sport.ba @sport.ba
Život je često čudan, često nepravedan, ali ponekad se stvari ipak poslože onako kako bi trebale. Sve kockice padnu na svoje mjesto, a kozmička pravda se ukaže u pravom trenutku. UFC 204 je bio jedan od takvih momenata za fanove koji cijene mukotrpan rad i odricanje. Iskreno govoreći kolumnu o Michaelu Bispingu sam želio napisati i prije obrane naslova UFC prvaka u srednjoj kategoriji protiv legendarnog Dana Hendersona. Kolumnu o veličini tog čovjeka i sportaša, a sada kada je uspješno obranio pojas, trenutak je još bolji i prikladniji.
Možemo se složiti da Michael Bisping nije idealni atleta kakvog bi čovjek zamislio kada govori o prvaku jednog od najzahtjevnijih sportova općenito. Kada u glavi zamislite savršenog UFC prvaka, onda pomislite na snažnog, brzog, eksplozivnog i moćnog super sportaša; nekog poput Lukea Rockholda. Ili na nekoga tko ima nevjerojatan osjećaj za borbu, smisao za pokret i fleksibilnost mačke poput Andersona Silve. Ili nekoga tko ima super oružje – kvalitetu koju nema nitko drugi i kojom razara protivnike, poput recimo Dana Hendersona i njegove bombe u desnoj ruci. Michael Bisping nema ništa od toga – a pobijedio je sve ove protivnike i upravo je on kralj na tronu koji svi toliko silno žele.
Ono što Michael Bisping bez sumnje ima, a što ga je vodilo kroz sportsku karijeri i na koncu dovelo do titule UFC prvaka, jest nevjerojatna upornost, marljivost, disciplinu, spremnost na odricanje, spremnost na konstantno napredovanje i ona sportska prgavost koja je često bila tumačena kao ljudska bahatost. I još nešto možda i najbitnije od svega – Bisping je svjestan svojih mana i svojih ograničenja što je rijetka ljudska vrlina. Ljudi, a posebno borci, su rijetko objektivni kada govore o sebi, uglavnom se smatraju boljima nego što to zaista jesu što im znatno otežava da na koncu postignu svoj puni potencijal. Bisping nije jedan od takvih. On zna da je sporiji i manje eksplozivan od Rockholda, da nikada neće tako fluidno eskivirati udarce kao Silva, kao i da nikada neće jednim desnim swingom “oduzimati” svoje protivnike poput Henda. Zna da će ga mnogi otpisati i prije nego što uđe u Octagon sa u teoriji superiornijim borcima. Svjesnost svojih vlastitih mana mu omogućava da im se dodatno posveti, da na njima radi više nego drugi, te da na koncu pronađe put do pobjede čak i kada mu stvari ne idu u prilog. Kada tome dodate nevjerojatnu hrabrost i odlučnost koju Britanac neosporno posjeduje, stižete do recepta koji je donio UFC prvaka i apsolutnu MMA legendu.
Sjajni primjeri za tako nešto su mečevi protiv Rockholda i Hendersona, boraca koji su ga teško porazili u prvim međusobnim dvobojima. Nisu ga samo porazili na fizički najgori mogući način, oni su mu uskratili priliku da u tom trenutku stigne do izazivačke pozicije što mu je bio životni cilj. No, nemojte niti na trenutak pomisliti da je Bisping odustao. Ovaj neuništivi i prgavi Britanac je stisnuo još jače, radio još više i napornije te je oba poraza osvetio na za njega najljepši mogući način: Rockholdu je uzeo pojas, a Hendersonu san da će karijeru završiti kao UFC prvak. Ima li većih pobjeda od toga?
Bispinga u naumu da postane UFC prvak nisu zaustavili niti četiri neuspješna “title eliminator” dvoboja, ali niti iznimno opasna i trajna ozljeda oka koju mu je kao poklon ostavio bivši prvak Brazilac Vitor Belfort. Sudbina je htjela da baš okršaj Vitora Belforta i Gegarda Mousasija prethodi dvoboju Bispinga i Hendersona u Manchesteru. I dok je Bisping slavodobitno zaokružio mančestersku noć, Belfort je još jednom teško poražen prekidom – treći put u posljednja četiri meča. Vidljivo ispuhani Brazilac bez dopinga, koji su mu liječnici i promocija godinama progledavali kroz prste, više nije niti sjena čovjek kojeg su donedavno smatrali “Fenomenom”. Ono što smo imali prilike vidjeti u posljednja dva nastupa bivšeg prvaka jest zoran prikaz borca koji više ne vjeruje u svoje sposobnosti, koji ne vjeruje da bez TRT terapije može pobijediti one najbolje. Nije samo fizički Brazilac potpuno neprepoznatljiv u odnosu na recimo dvoboj baš protiv Bispinga, u Belfortu je iščezla odlučnost, hrabrost i neizostavna prgavost potrebna za natjecati se sa “životinjama” na vrhu UFC-ovog hranidbenog lanca.
Možda zvuči otrcano, no upravo na ova dva primjera se može reći kako se pravi rad na koncu ipak uvijek (bolje reći ponekad) isplati. Bispinga i Belforta veže toliko toga zajedničkog. Obojica su u kasnim tridesetima, obojica imaju četrdesetak profesionalnih dvoboja, obojica imaju jedan od najdužih UFC-ovih staževa općenito, obojica se natječu u srednjoj kategoriji… I ono najbitnije, obojica godinama pokušavaju stići do titule UFC prvaka. Ne postoje bolji primjeri “vječnih izazivača” od Bispinga i Belforta. Kada bi prosječnog MMA fana prije godinu dana pitali tko ima veće šanse uzeti zlato, 90 posto bi se zasigurno odlučilo za “Fenomena”. I bili bi u krivu.
Michael Bisping je taj s rekordnim brojem UFC pobjeda, s rekordnim brojem udaraca u povijesti srednje divizije i čitavog UFC-a, on je taj koji ima pet pobjeda u nizu od koje su posljednje tri posebno impresivne (Silva, Rockhold, Henderson), on je, na koncu konca, UFC prvak srednje divizije. Ne postoji bolja “Cindarella Man” priča u UFC-u od ovog neponovljivog sportaša. Upravo on bi trebao biti najbolji primjer i još bitnije, inspiracija mladima koji ulaze u bilo koji sport, a posebno slobodnu borbu.
I na kraju se možemo osvrnuti na sam dvoboj Bispinga i Hendersona koji smo noćas pratili iz Manchestera. Bila je to životna priča Britanca u malome. U prve dvije runde je dva puta završio u teškim nokdaunovima nakon što je Hendersonova “H-bomba” sjela točno na bradu. No, Bisping se uspio dići, oporaviti, stisnuti još jače, te je na koncu zasluženo slavio.
Michael Bisping, kapa dolje…
(Preporučamo gledanje UFC-ovog dokumentarca o životu UFC prvaka Michaela Bispinga)
