sport.ba @sport.ba
Dilema više nema, ako ih je uopšte i bilo. Kod mene već odavno ih nema. Roger Federer najbolji je teniser kojeg je svijet ikada upoznao i vidio. Jučer je osvojio čak 20. Grand Slam u karijeri (šesti u Melbourneu te se i tu izjednačio s Novakom Đokovićem), a uspjeh je znatno veći kada znamo da mu se bliži 37. godina.
"Tu zbilja više nema dvojbi tko je najbolji svih vremena. Roger ima kontinuitet kakav nitko nema. Kad on sebi nešto zacrta, on to i ostvari", rekao je još 2012. o Federeru Ivan Ljubičić. I gle sudbine, sada su na istoj strani, rođeni Banjalučanin samo u ulozi trenera i savjetnika najboljem ikada.
Od početka saradnje s Ivanom, Fedex je prošao nevjerovatan put - od šest mjeseci prinudne pauze zbog povreda pa do osvjanjja Australian Opena (u dva navrata), Indian Wellsa, Miamija i Wimbledona. Bilo je tu još velikih pobjeda, ali ove naročito ističem.
"Sad kad gledam unazad, sve se čini poprilično normalno, ali znamo da nije. Napravili smo sve što smo mislili da trebamo. I dalje radimo. Rezultati su takvi kakvi jesu. Za mene je Roger najveći igrač svih vremena i svaki put kad izađe na teren, očekujem da će pobijediti. Bit će razočaranja, ali činjenica je da ga je jako teško dobiti kad igra dobro", izjavio je bivši hrvatski teniser u aprilu prošle godine.
I zaista je tako i u 2018. Čarobnjaka iz Basela je skoro pa nemoguće dobiti kada igra svoju prepoznatljivu igru i kada je u potpunosti zdrav. Ruke visoko dignute u zrak 28. januara 2018. označile su još jedan, do sada najveći trijumf besmrtnog maga s reketom. Savladan je i Marin Čilić, koji je u životnoj formi i trenutno treći teniser svijeta. Odmah iza Rogera na ATP listi. Po prikazanom, potpuno zasluženo. Bilo je to epsko finale, u pet setova, gdje je 36-godišnjak se borio za svoj san - 20. Grand Slam. Priznao je da nakon njega može slobodno u penziju. Međutim, mi to ne želimo. Brojni fanovi širom svijeta pustili su suzu vidjevši velikog prvaka slomljenog emocijama. Priznajem, zaplakao sam i ja. Federer je sportista koji je sigurno obilježio jednu eru, uz Mohammeda Alija, Michaela Jordana, Michaela Schumachera i Lionela Messija najbolji u svom poslu. Kojeg odrađuje svojski, s ljubavlju i šampionski. Međutim, znamo li ko je zapravo ovaj čovjek, kojeg mnogi često nazivaju i vanzemaljcem?!
O Fedexu se mogu romani ispisivati, ali pokušat ću biti što kraći. Negdje u jesen 1991. godine, dok smo bili zaokupljeni agresijom na našu lijepu Bosnu i Hercegovinu, u potpuno drugačijem okruženju nešto je poremetilo tradicionalno mirnu svakodnevicu Adolfa Kacovskog, lokalnog učitelja tenisa u Baselu. U njegov "The Old Boys Tennis Club" pokucao je, u pratnji roditelja, anonimni dječak, koji je bio talentovan i želio, zanesen mladalačkim snom, zakoračiti jednu stepenicu više u svom razvoju.
"Roger, kažeš. Pa dobro, stavit ću te u grupu, a onda ćemo vidjeti, zar ne?", rekao je cijenjeni trener tom 10-godišnjaku. Tada je bukvalno sve počelo. Istina, maleni Roger do tada je imao i prve nastupe na malim turnirima i trenirao tri puta sedmično, ali su roditelji smatrali da u pravilnom odgoju mu je potrebno nešto više. Bitno je naglasiti da je u tim trenucima dobio ono najvažnije. Ne samo priliku, već podršku roditelja. Dan poslije, na treningu, maleni Roger dokazao je treneru poljskog porijekla da itekako ima materijala, odnosno da je nebrušeni dijamant. Otac Švicarac i majka Južnoafrikanka sigurno su bili oduševljeni kada je Adolf prepoznao budućeg šampiona.
“Malo je bio divlji", prisjetio se kasnije njegov prvi trener. Ipak, priznao je i ovo: "Odmah se je vidjelo da je veliki talenat. Da je rođen s reketom u ruci!"
Klub ga je odmah izdvojio, uzbrzo postavši ponosna zvijezda svog kraja. Međutim, tu se nije zaustavljao, kao da je predosjećao da će skoro 27 godina poslije postati "besmrtan".
"Stalno je spominjao da želi biti najbolji na svijetu. Ljudi su mu se smijali na cesti. Pa i ja. Mislio sam da će biti najbolji u Švicarskoj, možda. Možda čak i u Evropi kao junior, ali u svijetu, to nisam ni pomišljao. Ma iskreno niko nije mislio", priznao je poslije Kacovski.
Međutim, Bog je imao sasvim drugačije planove za mlađahnog Rogera, a ovaj je samo istrajao u svom naumu. Malo je poznato da se prethodno bavio sportom, ali je 1993. srećom donio presudnu odluku. Reket ostaje u ruci, lopta samo u trenucima razonode. Uskoro je uslijedio i veliki trijumf na prvenstvu Švicarske, a 1998. osvaja i juniorski Wimbledon. Trava mu je bila suđena rekao bih. Ne ona s fudbalskog terena, već ona prelijepa londonska koja privlači brojne ljubitelje tenisa da uživaju u čarolijama "All England Cluba". Od tada slijedi samo uspon, a punih 20 godina kasnije ponovo je, po šesti put, uzdignutih ruku u Melbourneu. Prelijepa sportska priča, a prava šteta bi bila da ostane i filmski nezabilježena.
Federer je iz godine u godinu igrao sve bolje i bolje, njegova vojska navijača rasla je širom svijeta zbog lahkoće kojom je izvodio teške i atraktivne udarce, a njegovo divlje ponašanje iz tinejdžerskih dana zamijenila je mirnoća i dostojanstvenost. Prvu Grand Slam titulu osvojio je 2003. godine u Wimbledonu, pobjedom protiv Marka Philippoussisa u finalu. Slavio je te sezone na sedam turnira i probio se na drugo mjesto ATP liste, a zatim je potpuno zavladao tenisom.
Roger je u 2004. godini osvojio tri Grand Slam turnira: Australian i US Open te ponovo Wimbledon. Preuzeo je prvo mjesto na ATP listi, gazio je sve pred sobom, uključujući i legendarnog Andrea Agassija koji nije mogao vjerovati koliko je Švicarac dobar.
"Protiv Samprasa ako igraš loše izgubiš 7-6, 6-4, a ako igraš dobro izgubiš 7-6, 6-4. Protiv Federera ako igraš dobro izgubiš 7-6, 6-4, a ako igraš loše 6-1, 6-1", usporedio je zadivljeni Agassi dva velikana, a karijeru je završio s tri pobjede i osam poraza od Rogera. 2012. uslijedio je nagli pad, ali saradnja s velikim prijateljem Ivanom Ljubičićem posljednjih godina dovela ga je na sami tron.
Mada su mnogi teniski stručnjaci predviđali da nikada neće postati broj jedan, on je dokazao kako je ljubav najveći pokretač u životu, a da trud i disciplina mogu donijeti neslućene rezultate. Bitno je naglasiti i to da su njegovi roditelji potpuno se posvetili njegovom vaspitanju, a najviše pažnje poklonili su učenju katoličke vjeroispovijesti pa je on od malih nogu naučio da vjeruje u Boga, pomaže siromašnima i poštuje žene.
"Imao sam 12 godina kada mi je otac saopštio da moram se odlučiti da li ću nastaviti trenirati tenis ili fudbal. Za jednog klinca bila je to teška odluka, ali sam tada slučajno čuo kada je jedan od trenera u teniskoj školici rekao mom tati da okačim reket o klin jer mi to nikako ne ide od ruke. Tog dana sam za ručkom saopštio roditeljima da sam riješio da prestanem igrati fudbal i posvetim se potpuno tenisu. Kao i kasnije u životu, oni su podržali tu moju odluku i obećali da će uvijek biti uz mene. Nije bilo lahko, svi su mi govorili da sam lijevo smetalo i da nemam talenat, ali sam trenirao i po sedam, osam sati dnevno bez pauze želeći svima da pokažem da ja to mogu. Bio sam tvrdoglavo dijete, ali sam znao da disciplinom i odricanjem, kao i napornim treniranjem, mogu uspjeti. U meni se rodio taj inat koji mi je najveća vrlina u životu. Čini mi se da bih kada bi mi neko u šali rekao kako ne mogu da se popnem na Monte Everest to uradio istog dana", priznao je kasnije Roger.
Tenisera za koga granice ne postoje kroz seniorsku karijeru je imalo čast da vodi osam trenera. Sa četvoricom je osvajao najveće naslove (Lundgren, Roche, Annacone, Ljubičić), a najviše, čak osam Grand Slam titula, osvojio je, što zaista zvuči nevjerovatno, – potpuno sam. Bez službenog trenera na klupi.
Prisjetio se je prvak i onih dana kada mu je bilo teško pa je čak pomišljao kako psihički više nije stabilna osoba koja u samo jednoj sekundi može da se pozdravi od svega što je napravila.
"Lagao bih kada bih rekao da mi je bilo lahko. Vodio sam vječitu borbu sa samim sobom, a to je najteži meč u životu svakog čovjeka. Bio sam tinejdžer i molio sam Boga svako veče pred spavanje da mi da snage za sutrašnji trening i da mi da volju da uvijek idem naprijed. Imao sam uspone i padove, plakao sam od sreće ili sam bio na ivici nervnog sloma. Korak po korak, naučio sam da ne pokazujem ljudima svoje emocije, jer oni ponekad mogu biti veoma zli, pa kada osjete da ste psihički slabi mogu da vas toliko ubiju svojim riječima i djelima da bi vas manje boljelo da vas neko upuca pištoljem u glavu. Život me je naučio da budem staložen i miran, a zbog takvog mog spoljašnjeg izgleda novinari često misle da sam arogantan i uobražen. Naprotiv, veoma sam emotivan i često plačem, čega se ne stidim", priznao je jedne prilike Fedex.
Budući da je veoma nježan i romantičan muškarac, porazi na terenu donosili su mu mnogo patnje i suza, a onda je 2000. godine na Olimpijskim igrama u Sidneju upoznao ženu koja je potpuno promijenila njegov život i poglede na svijet. Kada je ugledao teniserku Miroslavu Vavrinec (koju svi znamo kao Mirku) znao je, na prvi pogled, da je to žena pored koje želi dočekati starost. Uz ovu damu postao je pravi šampion i na terenu i svojim životnim poljima, ona je postala njegov glavni motiv za uspjeh.
"Ne znam kako bih opisao trenutak kada smo se prvi put poljubili, kao i to kako sam se tada osjećao, ali probaću ovako: da je pjesma 'I am a woman in love' otpjevana u muškom rodu, bila bi to moja biografija. Mirkin pogled i njene usne bile su nešto najljepše što sam ikada vidio. I sada, nakon toliko godina kad god začujem njen glas moje srce zatreperi kao krila lastavice koja polijeće na jug. Možda sada nekom zvučim malo patetično, ali ono što osjećam prema njoj ne mogu izraziti riječima, jer nisam pjesnik, pa ne znam toliko lijepih stihova. Mirka je moja ljubav, moja svjetlost na kraju puta, moj izvor snage, moja podrška, moja ruža u rano proljeće i osoba zbog koje bih odletio na Mjesec, pokupio prašinu s njega i posuo njome put kojim ona hoda", opisao je svoja osjećanja prema voljenoj Federer.
Njegovu tvrdnju da mu je upravo Mirka dala energiju da postane najbolji pokazuje činjenica da je sve nagrade u karijeri dobio otkako je otpočeo romansu s njom. Zbog povrede noge 2002. godine Mirka je prestala profesionalno se baviti tenisom i sve svoje vrijeme posvetila je dragom, postala je njegov trener i PR menadžer.
"Tokom 2004. godine ostao sam bez trenera pa je moja sadašnja supruga preuzela tu ulogu na sebe. Zagrijavala me je uoči 10 mečeva od kojih sam na devet pobijedio. Tada je moj kolega Andy Rodick u šali tražio da mu pozajmim Mirku da i njega zagrijava, kako bi i on postigao tako dobar rezultat. Naučila me je mnogo u životu, osim što sam uz nju postao bolji teniser i čovjek, naučila me je i da se razumijem u modu. Dok nju nisam upoznao, imao sam nekoliko pari farmerki i patika, a potom sam postao pravi elegantni gospodin", s osmijehom ističe Roger.
Upravo za Mirku se veže i epsko finale protiv Rafe Nadala u Wimbledonu 2008. Gubio je Švicarac 2:0 u setovima, kiša je opet prekinula meč, a onda mu je, kažu svjedoci, njegova menadžerica, buduća supruga očitala bukvicu.
"Pa dobro šta to radiš!? Ti si Roger Federer, ovo je Wimbledon!". Sve je to opisao Jon Wertheim u svojoj knjizi "Strokes of Genius", Federer je dobio "pljusku" i uspio je, vratio se u meč, izjednačio na 2:2. Međutim Rafi je bilo suđeno da tog dana slavi.
"Glupo je bilo izgubiti naslov zbog toga što nema svjetla", govorio je tad Federer, a kojem je to tad bio prvi poraz u Wimbledonu još od Marija Ančića iz 2002. godine.
Nakon punih devet godina zabavljanja 11. aprila 2009. godine Mirka i Roger shvatili su da je došlo vrijeme da se vjenčaju, a pošto ni jedno ni drugo od toga nisu željeli praviti spektakl, zakleli su se na vječnu ljubav na maloj ceremoniji u Baselu kojoj su prisustvovali samo njihovi roditelji i najbliži prijatelji.
Kasnija vijest da je njegova najveća ljubav u drugom stanju obradovala ga je kao nijedna do tada. Ona je za njega predstavljala ostvarenje sna o kome je dugo razmišljao, a kada je saznao da će postati tata blizanaca još više se obradovao.
"Oduvijek sam maštao da zasnujem porodicu u onom tradicionalnom smislu te riječi, da kad se vratim s treninga ili turnira sjednem na pod pored kamina i igram se sa svojim djetetom, dok Mirka na sofi sjedi i čita knjigu. Tako je u mojim snovima izgledala budućnost. Kada mi je Mirka saopštila da ćemo postati roditelji pomislio sam u sebi: 'Bože, hvala ti što si uz mene i što me čuvaš od svega'. Takođe sam ga zamolio da sve bude kako treba. Prvo smo mislili da Mirka nosi dječaka, a onda nam je doktor saopštio da ćemo dobiti dvije djevojčice. Zaplakao sam kao malo dijete, dok me je Mirka nježno zagrlila, ja sam se pretvorio u najsretnijeg čovjeka", prisjetio se jedne prilike kralj bijelog sporta.
Kada se 23. jula iste godine Mirka porodila i na svijet donijela dvije devojčice, legendarni Švicarac je shvatio da se ostvarilo sve ono čemu je težio od najranijeg djetinjstva.
"Njih dvije su moj dar od Boga. Odrekao bih se svega zarad njihove sreće. Potpuno su me promijenile. Najviše volim da se igram s njima. Uživam u svakom trenutku koje provedemo zajedno, beskrajno sam se obradovao kada su počeli da im rastu zubići i kada su počele puzati", priznao je šampion, kojem je kasnije Mirka podarila i dva sina.
Također, jedne prilike otkrio je i najveći strah.
"Plašim se onog šta mi može donijeti neko novo sutra, a najviše se bojim povreda. Ne bih mogao zamisliti svoj život, a da ne igram tenis. To bi značilo da dio mene više ne postoji, i ne znam šta bih onda radio. Lijepo je živjeti od reklama i zbog toga mi ne smeta mi što sam javna ličnost, ali je tenis ono što sam ja", tvrdi čarobnjak iz Basela i navodi zbog čega će mu biti drago kada jednog dana odluči da ode u penziju.
"Porodica mi često nedostaje pa će prvo što ću uraditi kada prestanem da se bavim sportom biti to da nekoliko mjeseci provedem zatvoren u svom domu. Postoje mnoga mjesta na svijetu koja želim obići, a volio bih da odem i na skijanje, što zbog turnira stalno propuštam. Želim provoditi vrijeme s prijateljima, nemam ih mnogo i oni dosta pate jer se rijetko viđamo".
"Mirku (ljudi iz teniskih krugova) često opisuju kao snagu koja se nalazi iza trona", pisao je jedne prilike britanski "Telegraph".
Svjetski broj jedan Rafael Nadal priznao je da mu je tehnički najteže bilo da igra protiv Novaka Đokovića, a da je Roger Federer najbolji teniser ikada.
"Federer je najbolji teniser u historiji", poručio je bik s Majorke prošle godine.
Ni njegov stric tu nema dileme. Za Tonija Nadala, čovjeka koji je od Rafe napravio "tenisku mašinu" nema dileme ko je najbolji igrač bijelog sporta ikada.
Prema mišljenju Španca to je: "Roger Federer je bez dileme najveći. Istina je da je Rafa osvojio više turnira iz serije 1.000, ali Federer ima najviše pehara s grend slemova (20) i najviše sedmica provedenih na vrhu."
Neću vas sada zamarati impozantnim brojkama iz njegove biografije, ali moram naglasiti da je Roger veliki humanitarac. Tako je 2003. sa svojom majkom osnovao Fondaciju "Roger Federer", koja pomaže hendikepiranim ljudima i promoviše sport. Brojne su humanitarne aktivnosti u kojima i dalje aktivno učestvuje, a također se pojavljivao i u UNICEF-ovoj kampanji sa ciljem podizanja svijesti javnosti o sidi. Svjetski ekonomski forum proglasio ga je Mladim globalnim liderom za 2010. kao priznanje za njegovo vodstvo, postignuća i doprinos društvu.
Nakon što je Federer ponovo osvojio Australian Open niko više ne može osporiti njegovu igračku genijalnost i tenisku besmrtnost. Ipak, čak i takav velikan imao je karijeru s pregršt uspona i padova, a rijetki su vjerovali da će se dogoditi ova Rogerova renesansa. Roger za kojeg se vjeruje da je dosad od tenisa i sponzora zaradio više od 400 miliona dolara uoči svog 37. rođendana opet je na vrhuncu i kad će mu doći kraj nemoguće je predvidjeti. Jedno je sigurno, možemo biti presretni što svjedočimo njegovoj karijeri i uživamo u tenisu kakav će teško iko više ponoviti...
Piše: Mirza Hadžijusufović
