Jose je razmišljao dva poteza unaprijed

Stotinu i osamdeset minuta u fudbalu više je nego dovoljno. Dovoljno da spustiš glavu, pružiš ruku protivniku i jasno mu priznaš da je bolji. Doduše, nije djelovalo da je Roberto Mancini to primio baš tako - nije Talijan od onih koji lako priznaju poraze - ali je činjenica. Jose Mourinho nadmudrio je Roberta Mancinija. Jose Mourinho učinio je da revanš bude ništa drugo do rutinsko odrađivanje posla za Chelsea. Prva utakmica ponudila je očitu, neki bi rekli amatersku Mancinijevu pogrešku. Očigledno je bilo da je Izet Hajrović u onakvom sistemu višak na terenu. Mourinho je to lijepo iskoristio i zamalo zadao i konačni udarac. Talijan ga je ipak uspio izbjeći neobičnom, ali rošadom koja je došla u pravom trenutku. Međutim, očigledno je da je taj šahovski remi u Istanbulu stvorio samo prividnu neizvjesnost pred revanš. Naravno da je rani gol Samuela Eto'oa jedan od faktora koji je poništio tu neizvjesnost, ali daleko od toga da je bio jedini. Ili ako hoćete najvažniji. Uloga koju su odigrali Mourinho i Mancini u utorak na Stamford Bridgeu bila je ključ ove predstave. Uloga koju je Portugalac odigrao mnogo bolje.

Ne može se previše zamjeriti Manciniju na ideji, pokušao je naučeno u prvoj utakmici primjeniti i u revanšu. Ali, nije istanbulski dvoboj bio lekcija samo za Turke predvođene Talijanom, nego i za Josea. Štaviše, londonskih devedeset minuta pokazali su da je Mourinho bio taj koji je taktički naučio više na primjerima iz prve utakmice. Mancini je, logično, ispremješao stvari u veznom redu i pokušao donekle iskoristiti recept iz drugog poluvremena prve utakmice. Posložio je, barem je tako izgledalo u praksi, svojevrsni dijamant u sredini, sa Kurtulusom u ulozi zadnjeg veznog, Melom koji je čini se trebao ordinirati desno te Sneijderom lijevo, sa Inanom u sredini. Drogba i Burak Yilmaz (koji je doduše vrlo vjerovatno trebao imati nešto povučeniju ulogu) trebali su biti udarne igle - i u posjedu i bez njega čitava ekipa trebala je pritiskati protivnika i nabijati ga u njegovu polovinu. Problem je u činjenici da je Mourinho planirao nešto takvo. Prvih dvadeset minuta bilo je odlučujuće. Prepustio je Chelsea loptu protivniku, natjerao Mela i Sneijdera da se vraćaju po nju i tako dobili dvije stvari. Prva, koja je funkcionisala čitavu utakmicu, svojevrsnu rupu između veznog reda i napadača Galatasaraya. Drogba i pogotovo Burak bili su gotovo pa isključeni iz igre. Druga, mnogo važnija stvar, bio je prostor koji se otvorio na obje strane terena. Branislav Ivanović ne samo da je neutralizirao Sneijdera, nego je zajedno sa Willanom i Ramiresom koristio činjenicu da je Holanđaninu defanziva lošija strana. Alex Telles ostavljen je na vjetrometini i ona je iskorištena prije nego li se i sam Mourinho nadao. Djelovalo je to, oprostite na digresiji, jako slično reprezentaciji Bosne i Hercegovine kada igra sa dva napadača i Pjanićem na desnoj strani veznog reda, gdje se stvara veliki problem na desnom boku i svojevrsna bezidejnost s loptom.

Što je najgore po Mancinija, nije tu Mourinho stao. Melo je natjeran da igra defanzivnije, a Kaya i Kurtulus da pomažu Tellesu, pa je Portugalac kako je vrijeme prolazilo protivnika udarao u najslabiju kariku - desni bok. Otvorio se ogroman prostor za Hazarda, koji je u nekoliko navrata mogao staviti tačku na ovu priču. Stavio ju je doduše Cahill, i to nakon užasnog markiranja na prekid. Ali i takve greške se trebaju iznuditi. Drugi dio bio je samo rutina. Lampard i Ramires slomili su sredinu Galate, koja je djelovala u najmanju ruku izgubljeno. Imali su loptu, ali nisu znali šta s njom. Mancini ovaj put nije imao odgovor, nije imao plan B, nego su njegove izmjene bile čista improvizacija i pokušaj da se nešto «silom» napravi. Ulazak Izeta Hajrovića, ruku na srce, mnogo toga nije mogao promijeniti; naš je internacionalac posao odradio korektno, ali bila je to kozmetička promjena. Jose Mourinho očito je nadmudrio, ili mnogo bolje rečeno prozreo svog protivnika, lako otkrivši njegove namjene. Mancini je, kao i u prvoj utakmici, pokušao reagovati, ali šanse nije imao – Mourinho je, za razliku od Talijana, svaki svoj potez planirao dva poteza unaprijed. To je ono što ga drži na sasvim drugom trenerskom nivou nego li je Mancinijev.