sport.ba @sport.ba
Nisu rijetki slučajevi da članovi porodica poznatih sportista budu oteti, no rijetko se dešava da sami sportisti budu žrtve otmičara. Ali, 1981. godine se dogodila otmica koja je potresla svijet sporta, a žrtva je bio jedan od najboljih španskih fudbalera svih vremena.
Enrique Castro Gonzalez, poznatiji kao Quini, jedan je od najboljih napadača koji je igrao u Primeri, no sudbina se poigrala s njegovim životom, odnosno i pored fenomenalnih partija koje je pružao u Sporting Gijonu i Barceloni, danas ga se ljudi sjećaju i po tome što je u najboljim vremenima svoje karijere bio otet i to od strane jednog električara i dvojice automehaničara.
Taj događaj koji se odigrao početkom 1981. godine u svijetu fudbala je odjeknuo poput bombe, ali zahvaljujući tome što su otmicu organizovali ljudi koji nisu bili iz tog kriminalnog svijeta, na kraju je sve završeno sa sretnim krajem.
No, pisati o njegovoj otmici, a ne dotaknuti se fenomenalne karijere bio bi veliki grijeh. Enrique Castro Gonzalez rođen je 1949. godine. Imao je dvojicu braće, koja su se također bavila fudbalom, no za razliku od njega, svoj fudbalski hljeb su zarađivali kao golmani.
Svoj fudbalski put započeo je u školskoj ekipi "Bosco Sport Gropu", a sa 18 godina se priključio Deportivo Ensidesu, klubu iz grada Avilesa koji se tada takmičio u trećem rangu španskog fudbala. Ugašen je 1983. godine nakon što je pripojen Real Avilesu.
Ipak, počeci u profesionalnom fudbalu nisu bili onakvi kakve je očekivao. Tadašnji trener njegovg kluba "gurao" ga je na poziciju desnog krila gdje njegove golgeterske sposobnosti nisu mogle doći do izražaja. Ali i pored toga dobio je ponudu Real Ovieda, koji se tada također takmičio u trećem rangu španskog fudbala, no otac mu nije dozvolio da ju prihvati.
Ispostavit će se da je "pogodio" s obzirom da ga je novi trener Deportivo Ensidesa, Jose Luis Molinueva, prekomandovao na mjesto napadača. Quini je "eksplodirao", a na jednoj prijateljskoj utakmici sa rezervnom ekipom Sporting Gijona postigao je četiri pogotka. Skauti Sportinga su bili oduševljeni, a pred kraj 1968. godine potpisao je za ovaj klub koji se tada takmičio u drugom rangu španskog fudbala.
Debitovao je 22. decembra iste godine. Crveno-bijeli iz Gijona su poraženi na gostovanju kod Betisa, a naredne sedmice u duelu sa Ferrolom Quini je postigao svoj prvi od ukupno 214 pogodaka za Sporting Gijon.
U svojoj drugoj sezoni vodio je Sporting Gijon do povratka u društvo najboljih nakon deset godina, a sa 24 pogotka je bio najbolji strijelac Secunde. Dobre igre nisu ostale nezapažene, pa je 28. oktobra 1970. godine debitovao i za špansku reprezentaciju. Na stadionu La Romareda su Španci pobijedili Grčku 2:1, a Quini je ušao u igru u drugom dijelu i postigao je pogodak.
No, nije previše zabijao u reprezentaciji, odnosno na ukupno 35 odigranih mečeva postigao je osam pogodaka jer u nacionalnom timu nije imao potpunu slobodu kakvu je imao u Sportingu i Barceloni. Selektori su često od njega zahtjevali da učestvuje u odbrambenim zadacima, dok su ga španski mediji zbog slabog golgeterskog učinka znali žestoko kritikovati.
Govorio je Quini o tome nakon što je objesio kopačke o klin. "Sjećam se utakmice u Barceloni protiv Zapadne Njemačke. Dobili smo 1:0. a ja sam imao zadatak da ne dopustim da svjetski fudbalski fenomen Beckenbauer razvije svoju igru prema naprijed (igrao zadnjeg igrača u odbrani). Nismo primili pogodak, Beckenbauer se nije naigrao i ostvario sam svoj cilj. Ali, moje iznenađenje je bilo ogromno kada sam vidio da sam u novinama ocijenjen sa nulom", izjavio je Quini.
Nastupajući za nacionalni tim doživio je i jednu od najvećih neprijatnosti u svojoj karijeri. Naime, 1972. godine na utakmici protiv Sjeverne Irske dobio je lakat u lice od legendarnog Georga Besta, pukla mu je jagodična kost zbog čega je s terena izbivao nešto više od godinu dana. Propustio je gotovo čitavu sezoni 1972/1973, a u narednoj je sa 20 pogodaka bio najbolji strijelac elitnog ranga.
Dvije sezone kasnije je ponovo osvojio trofej namijenjen najboljem strijelcu španske fudbalske elite. Postigao je 21 pogodaka, no unatoč tome Sporting je ispao iz drušva najboljih. U ljetnom prelaznom roku dobio je ponudu Barcelone koju je u to vrijeme na terenu predvodio veliki Johan Cruyff, no do transfera nije došlo, pa je Quini razmišljao i o kraju karijere.
Potpis za Barcelonu i otmica
Međutim, odlučio je da još nije vrijeme za penziju, a četiri godine kasnije je preselio u Barcelonu. Saga oko njegovog dolaska u slavni katalonski klub punila je naslovnice španskih novina. Pregovori Barcelone i Sportinga su bili "napeti", kada se činilo da je sve gotovo, pojavio bi se problem.
Quini je sve to teško podnosio, a kada je konačno potpisao za Barcelonu blistao je od sreće, nije ni slutio da će za samo nekoliko mjeseci njegov život biti ugrožen i da će se desiti epizoda koja će sva njegova fudbalska dostignuća potisnuti na jedan niži nivo.
Naime, nakon što je Barcelona na svom terenu 1. marta 1981. godine sa 6:0 uz dva pogotka Qunija savladala Hercules, ovaj fudbaler je otet. Nakon utakmice sa svojim automobilom se odvezao do jednog tržnog centra. Kada je parkirao automobil i izašao iz njega, prišle su mu dvije osobe. Uperivši pištolj u njega natjerale su ga da sjedne u njihov automobil i odvezle su ga u nepoznatom pravcu.
Za otmicu se ništa nije znalo do kasnih večernjih sati. Quini je tu noć na aerodromu El Prat trebao dočekati svoju ženu i djecu, no kada su oni izašli iz aviona njega nije bilo. Taksijem su stigla do doma. Iako su se nadali da će tu zateći supruga i oca, dočekao ih je prazan stan. Odmah su nazvali neke njegove najbolje prijatelje koji su im rekli da ne znaju gdje se nalazi. Uspaničeno su potom kontaktirali policiju, te čelnike Barcelone, a sutra u 12:30 je i službeno prijavljen njegov nestanak.
Vijest o Quinijevoj otmici je u Španiji, ali i u cijelom svijetu odjeknula poput bombe, a da je živ saznalo se kada su otmičari kontaktirali njegovu suprugu. Obavijestili su je da su u općini Hospitalet de Llobregat ostavili pismo koje je napisao Quini. Dan kasnije su ponovo stupili u kontakt sa Quinijevom suprugom i za njegov oslobađanje su tražili za to vrijeme ogormnih 100.000.000 pezeta, sadašnjih oko 600.000 eura.
Prva dogovorena primopredaja novaca, koja se trebala dogoditi u jednom hotelu je propala, pa su se otmičari nekoliko dana pritajili. Nisu se javljali Quinovoj supruzi, a onda su došli na ideju da se novac prebaci automobilom u Francusku, što je zapravo bila nemoguća misija.
Na kraju je dogovoreno da se 100.000.000 pezeta prebaci na bankovni račun otvoren u jednoj švicarskoj banci. Otmičari su vjerovali da im na ruku idu tradicionalne švicarske bankarske tajne, no pogriješili su. Švicarska i španska policija su sarađivale i lako je otkriveno da je vlasnik računa Víctor Manuel Díaz Esteban, dvadesetšestogodišnji električar.
Kada je podigao novce sa računa uputio se na aerordom kako bi uhvatio avion za Pariz. No, na njegovo iznenađenje uhapšen je i odmah priveden na razgovor. S obzirom da se radilo o čovjeku koju nije bio iz kriminalnog miljea, brzo je "propjevao". Otkrio je da se Quini nalazi u podrumu jedne automehaničarske radnje u Zaragozi. Policija je ušla u prostorije gdje je zatekla fudbalera Barcelone, koji je u zatočeništvu od 25 dana izgubio nekoliko kilograma.
Vijest o njegovom oslobađanju se brzo proširila Španijom i Evropom, a ispred policijske Uprave u Barceloni se okupilo nekoliko hiljada ljudi koji su čekali dolazak svog ljubimca. Quini se u Barceloni pojavio oko 03:00, a u prvoj izjavi za medije istakao je da su otmičari dobro postupali prema njemu.
Čak je odustao i od otpužbe protiv njih, no proces je nastavljen i dvojica automehaničara i jedan električar su osuđeni na po deset godina zatvora, te novčanu kaznu od pet miliona pezeta koje su trebali uplatiti na Quinijev račun. No, igrač Barcelone se odrekao tih novaca.
Tako je sa sretnim krajem završena životna drama sjajnog fudbalera o kojoj su napisane mnogborojne knjige, a za Barcelonu je Quini nastupao do 1984. godine, a njegova otmica je skupo koštala slavni katalonski klub.
U tri prvenstvene utakmice u tom razdoblju Barcelona je osvojila samo bod, što ju je na kraju koštalo titule prvaka. U ljetnom prelaznom roku 1984. godine potpisao je ponovo za Sporting Gijon, a tri godine kasnije je okončao svoju karijeru.
Ukupno je u klupskoj karijeri odigrao 567 utakmica i pritom je postigao 302 pogotka, što zapravo dovoljno govori o kakvom se napadaču radilo.
S Barcelonom je osvojio dva Kupa kralja, Superkup Španije, Liga kup i Kup UEFA, a čak sedam puta je bio najbolji strijelac lige. Pet puta elitnog ranga, a dva puta drugog ranga španskog fudbala.
Legendarni španski fudbaler je umro 27. februara 2018. godine od srčanog udara, a dan kasnije Gradsko vijeće Gijona je je odobrilo promjenu imena stadiona Real Sporting de Gijon u El Molinon-Enrique Castro Quini Stadium, na kojem je organiziran i njegov posljednji ispračaj. Čak 14.000 ljudi se tom prilikom oprostilo od Quinija.
(sportsport.ba)
