sport.ba @sport.ba
Bila je kasna siječanjska noć 1949. kad je skupina neobičnih izbjeglica iz Mađarske, obučenih u lažne uniforme sovjetske armije, skrivajući se u kamionu i od hladnoće, ali i od kojekakvih agenata svakojakih vojski koje su se motale na području Alpi neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, pokušavala ilegalno ući u Austriju.
Prisiljeni ostaviti kamion s kojim su došli na granicu, grupa je nekoliko kilometara pješačila kroz snijeg i led, smrzavajući se na temperaturi debelo ispod nule. Hladni rat je podijelio svijet na Zapad i Istok, a naša mala skupina pokušala je pobjeći izvan zidina Željezne zavjese i zakoračiti u slobodu.
Austrijski graničari su prepoznali čudnog mladića u lažnoj sovjetskoj uniformi koji će kasnije postati najbolji igrač Barcelone 20. stoljeća
Po dolasku u Innsbruck, dok su pregledavali dokumente čudnovatim likovima u ruskim uniformama, nekoliko austrijskih stražara prepoznalo je jednog iz čudnovate grupice. Bio je to mlad, mišićav mladić plave kose. Austrijski stražari su bili vatreni nogometni navijači, a mladić će samo nekoliko godina kasnije postati simbol Barcelone, čovjek zbog koga je sagrađen Camp Nou i najbolji igrač katalonskog velikana 20. stoljeća. Bio je to László Kubala.
Kubala je bio neobičan lik, fantastičan nogometaš čiji je talent obilježio pedesete godine prošlog stoljeća, ali i unikatna osoba čiji je život bio obojen patnjama, preživljavanjem, unutarnjim bitkama, junaštvom i veličanstvenim trijumfima. László Kubala, u Španjolskoj slavljen kao Ladislao Kubala, bio je čudesan nogometaš, dobar trener i nepopravljiv avanturist. Ili, kako je sam za sebe rekao ovaj nogometni Corto Maltese, bio je građanin svijeta.
Barcelona nikad nije bila običan klub. Blaugrana je pokret te simbol čitave katalonske kulture i njenog stila života. Slično kao Hajduk u Dalmaciji, identitet Katalonije usko je povezan s pripadnosti Barceloni. Velikan s Camp Noua oduvijek je bio klub koji je sa svakom svojom generacijom nudio epske priče koje volimo nazivati većima od života. Barcelonin nogomet bio je i ostao spektakl, a kroz povijest njen dres su nosili neki od najvećih nogometaša u povijesti.
Čak 12 Zlatnih lopti uzeli su igrači koji su u tom trenutku bili igrači Barce. Niti jedan klub na svijetu ih nema toliko. Luis Suarez je bio prvi, još pradavne 1960. Iza njega to je uspjelo mitskom Johanu Cruyffu 1974., zatim dvadeset godina kasnije najvećem Bugarinu svih vremena Hristi Stoičkovu.
Onda je red došao na Brazilce. Najprije je trofej dignuo Rivaldo 1999., a šest godina kasnije čarobnjak Ronaldinho. Zatim je stiglo doba Lea Messija. Osim navedenih velikana, svaka generacija Barcelone je imala po nekoliko igrača koji su pripadali svjetskom vrhu.
Ni Maradona ni Messi ni Xavi nemaju spomenik kod Camp Noua. Ima ga samo Kubala
Od najboljeg strijelca Mundijala u Švicarskoj 1954. Sandora Kočiša, preko Maradone i brazilskog Ronalda, do Xavija, Inieste i Neymara. Ipak, samo je jedan spomenik podignut ispred Camp Noua. Onaj Lászla Kubale.
László Kubala Stecz rođen je 10. lipnja 1927. u Budimpešti. Majka je imala poljske, slovačke i mađarske krvi, dok mu je otac bio Slovak. Mladi László ili Kuksi, kako su ga zvali prijatelji, imao je prekrasno djetinjstvo obilježeno nogometom. Nogomet mu je kolao venama, a predivnom igrom zarazio ga je otac, po zanimanju zidar, koji je igrao u lokalnom amaterskom klubu.
Majka mu je od kartona napravila loptu koja je mladom Lászlu odmah postala najbolji i jedini prijatelj. Čitavo susjedstvo ga je zvao ''dječak s loptom.''
Kao klinac je počeo igrati u lokalnom klubu Ganz TE, a sa 17 godina, neposredno nakon Drugog svjetskog rata postao je član Ferencvaroša, u to doba jednog od najboljih klubova svijeta. U poratnim godinama u Mađarskoj se gradila jedna od najvećih generacija u povijesti nogometa, ona Puškaševa koja je par godina kasnije nazvana Lakom konjicom, a Kubala je bio predodređen da bude jedan od ključnih kotačića te ekipe.
Bježao je iz Mađarske i Čehoslovačke jer je samo želio igrati nogomet
Njegov instinkt za gol, mašta, snaga i snalažljivost bili su avangarda za to doba. U Mađarskoj su računali da s njim imaju igrača za budućnost, no to se nije dogodilo. Kubalu je jedno zanimao nogomet i nije mu padalo na pamet izgubiti godinu dana služeći obavezan vojni rok u zemlji u kojoj je na vlasti bio rigidan komunistički sustav pod patronatom Sovjetskog Saveza.
S 19 godina je otišao u Slovačku i postao je član Slovana iz Bratislave. Tamo se i oženio za Annu Daučik, inače sestru njegovog trenera i izbornika Čehoslovačke Ferdinanda Daučika. Kubala je u 33 nastupa za Slovan zabio 19 golova, a dobio je poziv za reprezentaciju Čehoslovačke za koju je u šest utakmica zabio četiri gola.
U Slovanu je briljirao, navijači i uprava kluba su bili oduševljeni pridošlicom iz Mađarske, no László je smatrao da može i mora biti još bolji. Šokirao je čelne ljude Slovana kad je zatražio dopuštenje da spava na stadionu kako bi mogao još duže i još više trenirati. Ipak, idila nije dugo trajala. Kako je i Čehoslovačka bila s one strane Željezne zavjese, čekao ga je vojni rok i u toj zemlji.
Kubala se 1948. vratio u Mađarsku i odigrao je tri utakmice za reprezentaciju. No, i njemu je dosadilo živjeti nomadskim životom svjestan da zauvijek neće moći izbjegavati neizbježno. Dok se tinta na ugovoru s Vašašem nije ni osušila, Kubala je odlučio pobjeći u slobodu.
Tu se sad vraćamo na početak naše priče. Kubalin plan je bio doći u Innsbruck, a onda otići još dalje na Zapad. Međutim, morao je voditi računa da ga put ne odvede predaleko jer je želio da mu se supruga i tek rođeni sin Branko pridruže što prije pa da zajedno otiđu negdje gdje će moći živjeti bez da ga itko tjera da mora raditi nešto što ne želi. Jer Kubala je želio samo igrati nogomet.
Nevjerojatna avantura počela je u izbjegličkom kampu u Innsbrucku
László se u izbjegličkom kampu u Innsbrucku odlično snašao i vrlo brzo adaptirao. Trenirao je, briljirao je na nekakvim prijateljskim utakmicama i dobio je poziv talijanskog kluba Pro Patria.
''Kad sam došao na prvi trening, vidio sam da trener priprema momčad na kondicijski trening. Nije mi se dalo trčati pa sam glumio da nisam još fizički spreman i uzeo sam loptu te krenuo žonglirati. Predsjednik kluba me vidio što radim i u šali mi je rekao: 'Ako uspiješ loptu udariti 400 puta, a da lopta ne padne na pod, dat ću ti svoj sat.' Mislio je da je to nemoguće. Nije me trebao to dva puta pitati. Desna, lijeva, glava, bedro… 398, 399, 400. Bez ikakvih problema, a onda sam napravio čitav krug oko terena žonglirajući. Bio je zadivljen. Bio sam i ja, jer sam dobio zaista lijep sat'', kasnije je pričao Kubala.
Dok je igrao i zabijao za svoj novi klub, Italijom su se počele širiti priče o njegovoj genijalnosti i nije dugo trebalo da stigne poziv najvećeg kluba s Apenina. U to doba najbolja momčad u Italiji bio je Torino. Il Grande Torino kako su ga zvali, bio je četiri puta zaredom prvak Italije, a Kubala je pozvan da nastupi za tu momčad u Lisabonu protiv Benfice.
Trebao je zaigrati za najbolju momčad Italije, a bolest sina spasila mu je život
László je naravno pristao, no samo dva dana uoči puta u Lisabon, u Italiju su stigli Kubalina supruga i sin. Kako je mališan bio bolestan od napornog putovanja, Kubala je odlučio odustati od putovanja. Bila je to odluka koja mu je spasila život.
Na povratku iz Portugala, 4. svibnja 1949., avion s igračima Torina se srušio. Poginula je 31 osoba, 18 igrača, zatim klupski dužnosnici, novinari i avionsko osoblje. Jedini nogometaš koji je preživio bio je Sauro Toma, a u nesreći je život izgubilo čak deset talijanskih reprezentativaca. Torino se od toga nikada nije oporavio.
Kubala je samo pukom srećom spasio glavu, no problemi nisu nestali. Mađarski nogometni savez optužio ga je zbog kršenja ugovora s Vašašem, neovlaštenog napuštanja zemlje te nesluženja obaveznog vojnog roka. FIFA nije imala izbora i kaznila ga je jednom godinom zabrane igranja za bilo koji profesionalni klub.
Unatoč tome, nije imao namjeru odustati. U siječnju 1950. preselio se u talijansku Cinecittu, gdje su on i trener Daučik oformili momčad prebjega iz Mađarske, Čehoslovačke, Jugoslavije i ostalih zemalja kojima je na vlasti bio komunistički sustav. Ekipa se simbolično zvala Hungaria, a ta neobična momčad dobila je šansu da se predstavi nogometnoj publici u Španjolskoj.
Upravo ta turneja uvelike je promijenila ne samo život našeg junaka, nego i čitav španjolski nogomet. Kubala je igrao čudesno, zapanjujuće. Na prvoj utakmici protiv Espanyola, odmah nakon izvođenja početnog udarca s centra, zaletio se u kazneni prostor protivnika, na prsa je primio dugu loptu, iz prve je prebacio čuvara i volejem je zakucao loptu pod prečku.
Publika na stadionu je zanijemila. Nikome ništa nije bilo jasno i svi su se pitali što se upravo dogodilo te tko je uopće igrač koji je izveo potez koji nitko nikad nije vidio. Real i Barca su željeli dovesti Kubalu, no nisu imali pojma da ovaj ne smije godinu dana potpisati ugovor ni s jednim klubom.
Trebao je potpisati za Real, ali ga je Barcin sportski direktor u vlaku napio i umjesto u Madrid odveo u Barcelonu
Real je prvi pristupio Kubali, no ključnu ulogu u dolasku u Barcelonu napravio je tadašnji sportski direktor Katalonaca Josep Semiter. Lukavi Semiter je u vlaku napio Kubalu koji je mislio da se vozi prema Madridu. U stvari, vlak je vozio prema katalonskoj prijestolnici.
Kad je stigao u Barcelonu, Kubala se otrijeznio, odlučio je da nema ništa protiv ostanka u Kataloniji, ali onda je on počeo diktirati uvjete. Shvatio je da Real čeka bilo kakvu pogrešku najvećeg rivala i da može dobiti što god poželi.
Barca je pristala da prvu godinu dana igra samo prijateljske utakmice, učinila ga je nabolje plaćenim igračem u povijesti kluba (dobio je sedam puta veći ugovor od Cesara Rodrigueza, tadašnje ikone Barcelone), a u paketu s njim je u Kataloniju stigao i Daučik kao budući trener kluba, jer je to bio jedan od Kubalinih uvjeta.
U početku su gotovo svi smatrali da je Kubala nasamario Barcelonu i da ih je prevario, no vrlo brzo će se pokazati da je to bio jedan od najboljih poteza u povijesti kluba. Kubala je mogao igrati jednako dobro i klasičnog napadača i profinjenog playmakera, očaravao je publiku čudesnim bravurama i trikovima, a bio je i jedan od najboljih izvođača slobodnih udaraca.
Pokrenuo je Kubalamaniju, prekinuo dominaciju Frankovog Reala i natjerao upravu Barcelone da sagradi stadion za 100 tisuća ljudi
Ukratko, Kubala je bio nešto do tada neviđeno u španjolskom nogometu. Ipak, možda i najvažniji dobitak Barce s Kubalom je bila činjenica da se zahvaljujući njegovoj karizmi i nestvarnim nogometnim vještinama klub oporavio nakon poslijeratne krize i uspio je zaustaviti dominaciju Reala koji je gazio na pogon Alfreda Di Stefana i diktatora Francisca Franka.
Prva prava sezona Kubale u Barcelone u klupskim almanasima se naziva Equipo de las Cinco Copas, odnosno Momčad s pet trofeja. Barca je te sezone osvojila prvenstvo, Kup, Kup Eve Duarte, Latinski kup i Kup Martini Rossi. Kubala je u 19 odigranih utakmica iste sezone zabio čak 26 golova, a najviše se pamti sedam golova u 9:0 pobjedi protiv Sporting Gijona. Do danas nitko nikad u La Ligi nije zabio više u jednoj utakmici.
U sezoni 1952./53. Kubala se razbolio od tuberkuloze, opaka bolest je prijetila da mu uništi karijeru, no oporavio se puno prije nego što je itko očekivao i praktički sam je odveo momčad do obrane duple krune.
''Trener Daučik bi nam dao upute pred početak utakmice, a Kubala bi nam govorio što da radimo za vrijeme igre. Na terenu bismo radili ono što nam je rekao, a u mnogim bismo slučajevima nastupali bolje nego na početku utakmice", pričao je jednom njegov bivši suigrač Francisco Canovas.
Kubala je svoj utjecaj koristio gradeći momčad po svom guštu, a mnogi će i danas reći da je ekipa s Kubalom, Kočišom, Csiborom, Suarezom i Evaristom bila najbolja Barcelona ikad.
Navijači su ga obožavali, u Barceloni je tih godina vladala prava Kubalamanija, a tadašnji stadion Barcelone s kapacitetom od 60 tisuća bio je premalen za primiti sve one koji su na djelu željeli vidjeti neponovljivog Mađara. Zbog histerije oko Kubala pala je odluka da se sagradi Camp Nou koji danas ima 99 tisuća i 354 mjesta.
S loptom je bio genij, a izvan terena je bio boem, pijanac i ženskar
Premda je nogomet koji je igrao bio čista poezija, Kubala je bio boem i volio je noćni život, a nije bježao ni od ženskog društva. Svoju slavu je itekako koristio. Legenda kaže da je imao vlastitog vozača koji bi ga noću razvozio po lokalima, a onda bi ga ujutro, pijanog i mamurnog, odveo na trening.
Daučik je jednom prigodom upozorio igrače da će biti novčano kažnjeni u slučaju ako ih se uhvati u noćnom provodu, a Kubala je u tom trenutku ustao, došao je do trenera i unaprijed je platio kaznu. Nakon jedne europske utakmice carinik je pitao Kubalu gdje su dvije boce viskija koje je prijavio. Legendarni nogometaš se pogladio po trbuhu i sa smiješkom je uzvratio protupitanjem: ''Želiš li napraviti rendgen?.''
Autoritarac poput Herrere nikad se nije namjeravao pomiriti s takvim ponašanjem. Nije trpio Kubalu i svako malo, na užas navijača, Kubala bi bio na klupi. U polufinalu Kupa prvaka protiv Reala Herrera je iz momčadi izbacio Mađara, a Real je slavio s ukupnih 6:2. Ishod je bio jasan - Herrera je potjeran.
''Nije da nije cijenio Kubalu ili da nije prepoznavao njegove kvalitete, već ga je doživljavao kao suparnika, a Herrera je uvijek želio biti šef'', napisao je Kubalin biograf Juan Jose Castillo.
Odlaskom Argentinca s klupe Barcelone, Kubala je opet dobio sve ovlasti, a klub je osvojio Kup velesajamskih gradova i naslov prvaka Španjolske. S Kubalom na čelu, Barcelona je postala prva momčad koja je izbacila Real u Kupu prvaka.
Nakon pet uzastopnih naslova prvaka Europe, Blaugrana je izbacila Kraljeve 1961. Te sezone je stigla do finala elitnog natjecanja, no u dramatičnom susretu Benfica je bila bolja 3:2.
To finale bilo je simboličan oproštaj Kubale od Barcelone. Za Katalonce je u deset godina odigrao 345 utakmica i zabio je 280 golova. Osvojio je četiri naslova prvaka Španjolske, pet Kupova i dva Kupa velesajamskih gradova. Zabio je čak 14 hat-trickova. Nakratko je preuzeo ulogu trenera-igrača, da bi se 1961. privremeno umirovio.
Kratko vrijeme je igrao u Kanadi i Švicarskoj, a 1963. ga je u ozbiljan nogomet vratio Espanyol, u kojem se u vrhu napada pridružio svom velikom prijatelju i još većem rivalu Alfredu Di Stefanu.
Kubala je 1953. obukao dres reprezentacije Španjolske, za koju je odigrao 19 utakmica i zabio je 11 golova. Tako je postao jedini igrač u povijesti koji je igrao za čak tri različite reprezentacije (Di Stefano je igrao za Argentinu, Kolumbiju i Španjolsku, no nastupi za Kolumbiju mu se ne pišu kao službeni jer je ta južnoamerička zemlja u to vrijeme bila izbačena iz FIFA-e. Dejan Stanković je nastupao za SR Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru te Srbiju, ali jasno je da je riječ o istoj reprezentaciji koja je samo mijenjala ime ovisno o političkom kontekstu vremena).
Nikad s reprezentacijom nije nastupio na nekom velikom turniru
Nažalost, s reprezentacijom nikad nije nastupio na nekom velikom turniru. Godine 1954. su u doigravanju za SP u Švicarskoj u prvoj utakmici svladali Tursku 4:1, a u uzvratu su izgubili 0:1. Kako tadašnja priglupa pravila nisu u obzir uzimala gol-razliku, odigrana je i treća utakmica na neutralnom terenu.
Završilo je 2:2, a o putniku na Mundijal odlučilo se bacanjem novčića. Turci su imali više sreće. Četiri godine kasnije presudio im je remi u Švicarskoj koji je na SP u Švedsku poslao Škote, a 1962. je napokon uspio izboriti nastup, no onda se ozlijedio i s Di Stefanom je morao otkazati nastup u Čileu.
Foto: Kubala i Di Stefano
Kubala je dva puta nastupio i za najbolju momčad Europe, u vrijeme kad su pozive dobivali zaista najbolji, a uz Vukasa, Zebeca, Zlatka Čajkovskog i Bearu bio je junak slavne 4:4 utakmice protiv Engleske u Londonu 1953.
Dugo se bavio i trenerskim poslom. Vodio je između ostalog Barcelonu, Espanyol i još neke klubove slabijeg ranga, reprezentaciju Španjolske odveo je na SP 1978., a s olimpijskom reprezentacijom Španjolske osvojio je zlato u Barceloni 1992.
Nakon duge i teške bolesti László Kubala Stecz preminuo je 17. svibnja 2002. u dobi od 74 godine. Brončana skulptura koju je izradila Montserrat García postavljena je ispred ulaza na Camp Nou 2009. godine.
"Ne želim da ljudi samo pogledaju ovo i kažu: 'To je kip nogometaša'. Želim da pogledaju to i kažu: 'To je Kubala’", rekla je umjetnica. Navijači su ga proglasili najboljim igračem Barce svih vremena u godini stote obljetnice kluba 1999., a možda najbolji opis o tome tko je i što je bio László Kubala dao je veliki Di Stefano:
''László Kubala bio je jedan od najboljih koji je ikada igrao nogomet. Njegova igra bila je čista, kristalna, prava radost za navijače. Ono čega se sjećam je njegov duh drugarstva, odanost koju je pokazivao kao prijatelj.''
Kubala je bio nogometni inovator. Bio je jedan od prvih vrhunskih igrača koji je spojio fizičku snagu i virtuoznost. Bio je neukrotiv, inspirativan, hrabar i uzbudljiv. Bio je nomad i lutalica koji je tražio svoj dom i mjesto na kojem mu nitko neće braniti igrati nogomet.
Bio je nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, često je davao novac beskućnicima i pomagao im, ali nije trpio da mu netko nameće svoj autoritet. Znao je koliko je dobar i tako se ponašao, međutim, nikad nije dozvolio da mu ego prevlada razum i da pređe granicu. Bez dvojbe, bio je jedan od najživopisnijih i najboljih nogometaša, ne samo svog doba, te kao takav zaslužuje da ga se pamti i slavi. I to ne samo u Barceloni.
