Zvonimir Šarlija se u kratkom roku profilirao kao jedan od nositelja i lidera Hajduka. Navijače je brzo osvojio svojim igrama, ali prije svega onime što splitska publika posebno cijeni - borbenošću i požrtvovnošću. Zbog kontinuiteta dobrih predstava ga se sve više spominje i kao potencijalnog reprezentativca Hrvatske, prenosi Index.hr.
U razgovoru smo prošli cijelu njegovu karijeru, od najmlađih dana u Koprivnici, preko epizoda u Rusiji, Turskoj i Grčkoj, do Hajduka i ambicija kluba u tekućoj sezoni.
Dolazite iz sportske obitelji. Otac vam je bio kapetan i kasnije direktor Slaven Belupa, oba brata su igrala nogomet, supruga je bivša profesionalna rukometašica, a stariji brat je također oženio profesionalnu sportašicu. Mislite li da vam je odrastanje u takvom nogometnom okruženju bilo olakotna ili otegotna okolnost?
Iskreno, oduvijek sam to promatrao kao otegotnu okolnost. Imao sam jako puno neugodnih situacija, osporavanja, upitnika i loših komentara na račun oca. Jer otac je bio član Uprave Slavena koji je donosio odluke, a ja sam u tom trenutku bio klinac u omladinskom pogonu. Kad si malo emotivnija i osjetljivija osoba, to te jednostavno pogađa.
Ali sada mislim da je to pozitivno utjecalo na moju karijeru jer se puno lakše nosim s pritiskom. Ljudi se tome smiju, ali meni je zbog te situacije najveći pritisak do sada u karijeri bio igrati u Slavenu, pa mi je kasnije igranje u Panathinaikosu i sada Hajduku lakše, iako su to klubovi daleko većeg značaja.
U omladinskom pogonu ste prvo bili napadač pa su vas s 13 godina prebacili na stopera. Jeste li se tada ljutili zbog toga?
Bilo mi je bitno samo da igram i da sam u prvom sastavu. Moglo bi se reći da bih trebao biti zahvalan tadašnjem treneru, ali kada dobro razmislim, vjerojatno mi je izbio par milijuna iz džepa (smijeh). Otac je isto igrao stopera pa mi to nije predstavljalo neki problem niti sam to doživio kao nešto loše.
Jedina osoba u obitelji koja se nije aktivno bavila nogometom je bila majka. Je li ona morala trpjeti stalne nogometne razgovore i kako se nosila s tim?
Jao, ne samo da smo otac, oba brata i ja igrali aktivno nego je s nama još živio i rođak koji je došao iz Zadra da igra u Slavenu. A nismo živjeli u nekoj kućerini, nego u stanu. Mama je, uz svoj posao, doslovno po cijele dane samo prala mašine i mašine robe koju smo mi donosili nakon treninga. Žena se potpuno satrala s nama i ne mogu ni reći koliko sam joj zahvalan.
Nije se ona puno interesirala za sam nogomet, ali joj je bilo stresno stalno slušati priče o tome kako se mene negdje gura. Danas je priča malo drugačija, pa ona često ode i na utakmice, a brat mi je rekao da više ne želi gledati s njom moje utakmice jer je počela aktivno pratiti i spominjati termine kao "međuprostor" (smijeh).
U Koprivnici se znalo da cijela obitelj navija za Hajduk. Je li bilo kakvih neugodnosti zbog toga s obzirom na to da je otac bio igrač i kasnije u Upravi Slavena? Odakle uopće ta poveznica s Hajdukom?
Nitko mi to nije nametao niti me forsirao. Kao obitelj smo uvijek ljetovali u okolici Zadra, pa je nekako jako brzo postalo normalno da u tom razdoblju uvijek idemo na utakmice Hajduka. Nije bilo bitno jesu li europske ili prvenstvene, glavno je bilo samo da se ide. Zapravo bih ja čim završi škola išao kod rodbine i ostajao tamo do zadnjeg dana praznika. Vozili su me dole vozači Podravke kamionom pa sam imao VIP uslugu (smijeh).
Tako je ta priča s Hajdukom nekako prirodno nastala. U Koprivnici nisam zbog toga imao probleme jer tamo ionako svi navijaju za Dinamo ili Hajduk, dok Slaven baš i nema navijače.
Mada, moram reći, svima u gradu je drago kad je Slaven dobar. Navijanje za Hajduk je bilo problematično samo kada se željelo nešto negativno pisati o ocu dok je bio u Upravi Slavena pa se tako sjećam naslova u novinama "Cijela uprava uz Slaven, samo Šarlija uz Hajduk" (smijeh).
Kao dijete niste bili prepoznati kao talentiran igrač pa tako nikad niste dobili poziv u mlađe reprezentativne selekcije. Mislite li da ste bili nepravedno izostavljeni i koliko je put do tih selekcija općenito teži ako već kao dijete niste u Dinamu ili Hajduku?
Ne mogu biti nepošten pa reći da sam tada bio neki supertalentirani igrač pa da me se trebalo zvati. Nemam tu zamjerke prema nikome, ali je svakako teži put doći do reprezentacije iz manjeg kluba. Barem je tako bilo u moje vrijeme iako danas vidim da se na popisima pojavljuju klinci i iz manjih sredina.
Nekako mi je prirodno da svu najbolju djecu pokupe Dinamo i Hajduk, ali ako netko kao dijete nije već tamo, to ne mora biti zbog kvalitete, već postoje situacije da roditelji nisu spremni pustiti svoju djecu u te klubove pa ostaju doma do seniora. Svakako te klince ne treba zanemariti, svačiji put je drugačiji.
Zanimljivo je da ste prvi put u zapisniku za Slaven bili 2015. godine, i to u posljednjem kolu sezone kada ste gostovali u Osijeku, kojem je trebala pobjeda za ostanak u ligi. Aljoša Vojnović je tada za pobjedu Osijeka zabio iz kaznenog udarca u 87. minuti i nekoliko puta je prepričavao anegdote s tog susreta. Kako ste kao klinac doživjeli tu utakmicu?
Baš se jako dobro sjećam te utakmice, a znam da se o njoj svašta pričalo. Nije tu bilo nikakvih namještanja i takvih priča iako nama ta utakmica nije bodovno značila ništa.
Bio sam jako svjestan važnosti utakmice jer sam kao klinac stalno s tatom išao na druženja s drugim nogometašima, pa sam uvijek slušao te priče. Dobro se sjećam da je Špiro Peričić zabio gol za 2:2 i da je Vojnović poludio na njega pa ga je hvatao po terenu (smijeh).
Trener Slavena je tada bio Ante Čačić, a nekoliko mjeseci kasnije je postao izbornik…
I nije me zvao (smijeh). Da budem iskren, pod njim sam odradio možda jedan trening i nismo progovorili ni riječ tako da ne mogu nešto puno komentirati.
Ne znam je li uopće znao da sam na klupi na toj utakmici (smijeh). Bio sam svjestan da nema nikakve šanse da zaigram jer su me noć prije doslovno pustili da idem na svoju maturalnu zabavu do ponoći i drugi dan me direktno vozili na stadion da popunim klupu.
S 18 godina niste dobili priliku igrati za prvu momčad, nego ste poslani na posudbu u Koprivnicu, koja se natjecala u trećoj ligi. Kako ste to doživjeli s obzirom na to da su drugi igrači iz vaše generacije dosta brzo ulazili u prvu momčad Slavena?
To mi je bilo jako teško. Kao junior nisam bio označen kao netko koga treba gurati u prvu ekipu iako je moj otac to vjerojatno mogao isforsirati, ali nije htio. Premda nisam dobivao priliku u prvoj momčadi, svejedno su kružile glasine da me se gura zbog oca.
Bila je to jedna čudna situacija jer je tada u Slavenu bilo uobičajeno da nakon ulazne godine u juniorskom stažu ili ideš na posudbu u Koprivnicu ili ostaješ u juniorima, ali uz to da povremeno treniraš s prvom momčadi.
Nisu me poslali u Koprivnicu, ali isto tako sam s prvom momčadi odradio možda dva treninga u cijeloj sezoni tako da sam tu godinu u razvoju izgubio bez razloga. Puno bi za mene bilo bolje da sam nakon ulazne godine u juniorima odmah išao u Koprivnicu, a ovako se to dogodilo tek nakon što sam odradio cijeli juniorski staž.
Odradio sam tada pripreme s prvom momčadi, imao stipendijski ugovor, ali za mene nije bilo mjesta u momčadi. Tako sam otišao igrati treću ligu pa sljedeće ljeto opet prošao pripreme sa Slavenom, pa opet nije bilo mjesta, zbog čega sam išao na posudbu u Solin u drugu ligu.
Nakon posudbe u Solinu sam opet prošao pripreme sa Slavenom pa tek tada došao do toga da uopće sjedim na klupi Slavena, a igrao sam zapravo tek dosta kasnije. Iz moje perspektive smatram da mi je razvoj na taj način bio dosta usporen, ali možda jednostavno nisam bio spreman i bez takvog puta ne bih bio gdje sam danas.
Već ste prije komentirali da vam je godina u Solinu bila jedna od najljepših u životu. Koliko je ta sezona u drugoligaškom društvu bila važna iz današnje perspektive?
Ta sezona s 19 godina je bila prekretnica u mom životu. Kada sam išao u Koprivnicu godinu ranije, imao sam dogovor s roditeljima da mi daju dvije godine života da potratim u nogometu, pa ako bude nešto od toga, super, ali ako ne bude, da upišem fakultet i okrenem se drugim stvarima.
Čak i nakon te prve godine u Koprivnici nije se moglo reći da sam odradio neku super sezonu da bi me Slaven uzeo i zapravo je ta posudba u Solin bila najveća stvar koju mi je tata pomogao u nogometnom smislu.
To ljeto sam išao na probu u Goricu i Sesvete, gdje me nisu uzeli, a onda je tata preko prijatelja Grgice Kovača dogovorio samo da dođem na probu u Solin. Tamo mi se sve posložilo, odigrao sam super sezonu i počeo vjerovati da bih možda i mogao biti prvoligaški igrač.
U Solinu ste prvi put u službenoj utakmici igrali protiv Hajduka, u osmini finala Kupa Hrvatske. Hajduk je tad skoro ispao jer je Solin vodio od 16. minute golom Marija Jelavića i uz je to nanizao još nekoliko odličnih prilika. Na kraju je Hajduk okrenuo golovima Ante Ercega i Marka Futacsa iz kaznenog udarca. Kakav je bio osjećaj igrati protiv Hajduka i je li taj kazneni udarac bio ispravno dosuđen?
Nažalost, bio je čisti penal i nismo se kao momčad osjećali da nam je nanesena neka nepravda. Baš smo bili jako blizu da pobijedimo tu utakmicu jer je Jelavić kasnije imao dva mrtvaca koja mu je Dante Stipica čudesno obranio. Osjećaj je bio fenomenalan.
Sjećam se da sam na Instagramu nakon utakmice stavio sliku i napisao "prvi san ispunjen". Jer tako sam se i osjećao. Prvi san je bio igrati protiv Hajduka, drugi igrati za Hajduk i treći igrati pred punim Poljudom. Tako da sam tada ispunio svoje nogometne snove, a sve ostalo je bonus.
Sjećam se da sam uoči početka utakmice gledao i upijao sve oko sebe, baš sam bio pod dojmom. Ostao mi je urezan u pamćenje Marijan Pušnik kako veže šal na klupu Hajduka (smijeh).