Kad se leđima nasloniš na zid, i crvene brojke oličene u besparici i dugovima privuku masu kao toreador bika; odmah se potegne privatizacija kao čarobna vodica, univerzalan lijek za fudbalske bolesti. Ta šarena kutija kojom nam mašu pred očima je prazna.
Balkan je prijestolnica lahkih rješenja i jeftinih analogija. U biti, ovdašnji su narodi vezani za ono što bi Južnoamerikanci nazvali “gara charrua”, odnosno preokret. Ako vam je lakše, to je psihologija iz “Rokija” – trpiš batine cio meč i onda u posljednjoj rundi nokautiraš protivnika. Jedini problem je to što stvarnost ima baš čvrstu bradu i sva je prilika da ćete sami završiti na podu prije nego što jednim potezom promijenite tok života. Tako je i s privatizacijom – u svijesti prosječnog stanovnika poluostrva, dronjavi klubovi jednog će se jutra iz neugledne Pepeljuge pretvoriti u princeze spremne za udaju.
Ovim procesom maše se kao šargarepom ispred nosa magarca, ali i jednom vrstom štapa za neposlušne, uz ono čuveno “gazda će vas dovesti u red”. Sam zakon je napravljen kao i svaki drugi – šupalj poput švicarskog sira, nesposoban da pročita specifičnost koja klub razlikuje od juneće klanice. Ali, zvuči primamljivo; ti atavizmi o bogatim šeicima što troše nemilice, koji su nam ostali iz doba SFRJ, opjevani u pjesmama Lepe Brene, održali su se i dan-danas. Neko će uz nemalu dozu ironije reći da se ono što smo željeli dogodilo drugome, klubovima poput Manchester Cityja i PSG-a, ali problem nije u petrodolarima, već u tome što se njima nema šta kupiti.
Nevjeste bez miraza
Privatizacija podrazumijeva potražnju. Prije nekoliko mjeseci u jednom sam tekstu plastično objasnio da pokorni građanin zaobilazi truhle jabuke na pijaci, ma koliko bile jeftine. Digle su se kuka i motika da me optuže za spuštanje cijene srpskih “brendova”, Partizana i Zvezde, i nipodaštavanje njihove svijetle historije. Ako ćemo baš otvorenih rukavica, u pitanju su klubovi koje su osnovale komunistička vojska i policija, razbibrige radi, udruženja koja su ili marširala ili prisluškivala u korist režima. Usto, zvučne riječi poput tradicije, historije ili gvozdenih pehara malo vrijede u očima skorojevićke elite i novovjekovne vlastele.
Partizan i Zvezda nemaju ništa, počev od stadiona, jer pitanje vlasništva nije riješeno; objekt u Humskoj sudskim je rješenjem pripao vojsci, što “Crno-beli” osporavaju. Te široko ograđene livade ne ispunjavaju apsolutno nijedan uvjet da budu proglašene objektima od značaja, vrijedi jedino zemljište na kojem su nikli. Kako rekosmo, u takvim se situacijama pojavi nasljednika koliko i kad ujak iz Amerike ostavi testament; niko normalan ne bi ušao u tu papazjaniju oko vlasništva i papirologiju iz doba Jure.
Ali, fabule radi, hajde da pretpostavimo da postoji naivko kojeg biste uvjerili da razmisli o kupovini, neki pijani milijarder. Udavače u miraz nose dugove od 50 miliona eura (Zvezda), i 5 miliona ako vjerujete Partizanovoj verziji. Zbog čega smo nepovjerljivi? Zato što državni funkcioneri tvrde da je taj dug oko 25 miliona konvertibilne valute.
Igrači – kvarljiva roba
Uz dugove, “Večiti” nose i ozloglašene huligane koji su se s tribina preselili u lože, kontroliraju transfere i postrojavaju funkcionere. Nasljeđujete i igranje u takmičenju koje nikog ne zanima, nemate nikakav novac od televizijskih prava, a publike je, ako izuzmete prijestupnike iza gola, koliko i na koncertu kakve konceptualne umjetnice iz Finske. Ne zanima nikoga, svejedno je hoćete li pobijediti Javor iz Ivanjice tako što se protivnik uplašio, ili je sudiju strah, to je posljednja stanica voza za nigdje. Kako? Pa nema dalje, srpski klubovi, kao i kolege iz okruženja, u Evropi igraju ljeti, kad se ekipe iz razvijenih fudbalskih zemalja baškare na plažama, ili tek počinju pripreme za novu sezonu.
Ima i ona smijeha vrijedna teorija po kojoj ćete prodavati igrače i tako praviti ozbiljan profit. Zvuči lijepo, ali je neostvariv fetiš, poput same privatizacije. Veliki evropski klubovi kupuju balkanske klince, nikako formirane igrače. Zbog čega bi trošili novac na fudbalere koji su već dovoljno stari da ih okruženje pokvari? Nijedna jedra jabuka neće ostati takva u društvu gnjilih koje su popunile korpu. Tako je i s fudbalerima. Dohvate ih neuki treneri, uđu u taj začarani krug nerealne ambicije i livada na kojima igraju i tu je kraj, iako su tek počeli da se briju.
A oko tog bazena su aligatori, menadžeri koji regrutiraju klince od 15 godina, klubovi su tu nemoćni. Prema zakonu, fudbaler nema pravo potpisati ugovor do 18. godine; ako vrijedi, on gleda ka granici. Koliko je samo slučajeva u Srbiji da je klinac potpisao ugovor sa stranim klubom, tačnije njegovi roditelji su to učinili, sačekao u nekoj nižerazrednoj sredini da postane punoljetan i iz neke Gornje Nedođije završio u Parmi ili Bolonji. Neobaviješteni će pomisliti da je u pitanju transfer snova. Nikako, samo mehanizam koji odgovara svima, osim klubu u kojem je počeo trenirati fudbal. Iz svega navedenog je jasno: ne bi ih uzeli ni na poklon.
[anter]
Put kojim se rijeđe ide
Istina je uvijek bolna i neprihvatljiva, pa je ovakav stav naišao na osudu “pravovjernih” koji ne vide daljFudbalski klub Sarajevo zasad je jedina pozitivna priča o privatizaciji klubova iz regiona. Naime, otkako je malezijski milijarder Vincent Tan postao generalni sponzor kluba sa Koševa, sve ozbiljnije se nameću mogućnosti da Tan uskoro uloži veću svotu novca kako bi u Skupštini tog kluba imao dvije trećine glasova. To ipak ne znači da bi Sarajevo moglo biti balkanski PSG. Čini se da je sudbina britanskog Cardiffa nekako realnija, barem kada je karizmatični milijarder Tan upitanju.e od nosa. Onda je nakon nekoliko mjeseci izašao inicijator ideje o privatizaciji, Aleksandar Vučić, i konstatirao da nema zainteresiranih. Bolje da je rekao da nema dovoljno glupih. Sad, javit će se neko da važno upita: to je kritika, gdje je rješenje?
[/anter]
Pa, u obrnutom slijedu radnji. Privatizacija ne bi trebala da bude začetak, već posljedica; ne udaje se starleta na početku, nego na kraju tabloidne karijere. Šalu nastranu, postoji put; da se vratim na “Rokija”, ne možete čekati 15. rundu, potrebna vam je borba od prvog zvuka gonga. Mora se promijeniti okruženje, organizirati takmičenje koje će nekoga zanimati. To podrazumijeva formiranje profesionalne lige; zar ABA nije dovoljan primjer? Na prostorima bivše Jugoslavije, upravo je košarkaški “Jadran” pokazao put. Manite se budalaština da je u pitanju sport intelektualaca, da ne privlači huligane, to su generalizacije koje nemaju nikakvo uporište u praksi.
Fudbal je sport kao i svaki drugi, čim neko spomene huligane kao objektivnu prepreku takvog takmičenja, postoje dva razloga za takav stav: svjestan da za njega tu nema mjesta, ili se plaši ošišanih izgrednika, nema treće.
Država huligane koristi kao udarnu pesnicu, nisu to iskustva Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, toga ima po latinskim banana-republikama koliko god hoćete. No, ne postoji veći siledžija od države; da ima političke volje, s “navijačkim” bi se bandama moglo obračunati za nekoliko dana. Negativnog sentimenta ima, bit će ga i dalje, ali bi vrijeme i broj ponavljanja otupili tu emociju. Navest ću vam primjer: u Kragujevcu je na otvaranju regionalnog takmičenja, u prvoj utakmici Radničkog u ABA ligi prije četiri godine gostovao Zadar. Uz gostujuću klupu sjedilo je desetak budala maskiranih u četnike iz Bulajićevih filmova. Svi su ih ignorirali, od publike do igrača, i nakon tri utakmice nikad se više nisu pojavili u dvorani. Jasno, s fudbalom ne bi išlo tako lako, ali svakako da bi policija, ukoliko dobije mig s vrha, lako spriječila huligane da se pojave na stadionu.
Kako ukinuti samog sebe?
O drugom se radi, svi koji zamišljeno vrte prste i mudrujući saopćavaju da “nije vrijeme”, plaše se za vlastiti status. Sadašnje mutivode i nesposobnjakovići koji vode klubove nemaju šta tražiti na takvom nivou. Hajduk može izgubiti od Dragovoljca, ali bi li smio sebi dozvoliti da mu katastrofu nanese Partizan na “Poljudu”? Ili, Sarajevo da se blamira kod kuće protiv Vojvodine, ili Zvezda na “Marakani” od Dinama?
Jednostavno, profesionalizacija takmičenja zahtijevala bi novac, odnosno koncentraciju kvaliteta i organizacionu sposobnost. U takvim uvjetima, jagnjećim brigadama, prepoznatljivim po bijelim čarapama i neznanju gramatike, nema mjesta. Sigurno da postoje dovoljno sposobni i bogati koji bi u jačem takmičenju vidjeli mogućnost da oplode kapital. Urbana legenda je također priča da takvo takmičenje ne bi vodilo nigdje. Nije istina, Michel Platini je, što se upadljivo prešućuje u medijima, nekoliko puta izjavio da bi UEFA podržala ozbiljan projekt, a ne zamajavanje kakva je bila navodna “Liga južnog toka” koju su najavljivali raznorazni avanturisti iz Bugarske, Srbije i Rumunije. Tek s takvim takmičenjem, punim stadionima i fudbalom u kojem nema koalicija huligana i drugorazrednih političara stekli bi se uvjeti za ulazak ozbiljnog kapitala.
Isušivanje močvare
Rumunija je primjer kako u zemlji koja ima mnogo manje potencijala nego prostor ex-SFRJ funkcionira jaka liga. Znate li šta je dokaz kvaliteta rumunske lige? To što su nekadašnji komunistički giganti Steaua i Dinamo naučeni da im ništa ne pripada i često dobijaju “po nosu” od manjih klubova u provinciji. Steaua, bivši evropski prvak, samo je dvaput u ovom stoljeću bila prvak. Iskustva su pozitivna, problem su ljudi od kojih očekujemo primjenu. Njima odgovara “status quo”, bara u kojoj najbolje plivaju, što reče neko, njihovo prirodno stanište je blato, tu svakoga mogu dobiti na iskustvo. Previše ih je, kao komaraca, i takav problem nećete riješiti tako što ćete pobiti sve insekte, već se mora isušiti močvara.
U taj mulj niko ko ima uglačane cipele i dovoljno novca za više pari obuće neće ući, ako me razumijete. Zbog toga je pozivanje privatizacije kao svjedoka u ovom procesu samo lažni iskaz, odnosno, kako mali Perica zamišlja svijet u kojem neko drugi plaća, a on odlučuje. “Neće da može”, što bi rekli u nekim dijelovima Srbije…
sport.ba @sport.ba
