sport.ba @sport.ba
Real Madrid do nedjelje je izgledao kao najozbiljniji protukandidat Bayernu u borbi za europski naslov. U teoriji bi to trebao ostati i dalje, zbog individualne kvalitete ako ni zbog čega drugog. Ipak, Real nije i neće biti "for real". Ne ove sezone...
Iako je statistika u ovoj priči manje bitna, spomenimo je. Dva uzastopna poraza unutar četiri posljednja dana posljednja su dva vezana poraza "kraljevskog kluba" od sezone 2008/09, kada su Madriđani završili sezonu u Primeri s pet uzastopnih poraza. Trener je tad bio Juande Ramos, a serija je u 34. kolu započela gaženjem (6-2) od Barcelone pred domaćom publikom.
Do nedjeljnoga domaćeg poraza od istog sastava, Ancelottijev je sastav bez poraza u službenoj utakmici bio punih 148 dana pobijedivši pritom 27 te remiziravši pet puta. Posljednja momčad koja je dobila Real bila je – a tko bi drugi!? – Barcelona u prvenstvenoj utakmici na Nou Campu 26. listopada, koja je završila 2-1.
U međuvremenu mogao se steći dojam da je Carlo Ancelotti sasvim konsolidirao pa čak i razigrao momčad. Real od Nove godine nije imao problema sa skupljanjem u obrani (dubina obrane predstavljala je najveći problem na početku sezone) i ta je činjenica, s obzirom na koncentraciju svjetskih klasa u momčadi te neočekivanu eksploziju Jesea Rodrigueza, sama po sebi bila dovoljna da Real proigra. Sve do prije par dana činilo se evidentnim da je Real uvjerljivo najveći kandidat za naslov u Primeri, te jedini pravi Bayernov izazivač u Ligi prvaka. Sada odjednom, nakon samo dviju utakmica, znamo da nije prvo, a još je manje drugo; srazovi protiv Barcelone i Seville nisu otkrili nego su samo potvrdili da Real ne može u istu rečenicu s Bayernom. (Istina, nema momčadi u Europi koja to u ovom trenutku može.)
Ovog trenutka osnovna je razlika između dviju ponajvećih europskih momčadi u povijesti u trenerskom rukopisu. Ancelotti je staromodan (što ne znači da nije dobar) trener i Realova igra taktički je staromodna. Nakon što je relativno uspješno riješio defenzivnu fazu igre (individualne pogreške protiv Barcelone i Seville ipak treba promatrati kao izolirane incidente!), Ancelotti nije s jednakim uspjehom postavio ofenzivnu igru. Dok je posjedu, Real napada s vrlo priprostim akcijama, oslanjanjući se uglavnom na individualnu klasu napadačkog terceta i Luke Modrića.
Najuspješnije rješenje u stvaranju viška Benzemino je spuštanje u dubinu, nakon čega Francuz brzim odlaganjem na najbližeg suigrača uspijeva izbaciti suparnički par igrača iz igre. To bi bilo otprilike sve. Drugog faktora iznenađenja nema.
Znaju isto to pokušavati Bale (češće) i Ronaldo (rjeđe), no oni lošije trpe kontakt sleđa.
Sve ostalo što Madriđani uspiju stvoriti, stvori Modrić. Dvoboj protiv Barcelone bio je opet izdvojeni slučaj jer je striktno Fabregasovo markiranje Modrića iskoristio Di Maria koji je prodornošću i tempom izneredio Xavija a onda i Danija Alvesa kojem Xavi nije pomagao.
Ono što posebno iritira u Realovoj igri jest kruto držanje pozicija u napadu. Modrić može prijeći s lijeve na desnu (kao protiv Seville) ili s desne na lijevu stranu (protiv Seville), kao što krilne pozicije mogu zamijeniti Ronaldo i Bale, ali Ancelotti kao da je igračima zabranio iskakanje iz formacije, koju strogo drži u linijama triju veznjaka odnosno triju napadača. Nitko od Realovih nogometaša ne zna, ne želi ili se ne smije pozicionirati između suparničkih linija, odnosno zavući se iza leđa suparničkoga veznog reda, uz časnu iznimku Benzeme, koji to barem ponekad pokuša.
Opet, posebno iritira što tu vrstu odgovornosti ne poduzima Modrić, koji je po svom talentu i antropometriji idealan za kretanje između linija, jer ima osjećaj za čovjeka na leđima te igru jedan-na-jedan na suženom prostoru.
Protiv Seville, koja se konstantno branila od početka do kraja utakmice, tužno je bilo iznova i iznova gledati Modrića kako se ne miče s pozicije jednoga od bočnih veznjaka, osim što je u nekoliko navrata odlazio duplirati na krila s bekovima. Teško je pomisliti da to Luka ne bi pokušao da smije, premda je sposobnost za takvo kretanje, nažalost, izgubio s godinama igranja na zadnjem veznom, što zapravo i nije njegova prirodna pozicija, o čemu ću više pisati sljedećom prilikom.
Sve skupa, Realova je napadačka dominacija jalova dominacija. Lopta uglavnom ide uokolo ili se prenosi srednje dugim loptama u dubinu na nekoga od trojice napadača, pri čemu je onaj koji prima loptu uvijek udvojen ili utrojen.
U tom konkretnom taktičkom detalju leži ogromna razlika u kvaliteti igre Reala i Bayerna. Premda Guardiola nije još optimalno sinkronizirao linije kretanja i dodavanja, njegovi igrači uvlače se između linija na savršen način.
Ne samo da to radi Götze koji se sve više potvrđuje sposobnim za ulogu Bayernova Messija koju mu je po dolasku namijenio španjolski trener, nego se takvim prilikama fantastično znaju prilagođavati svi Bayernovi igrači osim stopera. Primjerice, David Alaba, habitusom klasični veznjak koji samo slučajno (i izvrsno!) igra beka, s iznimnim se osjećajem postavi između suparničkoga obrambenog i veznog reda, te već u primanju osvaja napadački prostor. Ktome, čini to iz prilično centralne pozicije, s jednim od veznjaka (npr. Kroos) iza njega i jednim napadačem ispred njega (npr. Ribery) bliže aut-liniji no što je on.
Sasvim je jasno da bi sve isto mogao odraditi i Realov Marcelo. Tu razinu taktičke inteligencije, međutim, Ancelottijev sustav ne podrazumijeva. Ne zasad.
