

''Bez sumnje, da je otišao u NBA, i tamo bi bio jedan od najvećih'', prije nekoliko godina je kazao Kobe Bryant.

Oscara su 1984. draftirali New Jersey Netsi, ali nikad nije zaigrao u najjačoj ligi svijeta. Dva su ključna razloga bila zašto nikad nije ni pokušao igrati u Americi.

Prvi je činjenica da ne bi mogao igrati za Brazil na Olimpijskim igrama da je otišao u NBA. To se kruto pravilo promijenilo tek 1992. kad se u Barceloni pojavio Dream Team. Neigranje za Brazil nikad nije bila opcija za čovjeka kojem je klupska karijera služila uglavnom samo da ostane u formi za reprezentativne akcije. Drugi razlog je to što su ga Netsi izabrali tek u šestoj rundi kao 131. na draftu. To je shvatio uvredom.

Nedavno su ga pitali smatra li da bi se snašao u NBA-u. Samouvjerenost i drskost Schmidtu nikad nisu bili strani. Takav je bio i odgovor.

''Nikad nisam upoznao igrača koji bi me mogao čuvati. Tamo bih već u prvoj godini bio među deset najboljih. Kad sam se posljednji put vidio s Kobeom Bryantom, pitao me zašto nikad nisam otišao u NBA. Rekao sam mu da smatram uvredom to što su me izabrali tek u šestoj rundi. Složio se sa mnom'', pričao je Schmidt.

Oscar je došao u kamp Netsa i igrao je Ljetnu ligu. Želio se dokazati, ali ne da ostane u Americi, već samo da pokaže Netsima i svim ostalim klubovima da su ga ozbiljno naljutili.

''Oscar je došao tamo, na Ljetnu ligu, ali samo kako bi im pokazao tko je i što je. Šamarao je najbolje mlade američke igrače, a kad su mu Netsi odlučili dati ugovor, zahvalio im se i otišao u Casertu kod Boše Tanjevića'', priča nam Aco Petrović.

Najvažnija pobjeda u karijeri Oscara Schmidta dogodila se 1987. u finalu Panameričkih igara 1987. u Indianapolisu kad je Oscar pokazao bahatim Amerikancima da i ostatak svijeta zna igrati košarku.

Protiv užasno jake ekipe u kojoj su bila tri buduća prva izbora NBA Drafta (David Robinson, Danny Manning i Pervis Ellison) te kasnija zvijezda NBA lige Rex Chapman, Oscar je odigrao utakmicu za pamćenje i nanio SAD-u prvi poraz u povijesti na domaćem tlu. Brazil je na poluvremenu gubio 68:54, a onda je u nastavku na parketu nastupilo totalno ludilo. Brazil je slavio 120:115, a Oscar je zabio 46 koševa.

''I danas u Brazilu pričaju o toj utakmici'', kaže nam Petrović, koji je rođen također na današnji dan, samo je godinu dana mlađi od Oscara.

Nije šokirao samo odbijanjem NBA lige, nego i odabirom kluba u kojem će nastaviti karijeru. Umjesto u nekom od europskih velikana poput Milana, Reala, Barcelone ili Maccabija, završio je u talijanskoj drugoj ligi, u Caserti. 

Možda je problem bio u njegovoj averziji prema obrani. Oscar nikad nije igrao obranu i to nikad nije ni skrivao, a čak i u košarkaški romantičnim 80-ima najbolji klubovi pazili su da im igrači igraju odgovorno i u oba smjera. Schmidt nije bio takav igrač. Za njega je postajao samo napad. 

''Sveta ruka se ne smije umarati i prljati igranjem obrane. Nema ničeg svetog u igranju obrane'', često je znao reći Schmidt, a kad ga je tijekom Olimpijskih igara u Barceloni jedan novinar pitao zašto toliko puno šutira, dok mu suigrači moraju postavljati blokove, Oscar mu je kazao:

''To vam je kao u glazbi. Jedni ljudi sviraju klavir, a drugi ga nose.''

Aco Petrović smatra da je zaista čudno što je Oscar birao slabije klubove, ali nudi nam i potencijalni odgovor zašto Brazilac nikad nije igrao u nekom od divova Starog kontinenta.

''Da, čudno je i teško shvatljivo da netko njegove klase radije igra u klubovima koji se bore za ostanak nego za trofeje i naslove. Međutim, morate shvatiti da su europski treneri prije 30 godina na neki način bili diktatori. Morali su sve imati pod kontrolom i nisu dopuštali da im bilo tko remeti geometriju igre. Rijetko je koji trener želio u momčadi imati igrača koji je inzistirao da ima sve ovlasti. Dražen je također bio ''ubojica', ali je bio i drugačiji tip igrača. Sjajno je to primijetio veliki Dan Peterson kad je rekao da od Ciboninih 115 koševa Dražen, što koševima, a što asistencijama, sudjeluje u njih 90. Reprezentacija Jugoslavije je nevjerojatnom lakoćom osvojila Euro 1989., a na tom turniru Dražen je igrao klasičnog playa. Više je igrao za momčad nego za sebe. Oscar i Dražen su jedan protiv drugoga odigrali ono mitsko finale Kupa kupova 1989. Real je slavio nakon produžetaka 117:113, a njih dvojica su zajedno ubacili više od 100 poena. Dražen je zabio 62, a Oscar 44. No, na toj utakmici je trener Reala Lolo Sanz tek na poluvremenu rekao Draženu da uzme stvari u svoje ruke jer je vidio da mu momčad ne igra najbolje. Tu je bila ključna razlika između njih dvojice. Obojica su bili nenadmašni strijelci, ali dok je Oscar vidio samo koš, Dražen je igrao sve što se od njega tražilo'', kaže nam izbornik Brazila pa pojašnjava da je njegovo naslijeđe zapravo loše djelovalo na razvoj košarke u tok zemlji.

''Brazil sad ima sjajnu generaciju mladih igrača, ali više od 20 godina nisu mogli napraviti ništa u međunarodnim okvirima upravo zbog naslijeđa Oscara Schmidta. Brazil je desetljećima bio najbolja ekipa Južne Amerike, ali ih je prije dvadeset godina Argentina prestigla s onom generacijom Ginobilija, Scole i Prigionija. Argentinci su počeli pratiti moderne trendove u košarci, dok su Brazilci ostali u vremenu Oscara Schmidta i Marcela de Souze gdje je bilo važno zabiti 120 koševa, a posve nevažno koliko će primiti. Jednostavno, nisu poznavali obranu i obaveznu igru i možda je to odgovor na pitanje zašto Oscar nikad nije igrao u nekom trofejnom klubu.''

Schmidt je tako prihvatio poziv Boše Tanjevića, tvorca šampionske Bosne i otišao u drugoligaša Casertu. Odmah prve sezone Caserta je ušla u prvu ligu, a Oscar je redovito zabijao preko 40. 

Gradić bez značajne tradicije preko noći je poludio za košarkom. Brazilac je zaludio cijelu Italiju. Caserta je čak dva puta dogurala do finala tada najjače europske lige, ali preko moćnog Meneghinovog Milana nije mogla. Caserta je izgubila i dva europska finala. Kup Radivoja Koraća od rimskog Virtusa i Kup pobjednika kupova u tom toliko puta opjevanom finalu s Draženovim Realom. Jedini naslov koji je Oscar u Europi osvojio bio je Kup Italije 1988. Međutim, Oscar nikad nije pretjerano žalio za time. Ionako mu je samo Brazil bio važan. Bio je svjestan da bi se zbog specifičnog načina igre teško prilagodio u nekoj ekipi koja uz njega ima još pokojeg superstara.

''Ako igram s Kićanovićem, ne mogu pucati 30 puta. Moram to znati. Ako igram za Brazil, znam da će pucati još samo Marcel i to je sve. Ostali će igrati žestoko da otvore mogućnosti za mene i Marcela. Zato sam tamo pucao više. Ako igram sa Sabonisom, ne mogu pucati 30 puta. Čak niti 20 puta. Kada igrate s najvećim svih vremena, morate znati da ste samo jedan od njih'', kazao je Oscar u Istanbulu 2010. na dan kad je primljen u Fibinu Kuću slavnih. Ova izjava možda najtočnije objašnjava neobičnu karijeru Oscara Schmidta.

Premda je bio fenomen, Oscar nikad nije bio tipična zvijezda. Obožavali su ga suigrači, navijači, mediji, ali i protivnički igrači. Bio je simbol odanosti, fanatizma, zalaganja i patriotizma. 

Charles Barkley je uvijek navodio Oscara kao jednog od svojih idola, Larry Bird mu se divio i on ga je uveo 2013. u Kuću slavnih, a legendarni kanadski trener Steve Konchalski je na pitanje bi li Brazilac bio i u NBA ligi jedan od najvećih rekao:

''Larry Bird i Dirk Nowitzki ostvarili su puno bolje rezultate od Oscara. Obojica su bili bolji asistenti, skakači i obrambeni igrači, ali niti jedan od njih nije mogao šutirati tako dobro kao Oscar. Nitko nikada nije mogao šutirati kao Oscar."

Prije osam godina, samo nekoliko mjeseci prije primanja u Kuću slavnih, Schmidt je operirao zloćudni tumor na mozgu. Punih 15 dana osim najuže obitelji nitko nije znao da je Oscar plesao na rubu života i smrti. Novinari su za dramu saznali dva tjedna nakon operacije, tijekom domjenka povodom 50 godina od obrane naslova svjetskog prvaka košarkaške reprezentacije Brazila. Schmidt se nije pojavio na događaju, jer se oporavljao od svakodnevnih kemoterapija. Pobijedio je opaku bolest.

Danas živi u Brazilu i radi kao motivacijski govornik i, kaže nam Aco Petrović, i u tome je fantastičan. 

(Index.hr)