19. 06. 2020 - 10:08
Najluđi preokret u historiji košarke: Noć kad cijela...
907
Shares
Najluđi preokret u historiji košarke: Noć kad cijela Jugoslavija nije spavala od šoka

Najluđi preokret u historiji košarke: Noć kad cijela Jugoslavija nije spavala od šoka

19. 06. 2020 - 10:08
0
Shares
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

‘Odakle da krenem? Možda od Mojsija koji je udario štapom pa se otvorilo Crveno more? Nešto onako dogodi se jednom u hiljadu utakmica. Imao sam peh da se to dogodi baš meni i mojim saigračima”, prisjetio se Zoran Čutura vjerojatno najluđih, najbizarnijih i najšokantnijih 46 sekundi u historiji košarke.

Možda je u nešto manje od 120 godina dugoj historiji kraljice igara neka momčad i za manje vremena nadoknadila i veću prednost, ali nikada se to nije dogodilo u tako važnoj utakmici.

46 sekundi prije kraja Jugoslavija je imala +9 i kartu za finale, a onda se počelo događati ludilo

Kad je 46 sekundi prije kraja polufinala Svjetskog prvenstva u Madridu 1986., odigranog 17. juna prije 34 godine između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, Zoran Čutura zabio iz ugla za 85:76 za reprezentaciju koju je vodio Krešo Ćosić, osam hiljada gledatelja, koji su uglavnom navijali za Sovjete, ustalo je sa svojih mjesta i počelo masovno napuštati dvoranu. A onda je krenulo ludilo, nezabilježeno u čitavoj historiji košarke.

Arvidas Sabonis, legendarni litvanski košarkaški genij, odmah, nakon par sekundi, neometan je sa sedam, osam metara potegao tricu i zabio ju je od table. Niko ga nije čuvao jer je klupa Jugoslavije slavila ulazak u finale. Dovraga, takva se prednost ne može izgubiti. Nije prošlo ni tri sekunde, kad je Zoran Radović izgubio loptu pod svojim košem, ona je stigla do Tihonenka koji zabija novu tricu, piše Index.hr.

U samo desetak sekundi Jugoslavija je prosula šest razlike i nastupila je panika. Tadašnja pravila bila su nešto drugačija nego današnja. Naime, u slučaju faula momčad je mogla birati hoće li izvoditi slobodna bacanja po sistemu ”jedan za jedan” (ako se pogodi prvo, izvodi se i drugo) ili će izvoditi loptu sa strane. Krešo Ćosić je u momčadi imao braću Petrović, Dražena Dalipagića, Zorana Radovića, Zorana Čuturu, redom rutinere koji su mogli žmirećki pogađati bacanja. Ipak, Ćosić se odlučio čuvati loptu i bila je to, pokazat će se, kobna pogreška.

Ćosić je u tom ludilu na parketu uspio pozvati minutu odmora, a gledatelji koji su već bili na izlaznim vratima vratili su se na svoja mjesta shvativši da će se pred njihovom očima dogoditi nešto historijsko. Nikad viđeno.

”U tim trenucima najvažnije mi je bilo smiriti igrače. Sjećam se da im nisam previše govorio, samo sam im htio pružiti podršku i uvjeriti ih da je sve i dalje u našim rukama. Nisam mogao ni pretpostaviti da bi loptu mogao dobiti najmlađi Vlade Divac“, kasnije se prisjećao Krešo Ćosić.

Najteža noć u karijeri Vlade Divca

Da, dogodilo se upravo to najgore. Nakon niza sovjetskih prekršaja, lopta je par sekundi do kraja stigla do Divca, koji je napravio korake. Nikome nije bilo jasno zašto je Ćosić u tim trenucima u igri ostavio 18-godišnjeg klinca, k tome centra, kad je u tim trenucima jedino važno bilo zadržati loptu.

”To mi je i danas, iako je prošlo mnogo godina, najteži događaj u karijeri. Bio sam glavni državni neprijatelj. Kakav početak reprezentativne karijere u najboljoj selekciji. Ali moram naglasiti da su mi selektor Krešo Ćosić i njegov pomoćnik Dušan Ivković umnogome pomogli da preživim te dane. Htio sam propasti u zemlju, napustiti košarkaške parkete. Uvjeravali su me da se to moglo dogoditi svakome i da je svaki početak težak. Izgleda kao kurtoazija, i meni se tako činilo tada, ali sada kada ipak trezveno gledam na to razdoblje, uviđam koliko mi je to bilo važno”, prisjećao se Divac najtežeg trenutka u karijeri.
 
Latvijski branič Vadim Valters je iz nemoguće situacije pogodio tricu za produžetak i nevjerojatan rasplet ove šokantne utakmice.

”U očima jugoslavenskih košarkaša vidio sam totalnu izgubljenost, jednostavno, imao sam osjećaj kao da ne znaju gdje su. Bio sam čvrsto uvjeren da ne mogu promašiti tricu. Toliko me atmosfera koja je bila sjajna ponijela da nisam niti gledao gdje se u tom trenutku nalaze moji saigrači”, pričao je kasnije Valters.

Usporena snimka kasnije je pokazala da je Jugoslavija ipak trebala u finale jer je sovjetski igrač nagazio liniju za tri poena, ali suci Richardson iz Velike Britanije i Morillo iz Argentine, valjda također pod utjecanjem totalne euforije u dvorani, zapisničkom stolu pokazali su da je bila trica.

”Ma ne krivim suce. U tim trenucima ko bi pomislio da će Valters ići na dva poena. Svi smo znali da im igra samo trica. Ne, to ne smatram ključnim trenutkom velikog preokreta”, još onako vruć nakon susreta rekao je Dražen Petrović.

Naravno, psihički dotučena reprezentacija Jugoslavije u produžecima nije imala previše izgleda i umjesto u borbu za finale otišla je u duel protiv Brazila Oscara Schmidta za broncu. Jugoslavija je rutinski dobila tu utakmicu, a Sovjeti su se u finalu prepali Amerikanaca i praktički im poklonili pobjedu. Bilo je 87:85 za Davida Robinsona i društvo.

Neki su napadali Divca, neki Krešu, a neki braću Petrović

Nakon tog polufinala, cijela bivša država bila je u šoku. Niko nije mogao vjerovati što se dogodilo. Košarka je tada bila nacionalni sport i tjednima su trajale analize zašto i kako. Tražili su se krivci. Neki su napadali Divca, neki Ćosića, a neki Dražena i Acu

”Gdje su se sakrila braća Petrović?”, bio je jedan od naslova u domaćem tisku nakon poraza.

”Ne znam šta pametno reći. Imali smo sve, a onda smo primili tri trice. Sjećam se da smo navečer u sobi ja i Danko Cvjetičanin koji mi je bio cimer tu snimku gledali hiljadu puta jer su je Španci cijelu noć puštali na svojim programima. Toliko je bilo čudnih, neobjašnjivih odluka u tih 46 sekundi. Najprije mi nije jasno zašto nismo izvodili slobodna bacanja. Onda Divac sa svojih 216 kod +9 ide na Sabonisa i umjesto da digne ruke, on mu kaže: ‘Bu.’ Nakon prve pa druge njihove trice ušla je panika u ekipu, ali i na klupu. Krešo se sledio također. Te sam godina doživio i onaj šokantan poraz protiv Zadra. Je li mi ovaj poraz protiv Sovjeta najteži u karijeri? Ne znam, ali znam da je svakako najbizarniji. Dok ne doživite težak poraz, nikad nećete znati cijeniti velike pobjede. Svako ko kaže da u karijeri nije doživio bolan poraz, taj laže”, rekao nam je Čutura koji smatra da je Jugoslavija tada trebala osvojiti zlato.

”Morate znati da uoči turnira od te reprezentacije niko nije očekivao ništa veliko. Godinama je reprezentacija bila u krizi, a na posljednja dva Eurobasketa Jugoslavija je osvojila peto i sedmo mjesto. Krešo Ćosić je također bio neiskusan na klupi, a vratio je u momčad Dražena Dalipagića i Rašu Radovanovića da pomognu nama mlađima. Međutim, igrali smo stvarno dobro i za dlaku smo bili daleko od zlata. Siguran sam da bismo u finalu dobili Amerikance koji su imali korektnu ekipu, ali ništa posebno. Pobijedili su nas u skupini jer je Dražena izludio minijaturni Muggsy Bogues sa svojih 160 centimetara. Sjećam se da je Dražen nakon te prve utakmice pričao kako nije znao kako igrati protiv njega, hoće li ga preskočiti ili zaobići. Da smo u finalu igrali protiv njih, sigurno bismo ih pobijedili i bili svjetski prvaci”, za kraj će Čutura.

Jugoslavija – SSSR 90: 91 (85:85)

Madrid. Dvorana Palača Sportova. Gledatelja 8.000. Suci: Richardson (Velika Britanija) i Morillo (Argentina).

JUGOSLAVIJA: D. Petrović 29, A. Petrović 15, Divac 4, Čutura 10, Petranović, Mutapčić, Radović 8, Vranković 4, Radovanović 8, Arapović, Dalipagić 8, Cvjetičanin 4. SELEKTOR: Ćosić.

SSSR: Volkov 8, Sok, Tarakanov 2, Grišajev, Ekabson, Tihonenko 20, Valters 10, Tkačenko, Kurtinaitis 10, Homičius 2, Belostenji 14, Sabonis 25. SELEKTOR: Obuhov.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Učitaj još novosti