11. 07. 2020 - 08:23
6 SPORTSKIH ASOVA IZ SREBRENICE Preživjeli su pakao i uspjeli...
907
Shares
6 SPORTSKIH ASOVA IZ SREBRENICE Preživjeli su pakao i uspjeli u inat zločincima: S ponosom su branili i brane boje jedine domovine!

ONI SU PONOS BiH

6 SPORTSKIH ASOVA IZ SREBRENICE Preživjeli su pakao i uspjeli u inat zločincima: S ponosom su branili i brane boje jedine domovine!

Mirza HADŽIJUSUFOVIĆ
11. 07. 2020 - 08:23
0
Shares
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Danas se navršava 25 godina od svirepog zločina počinjenog nad muslimanima Srebrenice, tadašnje zaštičene enklave. Redakcija portala Sport.ba odlučila je osvrnuti se na bh. sportske asove koji stižu iz Srebrenice i preživjeli su genocid, a postali su vrhunski sportisti.

108185247-307091037007495-9199218019288745003-n

Emir Sulejmanović

Krenut ćemo s nekadašnjim košarkašem Barcelone, a danas bh. reprezentativcem Emirom Sulejmanovićem. Ovaj gorostas pod koševima rođen je 13. jula 1995, samo dva dana nakon pada Srebrenice, dok su srpske vojne i policijske snage izvršavale stravičan zločin genocida nad Bošnjacima.

"I ako postanem sportska zvijezda, napravim veliku europsku karijeru ili odem u NBA ligu, uvijek ću se vraćati u Srebrenicu. Svakog 11. jula dolazit ću u Memorijalni centar Potočare. Odavat ću počast žrtvama, ne dozvoliti da se Srebrenica zaboravi, upozoravati da se nikada nikome ne ponovi. Ako Bog da, jedne godine sudjelovat ću i u Maršu mira“, poručio je prije sedam godina Emir Sulejmanović, koji je tada potpisao predugovor s katalonskim gigantom.

Emir i, u vrijeme stradanja Podrinjaca njegov osmogodišnji brat Semir, s majkom Vahdetom 25. jula uspjeli su se iz okupirane Žepe konvojem prebaciti na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Otac Nedžad, tada pripadnik bosanske vojske lutao je šumama, a 1. augusta 1995. zarobljen je i odveden u logor u Mitrovu Polju u Srbiji.

emir-sulejmanovic-aa2

Foto: Anadolija

"Bilo je strašno. Moja rahmetli supruga od silnih stresova porađala se cijeli dan u šumi. Padale su na hiljade granata, koje su dolazile i iz Srbije, meci su letjeli ženama i djeci iznad glava. Oko 800 ljudi bježalo je iz okupirane Srebrenice ka Žepi, pa još kada su pale Luke nastao je pravi kaos…“, prisjetio se jedne prilike Emirov otac Nedžad, naglasivši: "Tog 13. jula nikoga nije bilo u našoj kući. Morali smo je napustiti. I onda u svom zlu desio se tračak nade i veselja. Moja supruga Vahdeta i ja dobili smo drugog sina, našeg Emira. Rođen je pored jednog kamena. Supruga se porodila u nehumanim uvjetima, a babica joj je bila majka od Ćamila Durakovića, nekadašnjeg načelnika Općine Srebrenica."

Nedžad je posredstvom Crvenog krsta pušten iz logora iz Srbije poslije 250 dana strašnih patnji. Prebačen je u Finsku, gdje su, potom, došli njegova supruga i sinovi. Vahdeta je 17. decembra 2000. preminula u 30. godini života, dok je s mužem i sinovima bila u izbjeglištvu na sjeveru Europe.

"Od prerane smrti supruge napustio sam i posao kako bih se posvetio sinovima. Moj dan trajao je od šest ujutro do ponoći. Oni su bili mali, pa sam morao kuhati im, raditi sve po kući što je radila njihova rahmetli majka. Živjeli smo od socijalne pomoći. Nije nam bilo lako. Stariji sin Semir trenirao je nogomet, a Emir košarku. Nisam im htio uskratiti bilo što, pa i bavljenje sportom, koji im je bio jedna od rijetkih razonoda, utjeha u tuzi za majkom“, pričao je 2013. Nedžad za agenciju Anadolija.

emirsulejmanovic

Foto: Anadolija

"Bez majke je teško odrastati, ali i baviti se sportom. Najveća podrška i snaga bili su mi otac i brat. Bodrio sam se i mislima da trebam uspjeti kako bi se za Bosnu i Srebrenicu čulo po nekom poznatom košarkašu, a ne samo po ratu i genocidu nad Bošnjacima. Da se čuje i po nekim lijepim stvarima, da idemo naprijed“, govorio je Emir Sulejmanović.

Ovaj košarkaški as, kaže, da veliku zahvalnost duguje i treneru u finskom klubu Ura basket, u kojem je igrao do odlaska u Olimpiju.

"Trener Antti Saarinen bio je desna ruka mome ocu. Pomogao nam je, dolazio po mene i vozio na treninge. Osim toga posvetio je mnogo pažnje u radu sa mnom, tako da sam iz dana u dan napredovao u karijeri. Nikada mu to neću zaboraviti i uvijek će imati posebno mjestu u mom i životu moje porodice“, poručio je centar bh. selekcije.

Emirov košarkaški uzlet dogodio se nakon što je na finalnom turniru Eurolige proglašen za najkorisnijeg igrača (MVP). Za bivšeg reprezentativca Finske za igrače do 16 godina zainteresiran je i Aleksandar Petrović, tadašnji selektor košarkaške reprezentacije BiH.

emir-sulejmanovic-aa11

Foto: Anadolija

"Od kada me kontaktirao Harun Mahmutović, generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH nemam dilemu. Odlučio sam igrati za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu. Košarkaškom savezu Finske i zvanično otac i ja ćemo poslati pismo u kojem ću ih obavijestiti da ne želim više igrati za selekcije njihove zemlje. Hoću da igram za svoju domovinu Bosnu. Neću za Finsku“, poručio je još 2013. godine Emir. Nakon brojnih peripetija, jer se Finci nisu željeli odreći usluga talentovanog košarkaša, ta želja mu se konačno i ostvarila.

Emir danas nastupa za Retabet Bilbao (Španija), a ne krije i da je veliki navijač FK Sarajevo. U Bilbaou nosi broj 19 na dresu. U sjećanje na majku, to je datum rođenja. “Mama”, riječ je koja je ispisana na njegovima patikama…

sulejmanovic

Hamza Alić

Atletičar Hamza Alić u julu 1995. bio je 15-godišnjak. Tvrdi da se dobro sjeća stradanja i genocida.

"Srebrenica je pala 11. jula, a moje selo Krušev Do držalo se još nekoliko dana. Prema nama su dolazili izmučeni, gladni, izranjavani ljudi. Tada nismo znali da su u toku masovna ubistva i da se vrši genocid nad Bošnjacima. Onda je i Krušev Do pao u ruke neprijatelja, a mi smo se uputili u planine. Lično, mogao sam u autobus sa ženama i djecom, ali je sreća što nisam krenuo s njima, nego sam sa ocem i braćom otišao u proboj ka slobodnoj teritoriji. Brojni mladići mojih godina bili su izvedeni iz autobusa i srpski vojnici su ih ubili", prisjetio se Alić jedne prilike.

hamza-alic-bar

"Lutali smo šumama. Znalo se desiti da hodamo po četiri, pet sati i opet dođemo na isto mjesto. Bio je haos među ljudima. Nailazili su na srpske zasjede gdje su mučki ubijani. Nekako smo se uspjeli izvući prema Devetaku i Vlasenici, krenuti ka slobodnoj teritoriji, Kladnju i Olovu", opisivao je Alić. Preživio je tri zasjede i brojne napade.

"U prvoj zasjedi poginuo je vođa naše grupe od oko 75 ljudi. On je koliko-toliko poznavao teren. Onda smo naletjeli na drugu zasjedu u jednoj rijeci, gdje je ubijeno oko 20 ljudi, a njih 25 četnici su zarobili. Među njima bio je i moj brat koji je potom proveo sedam mjeseci u zatvoru u Foči, ali je srećom razmijenjen i na koncu ostao je živ", prisjećao se Alić u razgovoru za agenciju Anadolija 2013. godine.

Hamza, njegov otac i još dvojica ljudi prve su osobe koje su se iz sela Krušev Do domogle slobodne teritorije između Kladnja i Olova.

hamzaalic

"Bukvalno, nismo imali šta jesti. Kada smo krenuli od kuće u zbjeg, rođak je ponio sve hrane što smo imali. To je nekih 300 grama šećera. Povremeno, davao nam je šećera na dlan i mi smo ga lizali. Putem nalazili smo i nezrelo voće, i zahvaljujući tome preživjeli smo pet dana, koliko je trajao naš proboj na slobodnu teritoriju. Zamislite, vodu nismo pili pet dana. Znali smo preći rijeku ili potok, ali od straha ne napiti se vode, jer su pucali po nama", pričao je Alić, dodavši: "Najteže je bilo na trećoj zasjedi. Meci su nam letjeli oko glava, nogu. Ipak, hvala dragom Bogu nismo pogođeni. Napokon, nedugo zatim ugledali smo položaje Armije RBiH. I tada morali smo proći najgore. Bio je lijep sunčani, ljetni dan, a mi smo molili Allaha da padne kiša. Odlučili smo krenuti ka našima kada je pala noć. Sa mrakom i nebo se otvorilo. Desio se istinski prolom oblaka. Sijevale su munje, grmilo je. Sijevanje nam je osvjetljavalo put ka položajima Armije RBiH. Kiša je bila toliko jaka da Srbi nisu mogli ni izaći iz rovova. Pucali su nasumice ka nama. Pregazili smo i kroz njihove tranšee i bili na domak slobode".

Rovovi zaraćenih strana bili su udaljeni 200 do 300 metara. Između bilo je minsko polje.

"Nismo znali za minsko polje. Trčali smo ka našim položajima i uspjeli uskočiti u tranše Armije RBiH. Naši vojnici nisu mogli vjerovati da smo uspjeli proći neokrznuti kroz gusto minsko polje. Bog nas je dragi spasio. Osjećaj biti na slobodi je kao ponovo se roditi. Ko to nije doživio, ne zna kako je", ističe Alić, čija je familija, takođe, u genocidu imala gubitaka.

hamza-alic

"Među ostalima, od bližih ubili su mi amidžu. Oprostiti se može, ali zaboraviti ne smije. Bez obzira na genocid sve pripadnike srpskog naroda ne treba trpati u isti koš", rekao je Hamza Alić, nekadašnji dvoranski vicepravak Evrope u bacanju kugle.

Snagu da se nakon svega što je preživio bavi sportom Hamza je pronašao u vjeri i saznanju da će kroz druženja i takmičenja lakše podnijeti sjećanja na genocid.

"Božja volja je što smo preživjeli. Božja volja je i što sam se počeo baviti sportom. Sve svoje uspjehe uvijek posvetim svojoj zemlji, svom narodu i svojoj Srebrenici", poručio je Alić.

Mirsad Bektić

Mirsad Bektić, UFC borac, koji danas živi u Kanadi, 1992. godine kada je bio beba, izbjegao je s majkom i braćom u Italiju.

"Moj otac je ostao u Bosni, a majka je povela mene i braću u Italiju. Ne sjećam se puno Bosne, više Njemačke. Bio sam dijete nisam imao kuću i išli smo svugdje. Bosna i Hercegovina i Srebrenica, za mene je pola života. Kad mislim odakle sam i šta su mi majka i nena preživjeli, samo začepim i radim jako. Velika prilika je što sam danas živ", rekao je Bektić za N1.

Bektić je najmlađi od trojice braće, otac mu se borio u ratu, a roditelje njegove majke su ubili snajperisti. Izgubio je tetke, amidže i rođake, članove porodice koje nikad zbog rata nije imao priliku upoznati. Jedno vrijeme je mislio da mu je otac ubijen u ratu.

mirsad-bektic-chicago-fightsite

Bektić je opisao svoja iskustva, strahove i noćne more, koje su posljedica strahota koje je preživio.

"Znam koliko sam sretan. Danas se borim onako kako se borim jer znam da sam mogao umrijeti, da je moje ime moglo biti na tim nišanima. Bio sam dijete kada je me je majka spasila. Ljudi osjećaju gorčinu i danas zbog onoga što se tamo dogodilo. Mogu biti ljut, veoma ljut, ali nisam. Svoju borbu vodim u kavezu. Kada sam otišao u Italiju, a potom u Njemačku, imao sam užasne noćne more, budio sam se misleći da umirem. Plašio sam se da se krećem i da pravim buku. Ako preživite rat, bez obzira koliko godina imate, on ostaje s vama. Nisam pravio buku jer sam se plašio da će me neko ubiti. Uvijek sam se osjećao kao da ću umrijeti", rekao je Bektić jedne prilike američkim medijima.

bektic

Mesud Selimović

Bosanskohercegovački kick boxer Mesud Selimović rođen je sredinom novembra 1987. godine u Srebrenici. Kao i većinu sugrađana, tako je i njega tokom agresije na našu zemlju zadesila ista sudbina. Izgubio je gotovo sve do koga mu je stalo, izgubio je i svog najvećeg oslonca, oca.

Odrastanje bez očinske figure bilo je teško, ali Mesud nije posustao. Danas živi u Tuzli, pripadnik je Oružanih Snaga BiH, te se profesionalno bavi kick boxom. Također je i trener u klubu „Flek Tom-Cat“ Tuzla. Davno su njegovi sportski uspjesi prestali biti lokalni.

selimovic-mesud

"Najveći uspjeh je titula profesionalnog prvaka svijeta i drugo mjesto na Svjetskim igrama 2017. godine. Taj rezultat mi je posebno drag, jer je kick box prvi put uvršten, odnosno dobio je pravo učešća na svjetskim igrama. Bio sam jedini predstavnik koji je izborio pravo nastupa i uspio sam donijeti važnu medalju za svoju državu", kazao je Mesud.

"Svoju prošlost neću, ne mogu i ne želim zaboraviti. Život me nije mazio, ali me naučio kako biti jači i kako se nositi sa svime što donosi. Teško je bilo živjeti bez najvećeg oslonca kroz život. Otac mi je mnogo nedostajao, nedostaje mi i danas kao podrška u ovome što radim, jer znam da bi bio i više nego ponosan na mene", rekao je Mesud 2019. za magazin "Azra". 

mesud-selimovic

"U ratu, dok sam kao mali bio u Srebrenici, nisam imao slobode i djetinjstvo, živio sam u strahu, ali sam imao oca, djeda, sestru, jednom riječju imao sam porodicu. Danas je Srebrenica mirna. Nema više rata, a ni moga oca, djeda, sestre i mnogo moje bliže rodbine. I danas je lijepa, volim je, ali je krvava", zaključio je.

Asmir Suljić

Jedanaestog jula 1995. Asmir Suljić, nekadašnji mladi bh. reprezentativac i bivši fudbaler Sarajeva, imao je nepune četiri godine. Prohodao je u ratnoj Srebrenici, tu naučio prve riječi.

"U julu 1995. godine kada je pala Srebrenica majka, brat i ja smo utrpani u jedan od autobusa s kojim smo odvezeni do slobodne teritorije BiH. Otac je prije pada Srebrenice bio ranjen i helikopterom su ga prebacili na liječenje u Tuzlu. Imali smo sreću preživjeti genocid", otkrio je Suljić jedne prilike novinaru Anadolije.

suljic

U Srebrenici, između ostalih, izgubio je dedu, tetka i amidžiće.

"Niko ne treba da zaboravi šta se desilo Srebrenici. Svako treba isticati i podsjećati na genocid, da se nikada ne zaboravi Srebrenica, ali i da se više nikome ne ponovi", poručio je Suljić, koji često posjeti Memorijalni centar u Potočarima.

Jasmin Salihović

Nekadašnji atletičar Jasmin Salihović još 1992. godine morao je napustiti Skelane, pogranično mjesto na Drini u blizini Srebrenice, koje je među prvima napadnuto iz Srbije. S porodicom je izbjegao u Makedoniju, odakle su se 1993. godine vratili u ratnu Tuzlu.

Atletičar, koji je Bosnu i Hercegovinu predstavljao na Olimpijadi u Atini 2004. godine u trci na 800 metara, u svjetske medije dospio je početkom 21. vijeka, kada se zabavljao sa atletičarkom Dijanom Kojić. Zapadni mediji tada su pisali "o izbjeglici iz Srebrenice i njegovoj vezi sa Srpkinjom".

337528-329599367085225-426605755-o

Salihović je danas oženjen bivšom atletičarkom Merisom Hadžić, žive u Skelanima, a njegovo ime sigurno će biti upisano zlatnim slovima u historiju bh. sporta.

Piše: Mirza Hadžijusufović

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Učitaj još novosti