sport.ba @sport.ba
Uspjeh jedne male ekipe iz Hertfordshirea, okruga u južnoj Engleskoj, prošao je dosta podcijenjeno na Otoku.
Kao da se probudite i vidite sunce kroz prozor, a usred ste zime. Tako je uspjeh Watforda izazvao blagi osmijeh na licu, ali i određenu količinu zbunjenosti.
Očekivalo se da će Stršljenovi voditi grčevitu bitku za opstanak u Premier ligi, nakon što su sa Bournemouthom 'oduvali' konkurenciju u Championshipu u prethodnoj sezoni.
Pa ipak, kako se u ovoj sezoni Premier lige događa svako čudo koje možete zamisliti, gdje Jamie Vardy postiže golove iz zabave, a aktuelni je prvak Chelsea udaljen tri boda od zone ispadanja, Watford je među rijetkima koji pokazuje konzistenciju.
To je i ključ pominjanog uspjeha. Možemo biti iznenađeni koliko hoćemo, ali postoji filozofija koja se može pronaći na Vicarage Roadu, čija tiha industrija i skromna logika daju solidan temeljac za uspjehe.
Ušli smo u 2016., a Watford se bez imalo drame, fanfare i cirkusa ugurao među deset najboljih. I sve to sa skoro posve novom ekipom. Naime, lukava kupovina preko ljeta rezultirala je sa šesnaest novih igrača.
Obogaćeni iskustvom iz liga poput Serije A, Primere i Bundeslige, pojačani igračima koji su dobro upoznati sa klimom u Engleskoj (Nathan Ake i Etienne Capoue su standardni), deveta pozicija čini se kao razuman povrat značajnih ulaganja.
Ali opet, ovo je Watfordova prva sezona nakon povratka u najviši rang, a uskladiti brojna pojačanja u kratkom roku pokazao se kao izuzetno težak zadatak za svaki novi klub u Premiershipu. QPR, primjera radi, to nikada nije uspio. Umjesto zvučnih pojačanja, Watford se opredijelio za dokazane talente. José Holebas, Alessandro Diamanti i José Manuel Jurado imaju 92. godine iskustva, sedam različitih zemalja i dva kontinenta između sebe.
Bez sumnje, najveći dio Watfordovog uspjeha može se pripisati porodici Pozzo, koja je preuzela klub 2012. Poznato je kako vladaju još u Udineseu i Granadi pa se, recimo, Allan Nyom uspio oprobati u sva tri kluba.
Klupsko dostignuće u prošloj sezoni prošlo je nesmetano, iako su se izmijenila čak četiri menadžera. Zasluga očigledno ide širokoj infrastukturi i transfer politici.
Čini se da su i dani nemira daleko iza Watforda. Malo po malo, Quique Sánchez Flores je postao menadžer sa najdužim stažom od 2013. Ne postoji problemi između Španca i najboljeg strijelca Odiona Ighala, kao što su postojali sa Diegom Forlanom u Atletico Madridu.
Sa Floresom je stigla stabilnost pa se čini da je istjeran i posljednji duh iz vladavine Pozzovih. Mnogi su bili zabrinuti zbog čestih promjena menadžera i igrača koji su kao posuđeni nastupali u više klubova (Vydra je najbolji primjer), bez imalo brige za kontinuitet.
Ako Watford opstane, najveći premijerligaški eksperiment dokazat će se opravdanim.
Talijani su pogodili savršen balans razmjene stručnosti i minutaže fudbalera između svojih brojnih posjeda. Odoljeli su iskušenju da jedan klub podrede drugom. Sada je trijumvirat klubova u tri različite evropske lige najprestižnija i potpuno zaslužena nagrada.
Unatoč stavu prema menadžerima, tretman igrača nije bio ništa drugo do strpljiv. Postigavši skoro 50 golova između sebe u 2015., partnerstvo koje su samo Daniel Sturridge i Luis Suarez nadmašili u novijoj historiji, Odion Ighalo i Troy Deeney bili su jedini igrači imuni na ljetni remont na Vicarage Roadu.
Stršljenovi su zadržali vjeru u dvojac unatoč nedostatku pogodaka na početku sezone i dovođenju Victora Ibarba i Diamantija, koji su trebali skinuti pritisak sa njihovih leđa. Sada se to povjerenje itekako isplaćuje.
Njihove metode možda su neobične, njihov mentalitet skroman, a veze ukorijenjene daleko od granica Hertfordshirea, no Watford bi mogao biti pravi primjer ostatku Championshipa
