sport.ba @sport.ba
Na današnji dan prije tačno 27 godina košarkaši beogradskog Partizana postali su prvaci Evrope u Istanbulu. Ova pobeda i koš Đorđevića u poslednjoj sekundi meča sa Huventudom ostaće jedan od najvećih podviga u istoriji kako košarke, tako i cijelog sporta.
"Još samo osam sekundi. Dva poena prednosti za Špance. Đorđević... Tri poena, tri poena, vreme je isteklo... 71:70... Ja u svojoj karijeri ovo nisam doživeo... Partizan je šampion Evrope".
Ovako je čuveni Dragan Nikitović prokomentarisao finiš jedne od najuzbudljivijih završnica u istoriji Kupa šampiona. Trojkom Aleksandra Đorđevića košarkaši Partizana savladali su tog 16. aprila 1992. godine u Istanbulu Huventud rezultatom 71:70 i osvojili Kup šampiona.
Bila je to jedna od najčudnijih sezona crno-belih ikada. Na čelu kluba tada se nalazio čuveni Radojica Nikčević, kontroverzni biznismen i po riječima mnogih prvi srpski tajkun. U to vrijeme Nikčević je bio jedan od najbogatijih i najuticajnijih ljudi u cijeloj Jugoslaviji.
Njegovo bogatstvo se svojevremo procijenjivali na pola miliona evra, a kako je i sam rekao neće se smiriti dok ne dođe do 70 miliona. Po riječima mnogih upravo je Radojica bio čovjek koji je najzaslužniji za ovo što je danas postao Željko Obradović, jedan od najvećih košarkaških trenera planete. On je tada mladom i neiskusnom Čačaninu dao odriješene ruke, a sve ostalo je istorija. Željko je sa Partizanom došao do krove Evrope, a poslije crno-belih i sa velikim brojem evropskih ekipa.
Veze Nikčevića sa podzemjem u to vrijeme su bile i više jake, ali i javne.
"Navodno je upravo Nikčević stigao helikopterom u Crnu Goru ljeta 1992. da bi izvukao Kneleta iz zatvora, kada je uhapšen zbog pucnjave sa obezbjeđenjem Gazda Jezde koje nije dozvolilo momcima sa Voždovca da uđu na Sveti Stefan. Samo nekoliko mjeseci kasnije, Knele je ubijen u Beogradu. "
Baš te godine Nikčević je u Beograd doveo poznatog i takođe kontroverznog advokata Đovanija di Stefana uz pomoć koga je kontrolisa tržište droge, a upravo njih dvojica su 1993. godine otputovali zajedno za Bogotu kako bi se povezali i sa čuvenim Pablom Eskobarom.
Koliko ima istine u ovoj priči i kako to nije sve samo puka teorija govori i to da se poslije smrti Nikčevića u novinama pojavila umrlica sa potpisom upravo Kolumbijskog narko bosa Pabla Eksobara. Samo tri mjeseca kasnije na istim stranama našao se Pablo Eskobar koji je takođe bio likvidiran u svojoj zemlji.
Tokom boravka u Kolumbiji u društvu Nikčevića i Đovanija di Stefana bila su i dvojica ovdašnjih kriminalaca sa zadatkom da brinu o bezbjednosti. Jedan od njih je poslije puta ispričao:
"U Bogotu smo stigli privatnim avionom. Po čitav dan Nikčević i Di Stefano su obilazili banke. Kako se to radi u Kolumbiji, unajmili smo ljude da neprekidno čuvaju avion da nam narko-dileri ne bi poturili drogu. Oni lako saznaju gdje avion leti, pa onda organizuju „doček“ da preuzmu svoju robu. Kad tamo izađeš na ulicu, vodiš računa da ti ne ode glava zbog dobrog sata ili zlatnog lanca, a ne da razmišljaš o „kombinacijama“. Sve vrijeme smo se ponašali skromno da nikom ne upadamo u oči."
Radojica Nikčević je rođen 1948. godine u Beogradu. Porijeklom je iz Nikšića. Svoje crnogorsko porijeklo je obilato koristio u karijeri, ali je umio i da se svojim Crnogorcima pošteno oduži za učinjene usluge. O velikoj solidarnosti Crnogoraca govorio je: "To što se Crnogorci međusobno drže jeste privilegija manjine u većini. Zašto se drže Italijani u Americi? Zbog toga što su tamo u manjini, isto kao Crnogorci u Beogradu."
Radojica je započeo poslove i u Rusiji. Pričalo se da je tamo ostao dužan veliki novac, što je takođe ostavljalo povoda sumnji da je naređenje za ubistvo stiglo iz inostranstva. Nikčevića je ambicija gonila da ostvari nešto što je izgledalo nemoguće. Njegovi poznanici iz SDB vjeruju da ga je to i odvelo u „sivu zonu“. Bio je blizak s kriminalcima. Nije skrivao ni da je imao značajnog udjela u organizaciji razbijanja demonstracija kod Terazijske česme 1991. Izvori iz SDB kažu da se Nikčević hvalio kako dnevno u kasu stavlja skoro 100.000 dolara. Navodno je samo u posljednjih godinu dana života zaradio 10 miliona dolara...
Dvojica napadača obučena u plave radničke kombinezone 7. oktobra 1993. godine upucala su u glavu biznismena Radojicu Nikčevića i pobjegla bijelim „jugom“.
Više nego bilo koja druga žrtva brutalnih likvidacija, Radojica Nikčević predstavljao je simbol Srbije devedesetih. Za nepunu deceniju, sa završenom višom ekonomskom školom, postao je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, počevši karijeru kao činovnik tadašnje JIK banke.
Njegov san počeo je da se ostvaruje kada je sredinom osamdesetih postao prinudni upravnik stambene zadruge „Šumadija“, koja je bila pred likvidacijom. Kao iz rukava, uz pomoć uticajnih prijatelja, obezbijedio je za svoju zadrugu ekskluzivne lokacije za gradnju na Senjaku i Dedinju.
Ubistvo Nikčevića izvedeno je po klasičnim pravilima iz obaveštajnih knjiga. Zbog tri automobila koja se u većini dobro planiranih likvidacija koriste poslije zločina, od kojih su prva dva obično ukradena, a treći legalno registrovan, naziva se „akcija tri prstena“. Zbog toga je potpuno pogrešna pretpostavka da su ubice uslijed nepoznavanja grada ušle vozilom u slijepu ulicu, gde su bili primorani da napuste automobil i pobjegnu pešice. Naprotiv, promijenivši prvi, a zatim i drugi automobil, mogli su da budu gotovo sigurni da više ne može da im se uđe u trag.
Nikčević nikada nije pokušavao da prikrije svoje bogatstvo. Želja mu je, navodno, bila da dostigne 70 miliona dolara bogatstva, koliko je posedovao njegov blizak prijatelj, američki biznismen srpskog porijekla. Pričali su da je bio jedan od petorice Beograđana s inicijalima na košulji izvezenim zlatnim koncem, jedan od trojice koji su tromjesečno plaćali 5.000 dolara za konzularne tablice na automobilu. Nosio je sat „roleks“ sa brilijantima, brilijantski prsten izrađen u Amsterdamu, „Kartijeove“ naočare, dugmad za košulje od platine - vrijedne nekoliko stotina hiljada maraka.
Koliko je bio uspješan u svojim poslovima ''iz podzemlja'' toliko je isto dobar bio i kao prvi čovjek Partizana. Kao što je mnogima poznato upravo za vrijeme njegovog ''djelovanja'' crno-beli su se našli na krovu Evrope. Da je priča iz tog vremena bila kao iz bajke potvrdio je i Željko Obradović koji je na svečanosti povodom dvije decenije od osnivanja Evrolige u Istanbulu pričao o tom vremenu sa setom. Film '' ima jedan tim'' ga je posebno inspirisao da se svega toga podsjeti. "Film "Ima jedan tim" je prilika mladim igračima da shvate šta znači Partizan i crno-beli dres. Podsetio bih na tri čoveka koji su bili veoma važni za tim i klub da ostvari fantastičan uspeh. Tadašnji predsjednik kluba, pokojni Radojica Nikčević dao mi je odriješene ruke da vodim tim, pokojni Dragiša Šarić je značio i kad nije igrao."
" Neizmjerno sam zahvalan i Aleksandaru Nikoliću. Kada sam postao trener, nagovorio sam ga da nam pomogne, rekavši igračima da na mene mogu da se naljute i odgovore mi, ali ako to urade Profi, neću imati razumjevanja. Bili su pametni, shvatili su šta to znači, koliko nam je pomogao, jer smo, prije svega zahvaljujući njemu došli na evropski vrh."
Nema mnogo video arhive sa javnim nastupima Nikčevića, koji je ipak snimljen na dočeku poslije osvajanja Evrolige 1992. godine. Tada je, između dimova cigarete, za RTS govorio o uspjehu Partizana koji je prevazišao mnoge slavne generacije velikih košarkaša.
"Ne znam koliko su prevaziđene generacije, koliko je konkurencija jača ili slabiji, ali su ovi momčići sve odradili kako valja, po zakonu, dobili najbolje u Evropi, postali prvaci Evrope. Puno im hvala za ono što su uradili, za ono što su zaslužili. Sva slava pripada njima i stručnom štabu. Mi kao Partizan smo prezadovoljni ovim što smo postigli, ova Evropa koja nas kudi na svakom koraku, neka vidi da mi to malo znamo da radimo kako se valja i umije."
(Sport.ba)
