sport.ba @sport.ba
Stavio je sve na Luisa Figa i - pogodio. Bila je to doktorska disertacija velikog majstora, "krađa stoljeća", milenijski poduhvat o kojem se i danas priča. Točno na današnji dan prije 20 godina Florentino Perez postao je predsjednik Real Madrida.
Pokojni Lorenzo Sanz bio je veliki favorit na izborima. Sanz je donio Realu prvi naslov prvaka Europe otkako se UEFA-ino elitno natjecanje igra u formatu Lige prvaka. Godine 1998. vratio je „ušati“ trofej na Santiago Bernabeu.
La Septima je stigla nakon čak 32 godine posta i vjerojatno je, uz prvi Kup prvaka, najvažniji trofej u povijesti Kraljevskog kluba. Kad Real toliko čeka, onda je sve jasno. I ne samo to, Sanz je dvije godine poslije, uoči samih predsjedničkih izbora 2000., donio iz Pariza još jednu Ligu prvaka. Izgledalo je da će premoćno slaviti, no dogodilo se iznenađenje.
Koliko su Sanz i njegova ekipa bili samopouzdani i sigurni u pobjedu, najbolje govori ova izjava njegove desne ruke Juana Onieva:
„Sazvali smo izbore, a da nismo ništa primijetili. Mislili smo da ćemo pomesti konkurenciju“, izjavio je jednom prilikom bivši dopredsjednik Reala.
Sanz je 1995. na mjestu predsjednika Reala zamijenio dugogodišnjeg predsjednika Ramona Mendozu. Kraljevski klub bio je u velikim financijskim i sportskim problemima.
Sanz je rezultatski bio uspješan, dvije Lige prvaka i jedno prvenstvo u pet godina nisu malo, pogotovo što su to bile Realove prve Lige prvaka, no nije uspio izvući Real iz financijske krize. Dugovi su i dalje bili ogromni, pričalo se o 300 milijuna eura duga. U to vrijeme to je bio ogroman novac.
Perez je najavio da će izvesti financijski preporod, no ključno je bilo obećanje da će napraviti spektakularan transfer i dovesti Figa iz Barcelone. Najviše na temelju tog obećanja uspio je potući Sainza. Perez je u svojem prvom mandatu, koji je trajao do veljače 2006., doveo cijelu nisku zvijezda, zbog toga se uz njega i veže termin Los Galacticosi, iako nije nastao u njegovoj eri, a pošlo mu je za rukom i vratiti financijsku stabilnost Kraljevskom klubu.
Možda bi i Sanzu to uspjelo da je njemu omogućeno izvođenje kontroverzne prodaje Realova trening-centra madridskim gradskim vlastima za oko pola milijarde eura. Te 2001. taj je iznos vrijedio puno više nego danas, a ni danas nije mali. Oporba je tvrdila da je obilato preplaćen.
Političkim manevrom u madridskoj skupštini taj je teren postao građevinska zona, a potom su na njemu izgrađeni najviši madridski neboderi. O tom Perezovu "poslu stoljeća" napisani su već romani i još uvijek se vode polemike. Jedno vrijeme istraživala ga je i Europska komisija, no naposljetku nije utvrđeno ništa nezakonito, iako bi mnogi u Španjolskoj imali štošta reći o tome.
Prvi Perezov pokušaj osvajanja blještave kraljevske fotelje dogodio se u ljeto 1994. Bili su kontroverzni izbori. Perez je u nogometnu arenu došao s političkim iskustvom koje mu poslije jako dobro došlo. Mislimo na pretvorbu terena u građevinsku zonu. Bio je vijećnik u madridskoj skupštini i glavni tajnik Reformističke stranke, koja je bezuspješno pokušavala dovesti Miquela Roca na mjesto predsjednika Vlade.
Tada 55-godišnji Perez izgubio je utrku s prekaljenim mačkom Mendozom u fotofinišu. Na izborima na kojima su dominirale optužbe za prijevaru, korupciju i loše upravljanje klubom Mendoza je uspio pobijediti Pereza s malom razlikom u glasovima.
U ranu zoru, oko pet ujutro, i više od osam sati nakon zatvaranja birališta te pritužbi Florentinove ekipe da se manipulira glasovima koji su stigli elektronskom poštom, Mendoza je skupio 15.203 glasa, a Perez 14.505. Perez je izgubio za samo 698 glasova. Treći kandidat odradio je ulogu trojanskog konja za Pereza.
Gomez Pintado, s 4154 glasa, zapravo je omogućio kontinuitet desetogodišnje Mendozove vladavine. Sanz se iz tih izbora povukao nakon Mendozova nagovora. Godinu dana poslije Mendoza je morao odstupiti zbog loših rezultata i financijskih problema, a na njegovo mjesto, nije slučajno, uskočio je upravo Sanz.
Perez je ostao ispred vrata, ali naučio je lekciju. Prilikom prve kandidature Perez je u eter pustio nekoliko imena koja je obećao dovesti: Guerrero, Fran, Bergkamp, Šuker... Na kraju je Sanz doveo današnjeg predsjednika HNS-a i najboljeg strijelca hrvatske reprezentacije.
Šest godine poslije Perez je odigrao pametnije i sve je stavio na Barcinu superzvijezdu. Figo je bio njegova ulaznica u kraljevske dvore. Oteti Barceloni njezinu najveću zvijezdu i dovesti je u Madrid najljepša je glazba koju Realovi navijači mogu čuti. U tili čas zaboravljaju baš sve, pa čak i najvažnije trofeje koje je Sanz donio na Berneabeu. Kako je to Perez izveo?
Poklopilo se da su se u isto vrijeme tog vrućeg srpnja 2000. održavali predsjednički izbori u Barceloni. Umjesto legendarno Lluisa Nuneza na čelo Barce došao je njegov dugogodišnji pomoćni Joan Gaspart. Najbolji potpredsjednik Barce svih vremena i najgori predsjednik.
Figo je trebao produljiti ugovor, a odnosi između njega uprave na čelu s Gaspartom već duže vrijeme bili su jako nategnuti. Nije bio rijedak slučaj, može se čak reći da je bilo pravilo da se velike zvijezde u prošlosti nisu dugo zadržavale na Camp Nouu.
Primjera je puno: Schuster, Maradona, Laudrup, Romario, Ronaldo… Uvijek bi došlo do nekog konflikta i Barca bi potjerala svoje perjanice. Neke od njih završavale bi u Realu, primjerice Schuster i Laudrup.
„Tom čovjeku ne vjerujem ništa. Mogao mi je obećati i Mjesec, ali to je osoba koja ne ulijeva povjerenje“, izjavio je Figo godinama poslije aludiravši na Gasparta, s kojim se i 20 godina poslije prepire po medijima.
Gaspart je nedavno izjavio da je Figo obična izdajica i kukavica te da ništa od onog što je rekao nije istina. Kome vjerovati, teško je reći.
Kako god, Perez je lukavo iskoristio razmirice u Barceloni, u tajnosti je prišao Figu nekoliko tjedana prije izbora i Portugalac mu je obećao da će prijeći u Real ako pobijedi na izborima. Da mu Figo to nije obećao i da sve unaprijed nije bilo riješeno, Perez ne bi mogao javno obećati navijačima spektakularni transfer. To je jasno kao dan. Kako je Perez nagovorio Figa da prijeđe u Real? Neslaganje s upravom samo je dio priče, postoji i „šuštavi“ element.
Prvo, Perez je morao obećati da će isplatiti 60 milijuna eura za odštetu. To je bila cijena za koju se računalo da će Barca reći da. Svjetski rekord u tom trenutku. Drugo, još važnije od prvog, Perez je obećao Figu ogromnu plaću, i to šest puta veću nego što ju je imao u Barceloni. Kad se to zna, dalje je sve lako povezati.
Perez je odigrao dupli pas s Figom ispod stola i iznenadio samouvjerenog Sanza. Izbore je dobio s nešto više od tri tisuće glasova prednosti. Po običaju, prebrojavalo se cijelu noć. U jednom trenutku bila je tijesna razlika, a onda su stigli glasovi elektronskom poštom, uglavnom u Perezovu korist.
Sanz se kao nekoć Perez u utrci s Mendozom žestoko bunio, optuživao je Pereza za manipulacije, ali na kraju je priznao poraz. Perez je na svojoj koži naučio kako se odrađuje izbornička utrka. Mendoza mu je otvorio oči. Priča kaže da je ovaj put slao po kućama izaslanike kako bi nagovorio sociose, koji ne mogu do birališta, da glasaju za njega. To je odlučilo.
„Pokazalo se da navijači žele promjene, bez obzira na osvojene trofeje. I dobit će ih“, u pobjedničkom govoru istaknuo je Perez.
Obećao je novu, moderniju viziju vođenja, prije svega poslovnog, najvećeg kluba svijeta, ali i očuvanje raskošne tradicije. Kamen temeljac te tradicije može se sažeti u jednoj izjavi čuvenog Santiago Bernabeua:
„Pobjeda bez stila za Real ne znači ništa“, postavio je Realov kredo opjevani predsjednik Kraljevskog kluba, najveći klupski predsjednik svih vremena, po kojem mitski stadion i nosi ime. On ga je izgradio 1947.
Naravno, u međuvremenu je nekoliko puta obnavljan, a Perez ga upravo uvodi u 21. stoljeće temeljitom obnovom koja će vjerojatno dosegnuti milijardu eura, kada se uzmu u obzir i kamate prema bankama.
Neumorno osvajanje trofeja i ujedno spektakularna igra neraskidivo su vezani za Real. To mu je imanentno, usađeno u kosti, pluta u krvi. Traži se uspjeh i poezija na travnjaku. Doktrina koju je postavio Bernabeu i koja se ne smije propitkivati.
Perez je stao je na čelo Reala, oformio je nove Los Galacticose, bolje rečeno nadopunio ih je jer se već za vrijeme Sanza koristio taj termin, koji je skovan sredinom 50-ih, kada je Bernabeu, uzor i inspiracija svim predsjednicima Reala, pa i Perezu, stvorio veliki Real dovevši cijelu nisku superzvijezda i osvojivši pet uzastopnih naslova prvaka Europe.
Perez je silno ambiciozan čovjek. Nije samo predsjednik Real Madrida već i čelni čovjek, kako sam voli reći, najveće građevinske kompanije na svijetu, Grupo ACS, koja zapošljava 200.000 radnika i koja godišnje obrće desetke milijardi eura. ACS diljem svijeta gradi nebodere, autoputove, brane i koješta drugo.
Perez je već godinama na udaru kritičara, pojedini španjolski mediji optuživali su ga da je povezan s dva najveća korupcijska skandala u toj zemlji, slučajevima Gürtel i Barcenas, no nikada ništa nije dokazano. Perez je nekoliko puta s gnušanjem negirao da su on ili njegova tvrtka na bilo koji način sudjelovali u podmićivanju lokalnih političara prilikom natječaja za izgradnju javne infrastrukture.
Perez je milijarder, njegovo bogatstvo procjenjuje se, ovisno o izvoru, na 2 do 4 milijarde eura. Ima najveći udjel dionica u spomenutoj građevinskoj tvrtki i otuda dolazi najveći dio bogatstva. Neki neskloni mu španjolski mediji tvrde da je svoje bogatstvo povećao nekoliko puta otkada je zasjeo na čelo najvećeg kluba na svijetu.
Spekulira se da je prilikom dolaska na čelo Reala bio težak „tek“ 400 milijuna eura. Otad je svoje bogatstvo možda i udesetostručio. Nema sumnje kako predsjednička fotelja Reala enormno utječe na društveni status i povećanje utjecaja u društvu.
U Španjolskoj kažu da je predsjednik Reala po moći i utjecaju „al pari“ s premijerom države te da se pred njim otvaraju sva vrata. Kritičari optužuju Pereza da mu je mjesto predsjednika Reala poslužilo za širenje poslovnog imperija po cijeloj Španjolskoj, Europi i svijetu te da u tom smislu ciljano kupuje nogometaše kako bi dobio poslove u nekim zemljama.
U dva mandata, ukupno 16,5 godina, uložio je u pojačanja blizu dvije milijarde eura. Real je godinama proglašavan najvrjednijim klubom svijeta. Njegovi prihodi uglavnom su bili rekordni.
Kritičari su ga godinama optuživali da najveći nogometni klub na svijetu vodi kao običnu tvrtku, da mu je marketing važniji od rezultata… I sam je tvrdio da se pedale moraju okretati kako bi div ostao na nogama, misleći da su potrebna stalna ulaganja u nove superzvijezde.
U prvom mandatu kritičari su došli na svoje pa je u veljači 2006. morao odstupiti nakon niza loših rezultata. Nije da nije imao uspjeha, ali jedna Liga prvaka i dva prvenstva u šest godina te stotine milijuna uloženih eura nisu bila dovoljna satisfakcija trofejima nezasitnoj vojsci Realovih navijača.
Zamijenio ga je Ramon Calderon, a on je uzeo, pokazalo se, uzeto tek malo duži time-out. Posvetio se obitelji i razmišljanju gdje je pogriješio. Trijumfalno se vratio tri i pol godine poslije i krenuo u nove pohode.
Išlo mu je na ruku što Calderon već daleko stigao u pregovorima s Cristianom Ronaldom. Portugalac je formalno stigao u Perezovu mandatu, ali prava je istina da je Calderon inicirao dolazak. No Calderon nije znao to iskoristiti. Nije ni imao sreće.
Perezu je išlo na ruku što su izbori stigli na kraju sezone u kojoj je Guardioliona Barca osvojila sve što se moglo osvojiti. Katalonija je slavila, a Real je ostao praznih ruku. Madrid je tugovao i sa zavišću pogledavao prema Barceloni koja je složila čarobnu ekipu. Jako loš trenutak za izbore, ali ne i odveć dobar trenutak za dolazak na vlast.
Kako u što krećem roku zaustaviti najmoćniju Barcu u povijesti? Perez se latio prokušanog recepta, opet je pokupovao sve što puže i gmiže. Za hrvatski je nogomet važno da je doveo i Luku Modrića, isprva osporavanog u Madridu, a naposljetku slavljenog kao jednog od najboljih Realovih kupovina.
Modrić je postao jedan od najvažnijih Realovih igrača, okosnica šampionske momčadi i uz Cristiana Ronalda jedini Realov osvajač Zlatne lopte u eri trenutačne momčadi. Modrić je ovih dana predsjedniku Reala poslao najbolju čestitku igrama koje je prikazao u završnici prvenstva.
Hrvatski kapetan zaslužio je produljenje ugovora za barem još jednu godinu. Ako su Ronaldo i Bale najspektakularniji Perezovi transferi u drugom mandatu, za Modrića se može reći da mu je šlag na tortu. Za relativno malo novca dobio je igrača oko kojeg se već godinama vrti igra madridskog velikana.
Nije krenulo dobro po Pereza, godinama se znojio u loži Bernabeua dok je Messijeva Barca šamarala Kraljeve. Nakratko ju je uspio primiriti s Mourinhom, ali i dalje su uglavnom sijevale pljuske.
U međuvremenu La Decima je postala opsesija, a Perez sve češće izložen žestokim kritikama. Tko zna bi li izdržao da ga Sergio Ramos, s kojim se poslije posvađao na pasja kola, nije spasio u onom opjevanom finalu protiv Atletica 2014.
Tu je probijen led, lavina se zakotrljala. Real je pod Perezom napravio što nitko nije. Obranio je Ligu prvaka, pa osvojio još jednu, treću u nizu, četiri u pet godina. Barcelona je konačno primirena i u domaćem prvenstvu. Na horizontu je treće prvenstvo u Perezovu drugom mandatu, peto u oba.
Perez je silno ambiciozan poslovan čovjek, a još ambiciozniji predsjednik. Nikada nije rekao, to se nitko ne usudi, ali jasno je tko mu je i što mu je „bijeli kit“: dostići i ako je moguće po nečemu prestići Bernabeua, koji je stolovao na čelnom mjestu Reala od rujna 1943. do lipnja 1978.
Perez je vitalan 73-godišnjak, po godinama predsjednikovanja mogao bi nadmašiti Bernabeua. Po prvenstvima nikada neće, Bernabeu ih je osvojio čak 16. No što se tiče naslova prvaka Europe, Perezu nedostaje još samo jedna „kanta“ da se izjednači s apsolutnim rekorderom.
Bernabeu je najvažniji i najutjecajniji čovjek u povijesti Reala. To se nikad neće promijeniti, urezano je u podsvijest Realovih navijača. A kad si najveći u Realu, najveći si i na svijetu. No kada jednog dana odluči objesiti odijelo o klin, Perez će mu ponosno moći stati zdesna. Slijeva već stoji Silvio Berlusconi. To je sveto predsjedničko trojstvo koje premca nema.
