sport.ba @sport.ba
Nakon Realovih Galacticosa, Barcelonine čuvene fantastične četvorke, Milanovog sazviježđa, opakog Chelseaja i brojnih drugih nevjerojatnih momčadi tijekom nogometne povijesti okuplja se ekipa koja prijeti postati najbolja svih vremena, a već sada spada u najuži krug najzvučnijih od nastanka ovog sporta.
U gradu Eiffelovog tornja katarski vlasnici u Paris Saint-Germain dovode Lionela Messija, jednog od najboljih nogometaša svih vremena, u momčad koja je ionako izgledala čarobno na papiru. Nije se onda teško zapitati hoće li Mauricio Pochettino pod rukom imati najbolju postavu koju je svijet ikada vidio.
Zvijezde u momčadi nisu garancija uspjeha, to najbolje znaju u Realu
Momčad francuskog velikana se po rezultatima ne može uspoređivati s najvećim momčadima svih vremena, koje su ispisivale povijest, ali gledajući samo imena u sastavu, predvođena suludo atraktivnim napadačkim trojcem Messi - Neymar - Mbappe, jasno je da je ona dream team koji po individualnoj kvaliteti spada među najbolje ikad.
Zbog toga nas je PSG-ov roster natjerao da se prisjetimo ranijih čudesnih momčadi i njihovih uspjeha. Neke od njih nisu ispunile očekivanja i samo su nas podsjetile da velika imena nisu garancija najvećih rezultata ako nisu pravilno izbalansirana, a najbolji primjer takvih je Real Madrid iz sezone 2004./05., kada su na terenu zajedno igrali Ronaldo, Raul, Zinedine Zidane, Luis Figo, David Beckham, Roberto Carlos i Iker Casillas, ali povezali su dvije sezone bez trofeja.
Naravno, bilo je i onih velikih momčadi koje su ispunile sve traženo, a takva je bila Barcelona koja je 2011. godine osvojila La Ligu i Ligu prvaka te natjerala sir Alexa Fergusona da je opiše kao najjaču ekipu protiv koje je igrao.
Bosmanovo pravilo kao referentna točka
Prilikom odabira najboljih i najzvučnijih postava svih vremena odlučili smo se fokusirati na period nakon čuvenog Bosmanovog pravila. Naime, nakon 15. prosinca 1995. nogometaši su dobili slobodu da nakon isteka ugovora s jednim klubom mogu slobodno otići u drugi, a Bosmanovo pravilo izjednačilo ih je s običnim radnicima u Europskoj uniji i proglasilo je zabranjenim ograničavati broj igrača ako dolaze iz Unije. Ukratko, pravilo tri stranca jednom sudskom odlukom prestalo je vrijediti, što je dovelo do posve drugačijih odnosa snaga u nogometu.
Tako su imućni klubovi dobili slobodu da okupe sjajne igrače i krenu u osvajanje najvećih trofeja. Nakon 1995. godine neprestano su se obarali svjetski rekordi u transferima i stvarale sjajne momčadi. Zato je ova godina referentna točka za odabir najvećih postava svih vremena.
Jasno, nije lako odabrati sve one koje zaslužuju biti na listi, a mi smo se opredijelili za sljedećih 10.
Real Madrid 04./05. - Zlatni Bentley bez motora
Florentino Perez je prvi mandat kao predsjednik Real Madrida imao od 2000. do 2006. godine, a na izborima je pobijedio zahvaljujući obećanju da će od španjolskog velikana stvoriti Galacticose. Odmah je na ljeto 2000. godine postavio svjetski rekord dovođenjem Figa za 60 milijuna eura, a onda ga godinu dana kasnije srušio sa 77.5 milijuna eura za Zidanea.
Međutim, nakon što je 2001. i 2003. godine bio prvak Španjolske, a 2002. godine osvajač Lige prvaka, Real je dvije uzastopne sezone okončao bez trofeja, iako je neprestano trošio novac na nove igrače.
Real je u sezonama 2003./04. i 2004./05. na raspolaganju imao Casillasa, Roberta Carlosa, Ivana Helgueru, Michela Salgada, Beckhama, Gutija, Figa, Zidanea, Raula, Michaela Owena, Ronalda i brojne druge poznate igrače, ali bilježio je rezultate daleko ispod očekivanja.
Kao ključni razlog Realovih neuspjeha smatrala se prodaja Claudea Makelelea u Chelsea na ljeto 2003. godine. Perez se na ovaj potez odlučio kako bi doveo Beckhama iz Manchester Uniteda, ali Zidane je njegovu odluku opisao kultnom izjavom.
"Zašto stavljati novu boju na Bentleyja kada mu vadiš cijeli motor?" pitao se Zidane.
Francuzu nije smetao dolazak engleskog superstara, ali je smatrao da on ne treba biti razlog da Makelele napusti momčad, jer takav igrač je bio neophodan u ekipi punoj sjajnih ofenzivaca. Sjajni francuski zadnji vezni bio je radilica koja je momčadi davala balans i vjerojatno je njegov odlazak najviše utjecao na Realov rezultatski pad, zbog kojeg je kasnije i Perez napustio mjesto predsjednika.
Milan 04./05. - Čudesna imena, ali sezona bez trofeja i godine bez dominacije u Italiji
Silvio Berlusconi je tijekom vladavine u Milanu okupio nekoliko sjajnih generacija, a jednu od najboljih imao je u sezoni 2004./05. U ekipi su tad igrale sve same legende, od golmana Dide, preko epske obrane koju su činili Cafu, Jaap Stam, Alessandro Nesta i Paolo Maldini, pa veznog reda s Andreom Pirlom, Gennarom Gattusom, Manuelom Rui Costom, Clarenceom Seedorfom, Kakom, Massimom Ambrosinijem, sve do napada u kojem su igrali Andrij Ševčenko, Filippo Inzaghi i Hernan Crespo.
Trener Carlo Ancelotti je stalno bio na slatkim mukama, jer je imao izbor igrača kakav se rijetko okuplja na istom mjestu. Cafu je bio kapetan Brazila koji je 2002. godine bio prvak svijeta, Stam je jedan od najboljih stopera u povijesti Nizozemske, a Nesta i Maldini spadaju u red najboljih braniča svih vremena. Sličnu reputaciju imali su i ostali pobrojani igrači.
No, taj Milan je u sezoni 2004./05. osvojio samo talijanski superkup. U Italiji je bio drugi, iza Juventusa, dok je u epskom finalu Lige prvaka prosuo prednost od 3:0 protiv Liverpoola te kasnije izgubio na penale.
Milan je s većinom ovih igrača osvojio Ligu prvaka 2003. i 2007. godine, ali u Italiji nije dominirao, jer je od 2000. do 2010. godine osvojio samo po jedan naslov u Serie A (2004.) i kupu Italije (2003.).
Chelsea 06./07. - Pad je počeo dolaskom "princa"
Roman Abramovič je kupio Chelsea 2003. godine i odmah krenuo po skupocjena pojačanja, a nakon što je godinu dana kasnije na klupu postavio Josea Mourinha, bilo je jasno da će Engleska dobiti još jednog giganta.
Chelsea je 2005. i 2006. godine osvojio Premiership, uspio je stići i do polufinala Lige prvaka, a onda je ruski vlasnik uložio dodatna sredstava te pred sezonu 2006./07. doveo Andrija Ševčenka iz Milana, Michaela Ballacka iz Bayerna te Ashleyja Colea iz Arsenala.
Iako je sve ukazivalo na to da će Mourinhova momčad nastaviti dominirati u Engleskoj, dogodilo se suprotno. Chelsea je osvojio FA kup i Liga kup, ali u Premiershipu je bio drugi, iza Manchester Uniteda, dok je u Ligi prvaka ispao nakon penala od Liverpoola. Svega nekoliko mjeseci kasnije Mourinho se razišao s klubom, što je bio dokaz da sjajni prijelazni rok ipak nije dao željeni efekt.
Taj Chelsea je na papiru bio jači nego u sezonama kada je bio prvak Engleske, a iz današnje perspektive djeluje kao najjači svih vremena. Čech je tada bio jedan od najboljih golmana svijeta, Ballack je bio kapetan Njemačke, dok su Lampard, Drogba, Terry i Ševčenko u to vrijeme barem po jednom činili najbolju postavu prema FIFA-inom godišnjem izboru (2005., 2006., 2007.).
Jedan od ključnih razloga zbog kojih je počela pucati veza između Chelseaja i Mourinha u to vrijeme bio je upravo dolazak Ševčenka. On nije bio želja Posebnog i tu se krije velik dio odgovora zašto su rezultati bili slabiji 2007. godine.
"On je bio poput princa u Milanu, a filozofija u Chelseaju je bila drugačija. Mi nismo imali prinčeve. On nije bio moja prva opcija, ali klub mi je doveo njega kao drugu opciju. S njim nikada nisam imao osobni problem i želim mu sve najbolje", izjavio je Mourinho 2008. godine.
Barcelona 07./08. - Fantastična četvorka koja nije igrala zajedno i sezone bez titula
Barcelona je 2006. godine osvojila La Ligu i Ligu prvaka, a nakon neuspjeha u sezoni koja je uslijedila odlučila je dovesti Thierryja Henryja iz Arsenala, koji je stigao kao službeno treći najbolji igrač svijeta. Uz njega su, u momčad koja je ionako bila impresivna, stigli Yaya Toure, Eric Abidal i Gabriel Milito.
Tako je Frank Rijkaard tada na teren mogao izvesti postavu u sljedećem sastavu: Valdes, Zambrotta, Thuram, Puyol, Abidal, Xavi, Iniesta, Ronaldinho, Henry, Messi, Eto'o.
U to vrijeme barem na papiru nije postojala bolja ekipa, jer su Katalonci imali osvajače svjetskih prvenstava i viceprvake svijeta, kao i igrače koji su redovno konkurirali za titulu najboljeg na svijetu.
Međutim, nizozemski stručnjak nikada nije uspio izvući najbolje iz tog sastava. Čak nije uspio ni spojiti fantastičnu četvorku Ronaldinha, Messija, Eto'oa i Henryja na terenu. Na kraju je i tu sezonu okončao bez trofeja, a Real mu je u La Ligi pobjegao za 18 bodova. Jedina pozitivna točka bio je plasman u polufinale Lige prvaka, u kojem je Barcelona tijesno ispala od Manchester Uniteda s ukupnih 1:0 u dvomeču.
Problem za ovu ekipu bile su relativno česte ozljede najboljih igrača i nedostatak discipline, jer je bilo očigledno da je Ronaldinho bio u padu, nakon što je 2006. godine bio najbolji igrač svijeta. Rijkaard nije uspio održavati kemiju u momčadi, pa je na kraju sezone dobio otkaz.
Man City 17./18. - Nezaustavljivi u Engleskoj, ranjivi u Ligi prvaka
Manchester City je od dolaska katarskih vlasnika postao vodeći klub na svijetu po ulaganjima u momčad, a na tržištu je postao još agresivniji nakon što je 2016. godine doveo Pepa Guardiolu na mjesto trenera.
Španjolski stručnjak je u svojoj drugoj sezoni na poklon dobio pojačanja u iznosu od 317 milijuna eura, što je maksimalno iskoristio u domaćem prvenstvu, gdje je osvojio titulu te oborio rekorde po broju osvojenih bodova (100), ostvarenih pobjeda (32) i postignutih golova (106), pri čemu je uspio povezati i rekordan broj pobjeda u nizu (18).
Jednostavno, rekordi su dovoljno govorili za momčad koju su predvodili Kevin De Bruyne i David Silva. City je u Engleskoj bio nezaustavljiv, a ligaškoj tituli dodao je i onu iz Liga kupa.
Ipak, ta momčad nije se proslavila u Ligi prvaka, gdje je u četvrtfinalu s ukupnih 5:1 izgubila od Liverpoola. Upravo su ispadanja u elitnom natjecanju bili najveći minus ovog Cityja, jer je u domaćim natjecanjima briljirao.
City je skoro identičan uspjeh u Premiershipu napravio i u narednoj sezoni, kada je dodao i titulu u FA kupu, ali smo sezonu 2017./18. odabrali kao najbolju isključivo zbog oborenih rekorda u Premiershipu.
Real Madrid 2016./17. - Serijski pobjednici
Florentino Perez u prvom mandatu nije uspio napraviti Galacticose koji dominiraju Europom, ali u drugom je. Real je od 2014. do 2018. godine čak četiri puta osvojio Ligu prvaka i teško je odabrati kada je bio najbolji u tom periodu.
Ipak, uzimajući u obzir uspjehe u svim natjecanjima, izabrali smo sezonu 2016./17. kao najbolju Realovu u ovoj eri. Tada su Madriđani bili prvaci Španjolske, Europe i svijeta, a potvrdu snage pokazali su u finalu Lige prvaka kada su pobijedili Juventus 4:1.
Gledajući individualnu kvalitetu cijelog rostera, ovo je bila vjerojatno najjača ekipa svih vremena, jer Zinedine Zidane je tada samo u ofenzivnom dijelu momčadi mogao računati na Cristiana Ronalda, Garetha Balea, Karima Benzemu, Isca, Jamesa Rodrigueza, Alvara Moratu i Marca Asensija, a tih sedam igrača mu je vratilo s čak 122 gola u svim natjecanjima.
Iza nevjerojatnog napada Real je imao Luku Modrića, Tonija Kroosa i Casemira, dok su obrambeni bedem činili Dani Carvajal, Sergio Ramos, Raphael Varane, Marcelo i golman Keylor Navas.
Ovaj Real nije uvijek oduševljavao igrom niti je u svakoj utakmici dominirao travnjakom, ali je znao ono najvažnije - pobijediti.
Barcelona 2010./11. - Oni su zlostavljali protivnike
Barcelona je 2009. i 2015. godine osvajala trostruku krunu, dok je 2011. godine bila prvak Europe i Španjolske. Stoga, doista je teško odabrati sezonu u kojoj je bila najbolja, jer radi se o nijansama.
Ipak, sudeći prema izjavama Barcinih protivnika i određenim rezultatima iz navedenih sezona, dojam je da su Katalonci najbolji bili u sezoni 2010./11. Jednostavno, tada su kod kuće razbili Real s 5:0, u prvom El Clasicu za Josea Mourinha, a sezonu su okončali rušenjem Manchester Uniteda na Wembleyju rezultatom 3:1.
Rasprave su sasvim razumljive kada je u pitanju biranje najbolje Barcelone svih vremena, ali ovaj put ćemo za argumente koristiti izjave velikana koji su osjetili ovu Barcelonu.
"Rekao bih da je to najbolja momčad protiv koje sam igrao tijekom svoje trenerske karijere. Nitko nam nije dao takve batine", izjavio je sir Alex Ferguson nakon te utakmice.
"Bili smo zlostavljani u toj utakmici. Oni su bili briljantni. Iskreno, osjećao sam se kao igrač županijske lige", nedavno je tu utakmicu opisao Rio Ferdinand, legendarni stoper Manchester Uniteda.
Mane ove momčadi? Mnogi su ih pokušavali pronaći...
Bayern 2012./13. - Njemački stroj s hrvatskim napadačem
Bayern je 2020. godine osvojio Ligu prvaka kao nitko prije njega, jer je do titule došao pobijedivši u svakoj utakmici sezone. Tom uspjehu dodao je i duplu krunu u Njemačkoj te kompletirao povijesnu sezonu. No, fantastičan rezultat ostvario je i 2013. godine, kada je također osvojio trostruku krunu.
Zato je i u ovom slučaju teško izabrati koja je Bayernova momčad bila bolja, ali blagu prednost smo dali ipak ekipi iz 2013. godine, jer to je bila generacija koja je prethodno gubila dva finala Lige prvaka, što je bio znak da su u kontinuitetu bilježili sjajne rezultate.
Osim toga, u tom Bayernu je igrao legendarni tandem Franck Ribery - Arjen Robben, koji je nosio momčad do titule. Iako je ta generacija zabilježila dva poraza i jedan remi na putu do titule, ona je imala i dvije utakmice više, a opet je upisala neke fenomenalne rezultate. Primjerice, taj Bayern, koji je predvodio Jupp Heynckes, u četvrtfinalu Lige prvaka s ukupnih 4:0 izbacio je Juventus, dok je s ukupnih 7:0 u polufinalu srušio Barcelonu, nakon čega je u finalu pobijedio Borussiju Dortmund 2:1. Prvi gol u finalu zabio je hrvatski reprezentativac Mario Mandžukić.
Inter 2009./10. - Granitna obrana
Massimo Moratti je 1995. godine preuzeo Inter, a najveća želja mu je bila postati europski prvak, čime bi ponovio uspjeh tog kluba iz 1960-ih, kada je na mjestu predsjednika bio njegov otac Angelo.
Nakon dugogodišnjih pokušaja Moratti je 2010. godine ispisao povijest Intera, kada je taj klub prvi put osvojio trostruku krunu. Momčad predvođena Joseom Mourinhom bila je pravi primjer čvrste talijanske obrane, koja je krasila Inter, posebno u polufinalu Lige prvaka, u kojem je s ukupnih 3:2 izbacila Barcelonu, tada aktualnog prvaka.
Inter su tada činili uglavnom stariji igrači i bilo je jasno da im je sezona 2009./10. posljednja šansa da postanu prvaci Europe. Osim trijumfa nad Barcelonom, ta generacija je u osmini finala izbacila Chelsea, koji je kasnije postao prvak Engleske, dok je u finalu pobijedila njemačkog prvaka Bayern.
U Interu je tad na golu bio prvi golman Brazila Julio Cesar, dok su u obrani bili reprezentativci Argentine (Javier Zanetti, Walter Samuel), Brazila (Lucio, Maicon) i sjajni lijevi bek iz Rumunjske Christian Chivu. Ispred njih su granitni vezni red činili Esteban Cambiasso, Dejan Stanković i Thiago Motta, a mozak ekipe bio je Wesley Sneijder. U napadu je Mourinho računao na lukavog Diega Milita, brzog Eto'oa i vrijednog Gorana Pandeva.
PSG 21/22. - Novi Galacticosi
PSG već godinama gradi momčad koja može osvojiti Ligu prvaka, a najbliži tom naslovu bio je prošle godine, kada je u finalu izgubio od Bayerna 1:0. Katarski vlasnici su nakon toga nastavili s ulaganjima, a ovog ljeta su odradili jedan od najboljih prijelaznih rokova svih vremena.
Francuzi su bez odštete doveli Sergija Ramosa, Gianluigija Donnarummu i Georginija Wijnalduma, a sada bi mogli tako dovesti i genijalnog Messija.
Tako je sve izvjesnije da će Messi zateći ekipu na čijem je golu Donnarumma, golman koji je izabran za najboljeg igrača proteklog Eura. Na mjestu desnog beka igrat će Achraf Hakimi, za kojeg je PSG platio 60 milijuna eura Interu i ovog igrača učinio drugim najskupljim bekom svih vremena. Pored njega će igrati Sergio Ramos, dojučerašnji kapetan Reala i jedan od najboljih stopera u povijesti nogometa. Njemu će društvo praviti brazilski branič Marquinhos, kojeg Transfermarkt procjenjuje na 75 milijuna eura.
Igrač s najmanjom reputacijom u ekipi bit će lijevi bek Layvin Kurzawa ili Juan Bernat, dok će u vezi boraviti kapetan Nizozemske i osvajač Lige prvaka i Premiershipa s Liverpoolom Georginio Wijnaldum, a uz njega i talijanski playmaker Marco Verratti.
Napad već spada među najbolje u povijesti, a činit će ga Messi, Neymar i Kylian Mbappe, suho zlato francuskog nogometa. Za preostalo mjesto u momčadi bore se Angel Di Maria, Julian Draxler, Mauro Icardi, Ander Herrera, Pablo Sarabia...
Sve ovo dovoljno govori u snazi PSG-ove momčadi, koja se s punim pravom po individualnoj kvaliteti može usporediti s najvećim momčadima svih vremena. Boljka ove momčadi može biti nedostatak balansa, jer pitanje je koliko će ostatak ekipe moći nositi teret ako izostane defenzivni doprinos Mbappea, Neymara i Messija.
No gore smo vidjeli da okupljanje vrhunskih imena nije garancija titula pa ćemo tek saznati hoće li PSG naplatiti svoja ulaganja i konačno osvojiti Ligu prvaka - jer s ovakvom momčadi ništa drugo nije uspjeh - ili ćemo ga pamtiti kao momčad koja je podbacila jer joj je falio "makelele".
