Nasumičan pregled trenutačno nedostupnih igrača zbog ozljeda u ligama petice otkriva da se nogometaši u Premiershipu i Bundesligi ozljeđuju daleko frekventnije nego u, primjerice, Primeri. Pokušali smo, tragom podataka britanskih kolega, pronaći razloge toj pojavi.
Ove je sezone Arsenalova momčad, nakon 19 odigranih kola, dakle točno na polovici premierligaške sezone, pretrpjela ukupno 102 ozljede. Teže ili lakše, manje ili više ozbiljne, toliko ih je zabilježeno u momčadi Arsenea Wengera, koja time nastavlja držati vodeće mjesto na neslavnoj ljestvici.
S nedjeljom, petim siječnjom, Arsenal je na popisu ozlijeđenih imao devet igrača. Tottenham čak i više, 11, a Manchester United osam. Klubovi koji uz nacionalna natjecanja paralelno participiraju u onim UEFA-inim, očito je, pate više. To je logično.
Uoči odigravanja 19. premierligaškog kola na popisu ozlijeđenih, odnosno zbog ozljeda nedostupnih nogometaša engleski su prvoligaši imali 82 igrača, 14 više negoli prošle godine u isto vrijeme.
Prezahtjevan, nehuman blagdanski raspored, koji klubovima koji igraju europska natjecanja u prosincu priredi i do devet natjecateljskih dvoboja, osnovan je razlog pojave. On, opet, ne objašnjava porast broja ozljeda uoči Nove godine od 20% u odnosu na prethodni prosinac.
U isto vrijeme njemačka Bundesliga, koja broji 18 klubova, dakle dva kluba i posljedično, kroz čitavu sezonu, četiri kola manje, broji 65 ozlijeđenih nogometaša, što preračunato odgovara engleskom prosjeku.
Šokantno zato djeluje podatak da je Primera nakon 17 odigranih kola u istom trenutku na popisu ozlijeđenih imala svega 20-ak igrača iz 20 prvoligaških klubova. Španjolci su, dakle, odigrali dvije utakmice manje jer tijekom blagdana imaju pauzu, a osim Liga kupa imaju jednako zahtjevan program na dva preostala kolosijeka.
Sa šestim siječnjom u Seriji A ozlijeđen je 31 prvoligaški nogometaš, a u Le Championnatu njih 27.
Navedeni podaci ukazuju na to da se u Premiershipu i u Bundesligi igra najintenzivniji, najbespoštedniji i energetski najpotrošniji nogomet. U tim dvjema ligama, koje se smatraju najjačima na svijetu, najviše se trči, najviše skače, najviše se ulazi u duele i najviše se uklizava.
Navike sudaca i navike nogometaša dodatan su problem. Dok se u ostalim ligama, španjolskoj prvenstveno, igrači vole odmoriti izležavanjem ili odugovlačenjem, dakle kulturom ponašanja koju u Engleskoj zovu ciničkim nogometom, razdoblje efektivne igre u Engleskoj i Njemačkoj daleko je izraženije. Stoga se može reći da premierligaški i bundesligaški igrači prosječno u nogama definitivno imaju više minuta nego, primjerice, Španjolci.
Tu pak pojavu kulturom suđenja značajno određuju suci, koji u Engleskoj i Bundesligi dopuštaju kontaktnu igru i kad je ne bi trebali dopuštati. Osim što izbjegavanje suđenja "lakšeg" prekršaja dovodi do produljenog razdoblja igre, obično u vrlo visokom ritmu, ono obično u praksi dovodi i do težega, pogibeljnijeg prekršaja kojim su igrači prisiljeni prekinuti akciju da bi konačno dobili prekid igre, a to opet dodatno pojačava rizik od kontaktnog ozljeđivanja.
Zbog povoljnih podataka Španjolci imaju uistinu najviše razloga za zadovoljstvo: ne samo da su u madridskom Atleticu dobili klub koji ravnopravno parira Realu i Barceloni, a u čitavom nizu klubova (Villarreal, Sevilla, Athletic Bilbao, Real Sociedad...) ozbiljne i pametne rivale najjačem tercetu, te im liga zbog toga ravnopravno konkurira gledanijima Premiershipu i Bundesligi, već s većim brojem raspoloživih igrača profitiraju i navijači, i treneri, i klubovi, i vlasnici, i mediji.
sport.ba @sport.ba
