sport.ba @sport.ba
Definicija ludila prema Albert Einsteinu ogledava se u ponavljaju istih stvari nadajući se drugačijem rezultatu.
A lik koji se savršeno uklapa u ovu definiciju bez dvojbe je trener Arsenala Arsene Wenger.
I uvijek je za Topnike isto. Slabo odrađen prelazni rok davajući ekstremno mnogo prostora sadašnjim igračima priklanjajući im maksimalnu pažnju nadajući se da su oni igrači koji će napraviti prevagu i sezonu završiti na prvom mjesto.
Možda i jesu, ali kada su zajedno i kada su svi na okupu. U Arsenalu ova misao izgleda kao prosto nemoguća, a gledajući brojnost povreda u ovom sjeverolondonskom timu sam odlazak u taj klub poistovjećuje se sa sigurnom povredom.
A krivac je Wenger, bez ikakvih daljnjih razmišljanja. On je do sada u više navrata mijenjao i klubske doktore, fitness trenere ali jedno i ono glavno nije odstranio. Svoju filozofiju i dalje gura i prvi plan i zanemaruje sve ostalo, a rezultati su sasvim jasni.
Diplomirani inžinjerista, magistar ekonomije, veliki govornik i poznavaoc šest jezika ali ne i doktor za medicinu da sam može odrediti granice svojih fudbalera, a to vrlo često radi.
Gledajući Arsenal ne možete, a da ne steknete dojam da Francuz crpi zadnje atome snage iz svoje ekipe, da su izmjene gotovo uvijek prekasno i da isti tim gotovo uvijek počinje utamice (ukoliko u međuvremenu nije došlo do povrede).
Navijači Arsenala ne pamete godinu u kojoj su imali "malo problema sa povredama", a gotovo svake u ključnim momentima Wenger ne može da računa na bar pet igrača od kojih su dva ključna.
A onda najveći problem u svemu tome. Ranjiva klupa koja nije kompetentna za igranje u bilo kojem drugom premierligaškom klubu, osim u njegovom šampinskom Arsenalu.
Vratimo se na blisku prošlost i utakmicu protiv WBA-a. Još u prvom poluvremenu uslijed povrede Arsenal je ostao bez fantastičnog veznjaka Francisa Coquelina, a onda pogled na klupu i tužna pozadina Arsenala. Mikel Arteta i Methiue Flamini. Realno gledajući, igrači koji niti u jednoj drugoj ekipi u Premier ligi ne bi mogli zauzeti mjesto u prvih XI.
Prvi na scenu je stupio Mikel Arteta, još uvijek prvi kapiten Arsenala koji je na terenu proveo nepunih 20 minuta. Za to vrijeme uspio je u više navrata ispasti u opasnom dijelu terena, postići autogol pogriješiti čiste pasove i napustiti igru. A onda za njim ulazi intelektualac Flamini koji na konto svog žiroračuna očekuje uplatu od 20 milijardi zarad fantastičnog naučnog otkrića. A na terenu, nula. Alibi igra koja se ogleda u laganim pasovima nazad ili prvom do sebe, bez ikakve najave da bi mogao ubrzati tempo igre i krenuti naprijed što njegova pozicija zahtjeva.
A onda se vratimo na toliko spominjani prelazni rok. Klasični napadač u ekipi samo jedan i tu upitnog kvaliteta, Olivier Giroud. Kao mogućnost postoje još napravljeni centarfor Theo Walcott i Danny Welbeck za kojeg je dovoljno reći da je posljednji put na terenu bio u aprilu.
Ali pojačanja nije bilo. Wenger slijepo vjeruje pojedincima koje ima u ekipi i nastavlja sa propangiranjem svoje filozofije, a to sve vodi jasnom završetku koje je već postalo tradicija. Fudbalski klub Arsenal ili klub koji će bez obzira na ekipu, formu i rezultate sezonu završiti na četvrtom mjesto.
I za kraj, izjava jednog bivšeg fitness trenera Arsenala koja nikada nije dobila tolike medijske pažnje, a trebala je:
"Arsene nikada ne pušta da do kraja odradimo pripreme sa ekipom. U više navrata će vas prekinuti sa ciljem da uvedu neku novu akciju i usavrše svoju pass igru. Ekipa nikada nije dostigla svoj vrhunac fizičke spreme, a sve se to odrazi u najbitnijem dijelu sezone."
