sport.ba @sport.ba
Marko Topić...Nogometaš, koji je u svoje vrijeme bio jedini Hrvat u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. S ponosom je isticao da je Bosanac. S ponosom je i nastupao za Bosnu i Hercegovinu, premda nije krio i ne krije da je želio igrati za Hrvatsku. On je Marko Topić (38).
Gospodine Topić, prekinuli ste karijeru prije tri godine. Gdje ste, što radite?
- Odigrao sam svoju posljednju utakmicu u ruskom prvoligašu Saturnu 28. studenog 2010. godine. Nakon toga vratio sam se kući u Basel. Bio sam svo vrijeme igranja u Rusiji (2005-2010.) odvojen od obitelji, žene i dvoje djece, te sam se zarekao da 3-4 godine nakon završetka karijere neću raditi ništa osim uživati u krugu obitelji.
Živite u Švicarskoj?
- Tako je. Švicarska je moj dom otkako sam s obitelji, kao izbjeglica, preselio ovamo 1993. godine. Zapravo sam na relaciji Basel – Krk – Sarajevo. Evo, uskoro stižem i u Zagreb.
Počeli ste nedavno trenirati NK Posavinu, amaterski klub hrvatskih iseljenika u okolici Basela.
- Jesam. To je, onako, više zezancija. U statusu sam igrača-trenera, uživam u društvu ljudi koje znam 20 godina i s kojima sam igrao uvijek kada bih se našao u Baselu. I dalje volim igrati nogomet. Trudim se redovito trenirati, održavati formu. Uvijek sam bio discipliniran. Na pripreme sam redovito dolazio s idealnom kilažom. Ostat ću takav zauvijek.
Jeste li poliglot?
- Perfektno razumijem i govorim njemački, engleski, talijanski i ruski. Naučio sam strane jezike igrajući u Švicarskoj, Italiji i Rusiji. Naravno, bio sam i u Hrvatskoj.
Da, igrali ste, i to prilično uspješno, za Varteks u sezoni 1997./98.
- Pokušao sam i ranije. Bio sam na probi u Dinamu 1994. godine. Doveo me menadžer Ilija Jukić. Tadašnji trener Zlatko Kranjčar procijenio je da nisam dovoljno dobar za Dinamo. Nisam zamjerio.
Zamjerili ste zato Ivi Šušku, izborniku mlade reprezentacije, kojem ste 1997. godine na Mediteranskim igrama u Bariju priredili malu odmazdu. Što se zapravo tada dogodilo?
- Gospodin Šušak je, nakon što me odgledao, procijenio da sam drugorazredan igrač i da mi nije mjesto niti blizu mlade hrvatske reprezentacije. Ništa mu danas ne zamjeram, ali tada sam se osjetio pogođen. Kad sam u Bariju zaigrao protiv Hrvatske i zabio gol za 1-0 pobjedu, došao sam pred hrvatsku klupu u poljubio grb na bh. dresu. Jednostavno se desilo. Ponijele su me emocije. Bila je to naša velika pobjeda. Za Hrvatsku su igrali Boris Živković, Igor Tudor, Dario Šimić, Vedran Runje...
Ta vas je utakmica prodala, odnosno vratila u Hrvatsku, je li tako?
- Jest. Veliki gospodin među menadžerima, Predrag Naletilić, oduševio se kad me vidio u Bariju i ponudio sezonu u Varteksu. U Varaždinu sam upao u odličnu ekipu, uklopio se i odigrao fantastičnu sezonu. Zabijao sam golove Dinamu i Hajduku.
Koji najviše pamtite?
- Svakako onaj u finalu Kupa 1998. godine. Igrali smo uzvrat na Maksimiru nakon što je jaka Dinamova (tada Croatijina) momčad u Varaždinu slavila 1-0. Doveo sam Varteks u vodstvo lijepim golom glavom u 38. minuti i izjednačio ukupan rezultat na 1-1. Odvijalo se sve to pred očima Franje Tuđmana. Na našu žalost, maksimirski je klub tad bio prejak. Viduka i Marić zabili su i preokrenuli utakmicu u pobjedu. Tada, nakon te utakmice, za mene su bili zainteresirani iz Dinama. Želio me dovesti Zlatko Canjuga. No, izabrao sam otići u Milan, gdje se pored Weaha, Bierhoffa i kasnije Ševčenka nisam naigrao. Preko Monze otišao sam u Njemačku, nastavio karijeru u Energieju pa u Wolfsburgu.
Kakva su vaša sjećanja na Anđelka Herjavca?
- Izvanredna. Bio je izniman gospodin i sposoban menadžer. Čim sam saznao da je izgubio život, odmah sam nazvao njegovu suprugu da joj izrazim sućut. Danas osjećam veliku žalost kad vidim u što se sve, nakon njegove smrti, pretvorilo. Ljudi su u tvornici ostali bez posla, a grad bez prvoligaša. Ne mogu si objasniti kako takav grad može dopustiti propast kluba zbog nekih par stotina tisuća eura.
Kako je bilo igrati za bh. reprezentaciju?
- Svi znaju da sam bio jedini Hrvat u toj momčadi. Bio sam ljubimac publike. Odradio sam 2, 3 kvalifikacijska ciklusa. Prestao sam zbog konflikta s Blažom Sliškovićem. Odigrao sam posljednju utakmicu prije prvog povlačenja protiv Hrvatske u pripremama za Svjetsko prvenstvo 2002. godine. U reprezentaciju me nakon sedam godina, za dvije utakmice protiv Belgije, vratio još jedan izniman gospodin: Ćiro Blažević. Oprostio sam se tada dostojno od publike koja me i dalje obožava. Osjetim to kad god stignem u Sarajevo. Zato se onamo uvijek rado vraćam.
Koliko ozbiljno shvaćate trenerski poziv kojim se zasad tek rekreativno bavite? Mislite li se baviti njime ozbiljno?
- Da. Upisao sam trenersku akademiju pri Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najviše mi je odgovaralo tako jer kao bivši reprezentativac imam određene povlastice, kao što to imaju nekadašnji hrvatski reprezentativci pri HNS-ovoj akademiji. Počinjem u šestom mjesecu ove godine. U međuvremenu ću malo raditi na usavršavanju. Otići ću ovih dana na sedam dana u Tursku i pratiti treninge ruskih momčadi, a možda i pokoje hrvatske, poput Samare, Anžija i Splita mog prijatelja Stanka Mršića.
Koji najviše pamtite?
- Svakako onaj u finalu Kupa 1998. godine. Igrali smo uzvrat na Maksimiru nakon što je jaka Dinamova (tada Croatijina) momčad u Varaždinu slavila 1-0. Doveo sam Varteks u vodstvo lijepim golom glavom u 38. minuti i izjednačio ukupan rezultat na 1-1. Odvijalo se sve to pred očima Franje Tuđmana. Na našu žalost, maksimirski je klub tad bio prejak. Viduka i Marić zabili su i preokrenuli utakmicu u pobjedu. Tada, nakon te utakmice, za mene su bili zainteresirani iz Dinama. Želio me dovesti Zlatko Canjuga. No, izabrao sam otići u Milan, gdje se pored Weaha, Bierhoffa i kasnije Ševčenka nisam naigrao. Preko Monze otišao sam u Njemačku, nastavio karijeru u Energieju pa u Wolfsburgu.
Kakva su vaša sjećanja na Anđelka Herjavca?
- Izvanredna. Bio je izniman gospodin i sposoban menadžer. Čim sam saznao da je izgubio život, odmah sam nazvao njegovu suprugu da joj izrazim sućut. Danas osjećam veliku žalost kad vidim u što se sve, nakon njegove smrti, pretvorilo. Ljudi su u tvornici ostali bez posla, a grad bez prvoligaša. Ne mogu si objasniti kako takav grad može dopustiti propast kluba zbog nekih par stotina tisuća eura.
Kako je bilo igrati za bh. reprezentaciju?
- Svi znaju da sam bio jedini Hrvat u toj momčadi. Bio sam ljubimac publike. Odradio sam 2, 3 kvalifikacijska ciklusa. Prestao sam zbog konflikta s Blažom Sliškovićem. Odigrao sam posljednju utakmicu prije prvog povlačenja protiv Hrvatske u pripremama za Svjetsko prvenstvo 2002. godine. U reprezentaciju me nakon sedam godina, za dvije utakmice protiv Belgije, vratio još jedan izniman gospodin: Ćiro Blažević. Oprostio sam se tada dostojno od publike koja me i dalje obožava. Osjetim to kad god stignem u Sarajevo. Zato se onamo uvijek rado vraćam.
Koliko ozbiljno shvaćate trenerski poziv kojim se zasad tek rekreativno bavite? Mislite li se baviti njime ozbiljno?
- Da. Upisao sam trenersku akademiju pri Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najviše mi je odgovaralo tako jer kao bivši reprezentativac imam određene povlastice, kao što to imaju nekadašnji hrvatski reprezentativci pri HNS-ovoj akademiji. Počinjem u šestom mjesecu ove godine. U međuvremenu ću malo raditi na usavršavanju. Otići ću ovih dana na sedam dana u Tursku i pratiti treninge ruskih momčadi, a možda i pokoje hrvatske, poput Samare, Anžija i Splita mog prijatelja Stanka Mršića.
