sport.ba @sport.ba
Legendarni španski teniser, Rafael Nadal, koji se povukao prije samo nekoliko nedjelja u 39. godini života, napisao je emotivno pismo za "The Players Tribune", u kojem je se osvrnuo na svoj život od djetinjstva.
Nadal je odigrao svoj posljednji meč kao profesionalni teniser u Dejvis kupu u Malagi, a sada je u 39. godini, napisao emotivno pismo pod naslovom “Dar”.
“Nisam siguran koliko sam godina tada imao, ali mislim da sam bio negdje oko 12. U to vrijeme sam obožavao pecanje. Volim more, jer sam s Majorke, a u mom slučaju, more je dio mog života. Taj osjećaj blizine mora, sjedenja na stijenama s porodicom i prijateljima ili na čamcu, pruža mi posebnu mirnoću i spokoj. Jednog dana sam otišao na pecanje umjesto na trening. Sljedećeg dana sam izgubio meč. Sjećam se da sam plakao u kolima dok smo se vraćali kući, a moj stric, koji je u to vrijeme imao veliki uticaj na mene i koji me je zavolio u tenisu, rekao mi je: ‘U redu je, to je samo teniski meč. Nemoj sada plakati, nema smisla. Ako želiš da pecaš, pecaj. Nema problema. Ali ćeš izgubiti. Želiš li da pobjeđuješ? Ako želiš da pobjeđuješ, onda moraš prvo da radiš ono što je potrebno.’ To je bila važna lekcija za mene. Ako me ljudi vide kao perfekcionistu, to dolazi od tog unutrašnjeg glasa koji me zove, kao tada u kolima na putu kući. Taj glas me nikada nije napustio. Jednog dana ću moći da budem na moru. Danas i sutra… moram da treniram”, napisao je Nadal.
Onda je nastavio:
“Mislim da to ima veze s mojim karakterom Majorkanca. Moji heroji su bili ljudi koje sam poznavao u stvarnom životu. Ali kada sam imao 12 godina, prvi put sam igrao s Karlosom Mojom. Moj sunarodnik, takođe s Majorke, šampion Rolan Garosa i prvi španski teniser koji je postao broj jedan. Bio sam tako nervozan dok sam samo udarao loptice s njim. To je bilo nezaboravno iskustvo, prozor u neki drugi svijet. Tada se tenis transformisao iz nečega što je bilo samo zabava – dječija igra – u pravi cilj za način života. Počeo sam malo više da sanjam. Jednog dana, možda i ja mogu da igram na Rolan Garosu…”
Potom se dotakao momenta iz karijere kada su mu rekli da možda nikada više neće moći da igra tenis.
“Kada sam imao 17 godina, povredio sam se i rekli su mi da vjerovatno nikada više neću igrati. Vratio sam se profesionalnom tenisu. Naučio sam da stvari mogu da se završe u trenutku. To nije bila samo mala fraktura na mom stopalu, već bolest. Ne postoji lijek, samo upravljanje. Miler-Vajsov sindrom. Šta to znači? Od najveće radosti pređete do jutra kada ne možete da hodate. Mnogo dana sam provodio kod kuće plačući, ali to je bila ogromna lekcija o poniznosti. Imao sam sreće što sam imao oca, pravog uzora u svom životu, koji je uvijek bio tako pozitivan. ‘Naći ćemo rješenje’, govorio je. ‘A ako ga ne nađemo, postoje i druge stvari u životu osim tenisa.’ Te riječi tada nisam mogao da procesuiram, ali hvala Bogu, poslije mnogo bola, operacija, rehabilitacije i suza, rješenje je pronađeno, i sve ove godine uspijevao sam da se borim kroz sve to.”
Nadal se osvrnuo na svoje uspjehe – Dejvis kup 2004, Rolan Garos 2005, naravno Vimbldon 2008. godine, ali i svoj prvi US Open i zatvaranje kruga Grend slemova u Melburnu. Prisustvo na turnirima poput onih u Madridu, Barseloni, Indijan Velsu, Monte Karlu i Rimu obilježilo je njegovu karijeru.
Ipak, istakao je: “Nikada ne smijete prestati da pokušavate. Uvijek morate da se trudite da budete bolji.”
Nadal je otvoreno govorio i o mentalnim izazovima: “Bilo je trenutaka kada mi je bilo teško da kontrolišem disanje na terenu i nisam mogao da pružim svoj maksimum. Nismo superheroji, već ljudska bića.” Uz naporan rad, uspio je da prevaziđe te teškoće i vrati se u formu.
Za kraj, Nadal je poručio:
“Nadam se da je moj legat to što sam uvijek pokušavao da se prema drugima ophodim s poštovanjem. Nije uvijek uspijevalo, ali sam uvijek pokušavao”, zaključio je on.
